Sjevernoatlantski ugovor

Sjevernoatlantski ugovor sastavljen je u Washingtonu, dana 4. travnja 1949. godine. Sjevernoatlantskim sporazumom stvoren je Savez zajedničke obrane, kako je definirano u članku 51. Povelje Ujedinjenih naroda. Sporazum je sklopljen na neograničeno vrijeme. Izvorni tekst Ugovora izmijenjen je samo jedanput od osnutka Organizacije Sjevernoatlantskog ugovora, sklapanjem Protokola uz Sjevernoatlantski ugovor o pristupanju Grčke i Turske, u Londonu, 17. listopada 1951. Taj je Protokol stupio na snagu 15. veljače 1952. i od tog datuma članak 6. izvornog teksta Sjevernoatlantskog ugovora je preinačen na način kako je utvrđeno tim Protokolom. Osim Protokola uz Sjevernoatlantski ugovor o pristupanju Grčke i Turske, od sklapanja Ugovora, a radi pristupanja novih država, sklopljeno je još ukupno 15 protokola uz Sjevernoatlantski ugovor, čijim su stupanjem na snagu stvorene pretpostavke da države na koje su se ti protokoli odnosili pristupe Sjevernoatlantskom ugovoru te da se time proširi teritorijalni domašaj članka 5. Sjevernoatlantskog ugovora i na odnosne države.
Hrvatski sabor je donio Zakon o potvrđivanju Sjevernoatlantskog ugovora na sjednici 25. ožujka 2009. godine. (NN/MU 3, 27.03.2009.)
  Potpisnice ovog Ugovora ponovno potvrđuju svoje uvjerenje u namjere i načela Povelje Ujedinjenih naroda i svoju želju da žive u miru sa svim ljudima i svim vladama. One su odlučne čuvati slobodu, zajedničko nasljedstvo i civilizaciju svojih naroda, zasnovanih na načelima demokracije, individualnih sloboda i prava. One žele poticati stabilnost i boljitak na sjevernoatlantskom području. One su odlučne ujediniti svoje napore za zajedničku obranu i održavanje mira i sigurnosti. Stoga se one slažu s ovim Sjevernoatlantskim ugovorom.
  Potpisnice se obvezuju, kako je navedeno u Povelji Ujedinjenih naroda, riješiti bilo kakve međunarodne nesuglasice u koje bi mogle biti uključene, mirnim putem na takav način da se ne ugrožava međunarodni mir, sigurnost i pravda i da će se u svojim međunarodnim odnosima suzdržati od prijetnje silom ili uporabe sile na bilo koji način koji nije u skladu s namjerama Ujedinjenih naroda.
  Potpisnice će pridonositi daljnjem razvoju mirnih i prijateljskih međunarodnih odnosa jačajući svoje otvorene institucije, promičući bolje razumijevanje načela na kojima su zasnovane te institucije, i promičući uvjete stabilnosti i boljitka. Težit će uklanjanju sukoba u svojim međunarodnim ekonomskim djelatnostima i podupirat će međusobnu ekonomsku suradnju.
  Kako bi učinkovitije realizirale ciljeve ovog Ugovora, potpisnice će zasebno ili zajedno, stalnom međusobnom pomoći i samopomoći održavati i razvijati svoje individualne i zajedničke sposobnosti da se odupru oružanom napadu.
  Potpisnice će se savjetovati kada god, prema mišljenju bilo koje od njih, bude ugrožen teritorijalni integritet, politička nezavisnost ili sigurnost bilo koje zemlje potpisnice.
  Potpisnice smatraju da se oružani napad na jednu ili više njih, u Europi ili Sjevernoj Americi, treba smatrati napadom na sve njih i zato se slažu da će u slučaju takvog oružanog napada, svaka od njih, pozivajući se na pravo individualne ili zajedničke samoobrane iz članka 51 Povelje Ujedinjenih Naroda, pomoći potpisnici ili potpisnicama koje su napadnute, poduzimajući odmah, same i u skladu s drugim potpisnicama, korake koji se smatraju potrebnima, uključujući uporabu oružane sile, da bi povratile i održale sigurnost Sjevernoatlantskog područja.
