NATO
1.1 Općenito
Organizacija Sjevernoatlantskog sporazuma predstavlja savez 30 država iz Sjeverne Amerike i Europe koje su se obvezale da će ispunjavati odrednice Sjevernoatlantskog sporazuma potpisanog u Washingtonu 4. travnja 1949. godine.
U skladu sa Sporazumom, osnovna uloga NATO-a jest očuvati mir i sigurnost političkim i vojnim putem u zemljama članicama.
Politički, NATO promiče demokratske vrijednosti i suradnju oko sigurnosnih i vojnih pitanja, kako bi se izgradilo povjerenje i, dugoročno, prevenirao konflikt.
Vojno, NATO je posvećen mirnom rješavanju sporova. Ako diplomatski napori ne uspiju, tada se upravljanje krizom provodi vojnim snagama, temeljem članka 5. Washingtonskog sporazuma, kojim se predviđa da oružani napad na jednu ili više zemalja članica znači oružani napad na sve članice Saveza. Ova vrsta akcije može se provesti i pod mandatom UN-a, samostalno ili u suradnji s drugim državama i međunarodnim organizacijama.
NATO čuva zajedničke vrijednosti saveznica - demokraciju, slobodu pojedinca, vladavinu zakona i mirno rješavanje sukoba te promiče ove vrijednosti širom euroatlantskog područja. Savez služi kao forum za raspravu državama iz Europe i Sjeverne Amerike o sigurnosnim pitanjima od općeg značaja, poduzimajući zajedničke mjere glede traženja odgovora na ta pitanja.
Transatlantski odnosi sjevernoameričkih i europskih članica Saveza su temelj NATO-a. Ove zemlje dijele iste osnovne vrijednosti i interese te su predane očuvanju demokratskih načela, čineći sigurnost Europe i Sjeverne Amerike nedjeljivom.
Savez se obvezao na obranu zemalja članica u slučaju agresije ili opasnosti od agresije, vodeći se načelom da napad na jednu ili više članica znači napad na sve.
NATO je organiziran kao međudržavna organizacija, unutar koje svaka zemlja članica zadržava pravo na svoju samostalnost. Sve odluke NATO-a donesene su zajednički, konsenzusom. Najvažnije tijelo za donošenje odluka NATO-a jest Sjevernoatlantsko vijeće, u kojem su zastupljeni predstavnici svih članica Saveza na razini veleposlanika, ministara, te šefova država i/ili vlada. Svaka zemlja članica sudjeluje ravnopravno u procesu odlučivanja bez obzira na veličinu, politički, vojni ili ekonomski značaj. Saveznici stoga zadržavaju pravo na prostor za samostalno djelovanje, uz poštivanje zajedničkih odluka i akcija. Međutim, jednom usvojene savezničke odluke omogućavaju zajedničku i usklađenu akciju ojačanu političkom solidarnošću.
To je očitovano i u odluci o pružanju pomoći Sjedinjenim Američkim Državama donesenoj nakon napada 11. rujna 2001. godine. Po prvi puta u svojoj povijesti, NATO se pozvao na članak 5. Washingtonskog sporazuma. Sve članice Saveza žestoko su osudile napade te dale podršku Sjedinjenim Američkim Državama u konkretnim aktivnostima.
NATO nema vlastite operativne oružane snage, osim onih koje mu pružaju članice ili zemlje partneri u svrhu provedbe određene misije. Savez raspolaže brojnim mehanizmima koji mu to omogućuju - procesima obrambenog planiranja i planiranja uporabe resursa koji čine temelj suradnje unutar Saveza, provedbom političkih obvezivanja za jačanje sposobnosti te vojnom strukturom koja objedinjuje funkcije organizacije za planiranje multinacionalnih snaga sa sveobuhvatnim NATO sustavom zapovijedanja i upravljanja vojnim snagama koje su mu dodijeljene. Drugim riječima, pod zapovjedništvom strateških zapovjednika NATO-a, organizacija osigurava zajedničko planiranje, uvježbavanje i operativno raspoređivanje snaga zemalja članica sukladno zajednički dogovorenom procesu planiranja snaga. Ukratko, jedna od važnih uloga NATO-a jest biti katalizatorom pri stvaranju snaga koje bi zadovoljile zahtjeve i omogućile zemljama članicama sudjelovanje u operacijama upravljanja krizama u kojima ne bi mogle samostalno sudjelovati.
Dijalog i suradnja sa zemljama nečlanicama pomogli su u prevladavanju hladnoratovskih podjela te u širenju sigurnosti i stabilnosti daleko izvan granica NATO-a. Savez radi na ostvarenju suradnje s Rusijom, nastoji proširiti suradnju s Ukrajinom i ostalim zemljama partnerima – od kojih su neke postale članice – kao i sa zemljama Mediteranskog dijaloga te šireg Bliskog Istoka. NATO također produbljuje suradnju s drugim međunarodnim organizacijama; poglavito s Europskom unijom, s kojom razvija strateško partnerstvo. Strukture i mehanizmi NATO-a osiguravaju okvir za razne oblike suradnje, koji čine sastavni dio svakodnevnih aktivnosti Saveza.
1.2 Ključne zadaće Saveza; kolektivna obrana, krizno upravljanje i kooperativna sigurnost
Strateški koncept NATO-a iz 2010. godine kao temeljne zadaće Saveza navodi kolektivnu obranu, upravljanje krizama i kooperativnu sigurnost.
Kolektivna obrana. Tijekom pet desetljeća nakon Drugog svjetskog rata, Savez je uspješno spriječio eskalaciju Hladnog u 'vrući' rat. Pod NATO-ovim sigurnosnim kišobranom stanovništvo europskih zemalja, Kanade i SAD-a uživa u prednostima demokratskog izbora, vladavine prava i znatnog gospodarskog rasta. Uloga odvraćanja Saveza temelji se na odgovarajućem spoju nuklearnih i konvencionalnih sposobnosti, koje čine temeljni element NATO-ove strategije. Istovremeno, države članice su posvećene kontroli naoružanja, razoružanju te neproliferaciji oružja za masovno uništenje.
Krizno upravljanje. Savez je učestalo djelovao kako bi podržao međunarodni mir i sigurnost. 1995. godine pridonio je završetku rata u BiH i implementaciji mirovnog sporazuma. 1999. godine NATO je pomogao u zaustavljanju masovnih ubojstava i protjerivanja na Kosovu, gdje su snage Saveza nastavile služiti do danas pod mandatom UN-a. Od 2003. godine, NATO-ova nazočnost pod mandatom UN-a pomogla je osigurati da Afganistan nikad više ne postane sigurno utočište za teroriste. 2011. godine NATO je proveo UN-ov mandat za zaštitu stanovništva Libije. Od 2009. do 2016. godine, NATO-ovi brodovi i zrakoplovi patrolirali su morima ispred Roga Afrike, kao dio širih međunarodnih napora u borbi protiv pomorskog piratstva. Od 2016. godine, NATO daje podršku pomažući u rastućoj migrantskoj krizi u Europi. Brodovi Saveza doprinose kroz obavještajnu djelatnost, nadzor i izviđanje, podržavajući međunarodne napore za zaustavljanjem trgovine ljudima i nezakonitih migracija u Egejskom moru. U više navrata, snage NATO-a dostavile su potrebnu pomoć, uključujući i SAD-u nakon uragana Katrina te Pakistanu nakon potresa u listopadu 2005. godine.
Kooperativna sigurnost. Prijetnje kao što su terorizam, piratstvo, proliferacija oružja za masovno uništenje i kibernetičko ratovanje ne poznaju granice. Iz tog razloga, NATO je razvio globalnu mrežu sigurnosnih partnera, koja obuhvaća preko 40 zemalja svijeta, kao i međunarodne organizacije; uključujući EU, UN, OESS i Afričku uniju. Osim partnera koji sudjeluju u NATO-vim misijama i operacijama, Savez je - od ranih 1990-tih - razvio široku mrežu partnerstava; uključujući Euro-atlantsko vijeće za suradnju, Mediteranski dijalog, Istanbulsku inicijativu za suradnju, kao i mnoge partnere diljem svijeta poput Australije, Japana i Južne Koreje.
1.3. Politika „otvorenih vrata“ NATO-a
Politika „otvorenih vrata“ NATO-a (Open Door Policy) jedna je od temeljnih politika Saveza. Naime, svaka europska država koja može doprinijeti sigurnosti i načelima Saveza može biti pozvana da mu se pridruži. Naravno, na državi samoj jest da odluči želi li zatražiti članstvo. U sedam navrata, između 1952. i 2020. godine, ukupno 18 europskih država odlučilo je zatražiti članstvo i bile su primljene. Posljednja među njima bila je Sjeverna Makedonija koja čini 30. članicu Saveza. Ovaj proces pridonio je miru i sigurnosti u Europi.
Još tri zemlje aspiriraju na članstvo u NATO-u: Bosna i Hercegovina, Ukrajina i Gruzija. Svaku od aspirantica, odnosno njezinu spremnost za članstvo, Savez prosuđuje prema njezinim vlastitim postignućima. Naravno, prije pristupanja bilo koje države,
potrebno je implementirati širok raspon političkih, gospodarskih i sigurnosnih reformi.