Svaki takav oružani napad i mjere poduzete kao rezultat tog napada moraju se odmah prijaviti Vijeću sigurnosti. Takve mjere moraju se zaustaviti kada Vijeće sigurnosti poduzme mjere potrebne za ponovnu uspostavu i održavanje međunarodnog mira i sigurnosti.
  U svrhu članka 5, oružani napad na jednu ili više potpisnica smatra se da uključuje oružani napad:
- na teritorij bilo koje potpisnice u Europi ili Sjevernoj Americi, na Francuske departmane u Alžiru, na teritorij Turske ili na otoke pod jurisdikcijom bilo koje od potpisnica u Sjevernoatlantskom području sjeverno od Rakove obratnice;
- na snage, plovne objekte ili zrakoplove bilo koje potpisnice, kada se oni nalaze na ili iznad tog teritorija, ili bilo kojeg područja u Europi u kojem su okupacijske snage bilo koje od potpisnica bile stacionirane na dan kada je ugovor stupio na snagu, ili na Mediteranu, ili Sjevernoatlantskom području sjeverno od Rakove obratnice.
  Ugovor nikako ne utječe, i ne treba ga tako tumačiti, na prava i obaveze potpisnica Povelje koje su članice Ujedinjenih naroda ili na primarnu odgovornost Vijeća sigurnosti za održavanje međunarodnog mira i sigurnosti.
  Svaka potpisnica izjavljuje da niti jedan od međunarodnih ugovora koji su sada na snazi između nje i bilo koje druge potpisnice ili neke treće države nije u proturječnosti s odredbama ovog Ugovora i da se obvezuje ne ulaziti u međunarodne Ugovore koji su u proturječju s ovim Ugovorom.
  Ovime potpisnice osnivaju Vijeće u kojem svaka od njih mora biti zastupljena kako bi mogla razmatrati pitanja koja se tiču provedbe ovog Ugovora. Vijeće mora biti organizirano tako da se u svakom trenutku može brzo sastati. Vijeće treba osnovati pomoćna tijela koja će biti potrebna; to se posebno odnosi na hitnu uspostavu odbora za obranu koji će preporučiti mjere za provedbu članaka 3 i 5.
  Potpisnice mogu, jednoglasnom odlukom, pozvati bilo koju drugu europsku državu koja je u mogućnosti promicati načela Ugovora i pridonositi sigurnosti Sjevernoatlantskog područja da pristupi Ugovoru. Svaka pozvana država može postati potpisnica Ugovora prilažući kandidaturu pristupanja vladi SAD-a. Vlada SAD-a obavijestit će svaku od potpisnica o svakoj priloženoj kandidaturi.
  Ovaj Ugovor treba biti ratificiran i njegove odredbe trebaju biti provedene u skladu s ustavnim procedurama zemalja potpisnica. Kandidatura pristupanja treba biti priložena čim prije vladi SAD-a koja će obavijestiti ostale potpisnice o svakoj priloženoj kandidaturi. Ugovor treba stupiti na snagu među državama koje su ga potvrdile čim većina potpisnica, uključujući Belgiju, Kanadu, Francusku, Luksemburg, Nizozemsku, Ujedinjeno Kraljevstvo i SAD, preda ratifikaciju, a Ugovor postaje važećim na dan predaje ratifikacije .
  Nakon što je Ugovor na snazi 10 godina ili u bilo koje doba poslije, strane će, ako bilo koja od njih tako zahtjeva, razmotriti i preispitati ciljeve Ugovora, uzimajući u obzir čimbenike koji utječu na mir i sigurnost u Sjeveroatlantskom području, uključujući razvoj općih kao i regionalnih Ugovora o održavanju međunarodnog mira i sigurnosti prema Povelji Ujedinjenih naroda.
  Nakon što je Ugovor na snazi 20 godina, svaka strana može istupiti godinu dana nakon što je predala izjavu o istupanju vladi SAD-a koja će obavijestiti vlade drugih potpisnica o predaji svake takve izjave.
  Ovaj Ugovor, čiji su engleski i francuski tekst autentični, bit će pohranjen u pismohrani SAD-a. Propisno ovjerene preslike ta će vlada prenijeti vladama drugih potpisnica.
(materijali preuzeti s www.nato.int )