Organizacija Sjevernoatlantskog sporazuma predstavlja savez 30 država iz Sjeverne Amerike i Europe koje su se obvezale da će ispunjavati odrednice Sjevernoatlantskog sporazuma potpisanog u Washingtonu 4. travnja 1949. godine.
U skladu sa Sporazumom, osnovna uloga NATO-a jest očuvati mir i sigurnost političkim i vojnim putem u zemljama članicama.
Politički, NATO promiče demokratske vrijednosti i suradnju oko sigurnosnih i vojnih pitanja, kako bi se izgradilo povjerenje i, dugoročno, prevenirao konflikt.
Vojno, NATO je posvećen mirnom rješavanju sporova. Ako diplomatski napori ne uspiju, tada se upravljanje krizom provodi vojnim snagama, temeljem članka 5. Washingtonskog sporazuma, kojim se predviđa da oružani napad na jednu ili više zemalja članica znači oružani napad na sve članice Saveza. Ova vrsta akcije može se provesti i pod mandatom UN-a, samostalno ili u suradnji s drugim državama i međunarodnim organizacijama.
NATO čuva zajedničke vrijednosti saveznica - demokraciju, slobodu pojedinca, vladavinu zakona i mirno rješavanje sukoba te promiče ove vrijednosti širom euroatlantskog područja. Savez služi kao forum za raspravu državama iz Europe i Sjeverne Amerike o sigurnosnim pitanjima od općeg značaja, poduzimajući zajedničke mjere glede traženja odgovora na ta pitanja.
Transatlantski odnosi sjevernoameričkih i europskih članica Saveza su temelj NATO-a. Ove zemlje dijele iste osnovne vrijednosti i interese te su predane očuvanju demokratskih načela, čineći sigurnost Europe i Sjeverne Amerike nedjeljivom.
Savez se obvezao na obranu zemalja članica u slučaju agresije ili opasnosti od agresije, vodeći se načelom da napad na jednu ili više članica znači napad na sve.
NATO je organiziran kao međudržavna organizacija, unutar koje svaka zemlja članica zadržava pravo na svoju samostalnost. Sve odluke NATO-a donesene su zajednički, konsenzusom. Najvažnije tijelo za donošenje odluka NATO-a jest Sjevernoatlantsko vijeće, u kojem su zastupljeni predstavnici svih članica Saveza na razini veleposlanika, ministara, te šefova država i/ili vlada. Svaka zemlja članica sudjeluje ravnopravno u procesu odlučivanja bez obzira na veličinu, politički, vojni ili ekonomski značaj. Saveznici stoga zadržavaju pravo na prostor za samostalno djelovanje, uz poštivanje zajedničkih odluka i akcija. Međutim, jednom usvojene savezničke odluke omogućavaju zajedničku i usklađenu akciju ojačanu političkom solidarnošću.
To je očitovano i u odluci o pružanju pomoći Sjedinjenim Američkim Državama donesenoj nakon napada 11. rujna 2001. godine. Po prvi puta u svojoj povijesti, NATO se pozvao na članak 5. Washingtonskog sporazuma. Sve članice Saveza žestoko su osudile napade te dale podršku Sjedinjenim Američkim Državama u konkretnim aktivnostima.
NATO nema vlastite operativne oružane snage, osim onih koje mu pružaju članice ili zemlje partneri u svrhu provedbe određene misije. Savez raspolaže brojnim mehanizmima koji mu to omogućuju - procesima obrambenog planiranja i planiranja uporabe resursa koji čine temelj suradnje unutar Saveza, provedbom političkih obvezivanja za jačanje sposobnosti te vojnom strukturom koja objedinjuje funkcije organizacije za planiranje multinacionalnih snaga sa sveobuhvatnim NATO sustavom zapovijedanja i upravljanja vojnim snagama koje su mu dodijeljene. Drugim riječima, pod zapovjedništvom strateških zapovjednika NATO-a, organizacija osigurava zajedničko planiranje, uvježbavanje i operativno raspoređivanje snaga zemalja članica sukladno zajednički dogovorenom procesu planiranja snaga. Ukratko, jedna od važnih uloga NATO-a jest biti katalizatorom pri stvaranju snaga koje bi zadovoljile zahtjeve i omogućile zemljama članicama sudjelovanje u operacijama upravljanja krizama u kojima ne bi mogle samostalno sudjelovati.
Dijalog i suradnja sa zemljama nečlanicama pomogli su u prevladavanju hladnoratovskih podjela te u širenju sigurnosti i stabilnosti daleko izvan granica NATO-a. Savez radi na ostvarenju suradnje s Rusijom, nastoji proširiti suradnju s Ukrajinom i ostalim zemljama partnerima – od kojih su neke postale članice – kao i sa zemljama Mediteranskog dijaloga te šireg Bliskog Istoka. NATO također produbljuje suradnju s drugim međunarodnim organizacijama; poglavito s Europskom unijom, s kojom razvija strateško partnerstvo. Strukture i mehanizmi NATO-a osiguravaju okvir za razne oblike suradnje, koji čine sastavni dio svakodnevnih aktivnosti Saveza.
1.2 Ključne zadaće Saveza; kolektivna obrana, krizno upravljanje i kooperativna sigurnost
Strateški koncept NATO-a iz 2010. godine kao temeljne zadaće Saveza navodi kolektivnu obranu, upravljanje krizama i kooperativnu sigurnost.
Kolektivna obrana. Tijekom pet desetljeća nakon Drugog svjetskog rata, Savez je uspješno spriječio eskalaciju Hladnog u 'vrući' rat. Pod NATO-ovim sigurnosnim kišobranom stanovništvo europskih zemalja, Kanade i SAD-a uživa u prednostima demokratskog izbora, vladavine prava i znatnog gospodarskog rasta. Uloga odvraćanja Saveza temelji se na odgovarajućem spoju nuklearnih i konvencionalnih sposobnosti, koje čine temeljni element NATO-ove strategije. Istovremeno, države članice su posvećene kontroli naoružanja, razoružanju te neproliferaciji oružja za masovno uništenje.
Krizno upravljanje. Savez je učestalo djelovao kako bi podržao međunarodni mir i sigurnost. 1995. godine pridonio je završetku rata u BiH i implementaciji mirovnog sporazuma. 1999. godine NATO je pomogao u zaustavljanju masovnih ubojstava i protjerivanja na Kosovu, gdje su snage Saveza nastavile služiti do danas pod mandatom UN-a. Od 2003. godine, NATO-ova nazočnost pod mandatom UN-a pomogla je osigurati da Afganistan nikad više ne postane sigurno utočište za teroriste. 2011. godine NATO je proveo UN-ov mandat za zaštitu stanovništva Libije. Od 2009. do 2016. godine, NATO-ovi brodovi i zrakoplovi patrolirali su morima ispred Roga Afrike, kao dio širih međunarodnih napora u borbi protiv pomorskog piratstva. Od 2016. godine, NATO daje podršku pomažući u rastućoj migrantskoj krizi u Europi. Brodovi Saveza doprinose kroz obavještajnu djelatnost, nadzor i izviđanje, podržavajući međunarodne napore za zaustavljanjem trgovine ljudima i nezakonitih migracija u Egejskom moru. U više navrata, snage NATO-a dostavile su potrebnu pomoć, uključujući i SAD-u nakon uragana Katrina te Pakistanu nakon potresa u listopadu 2005. godine.
Kooperativna sigurnost. Prijetnje kao što su terorizam, piratstvo, proliferacija oružja za masovno uništenje i kibernetičko ratovanje ne poznaju granice. Iz tog razloga, NATO je razvio globalnu mrežu sigurnosnih partnera, koja obuhvaća preko 40 zemalja svijeta, kao i međunarodne organizacije; uključujući EU, UN, OESS i Afričku uniju. Osim partnera koji sudjeluju u NATO-vim misijama i operacijama, Savez je - od ranih 1990-tih - razvio široku mrežu partnerstava; uključujući Euro-atlantsko vijeće za suradnju, Mediteranski dijalog, Istanbulsku inicijativu za suradnju, kao i mnoge partnere diljem svijeta poput Australije, Japana i Južne Koreje.
1.3. Politika „otvorenih vrata“ NATO-a
Politika „otvorenih vrata“ NATO-a (Open Door Policy) jedna je od temeljnih politika Saveza. Naime, svaka europska država koja može doprinijeti sigurnosti i načelima Saveza može biti pozvana da mu se pridruži. Naravno, na državi samoj jest da odluči želi li zatražiti članstvo. U sedam navrata, između 1952. i 2020. godine, ukupno 18 europskih država odlučilo je zatražiti članstvo i bile su primljene. Posljednja među njima bila je Sjeverna Makedonija koja čini 30. članicu Saveza. Ovaj proces pridonio je miru i sigurnosti u Europi.
Još tri zemlje aspiriraju na članstvo u NATO-u: Bosna i Hercegovina, Ukrajina i Gruzija. Svaku od aspirantica, odnosno njezinu spremnost za članstvo, Savez prosuđuje prema njezinim vlastitim postignućima. Naravno, prije pristupanja bilo koje države,
potrebno je implementirati širok raspon političkih, gospodarskih i sigurnosnih reformi.