Zajednička vanjska i sigurnosna politika
Zajednička vanjska i sigurnosna politika (ZVSP) jedan je od alata Europske unije u njezinom djelovanju na globalnoj sceni i kao politika predstavlja samo dio vanjskih odnosa Unije koji u svojoj ukupnosti obuhvaćaju i pristupni proces država kandidata za članstvo, Europsku politiku susjedstva (ENP), vanjsku trgovinu te razvojnu politiku – područja koja su u najvećoj mjeri u nadležnosti Europske komisije.
Osnovna ideja Zajedničke vanjske i sigurnosne politike EU-a jest u tome da države članice jedino zajedničkim djelovanjem mogu postići snažniji učinak u međunarodnim odnosima. ZVSP koegzistira s nacionalnim vanjskim politikama država članica Europske unije, ali države članice su dužne djelovati u skladu sa ZVSP-om i suzdržati se od postupanja koja bi bila u suprotnosti s interesima ZVSP-a i zajednički usuglašenim stajalištima. Samim time, snažno, ujednačeno i koherentno vanjsko djelovanje EU-a rezultira i većom sposobnošću i učinkovitošću njezinih vanjskih odnosa, u interesu Unije i svih državama članicama.
ZVSP je kao politika pokrenut stupanjem na snagu Ugovora iz Maastrichta 1993., kada je zamijenio Europsku političku suradnju (EPC). Države članice tada su se složile da se Europska unija ne može temeljiti samo na integraciji u području gospodarskih i monetarnih pitanja i unutarnjeg tržišta, nego ju je potrebno osposobiti i za zajedničko djelovanje u području vanjske i sigurnosne politike. Lisabonski ugovor (2009.) dodatno je ojačao ZVSP tako što je u jednoj osobi objedinio ulogu visokog predstavnika Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku - koji je ujedno postao čelnik tada uspostavljene Europske službe za vanjsko djelovanje (EEAS) - i potpredsjednika Komisije. U konačnici time je osigurana i maksimalna koherentnost vanjskog djelovanja Unije općenito, tj. usklađenost područja vanjskog djelovanja koja su u ovlasti Europske komisije sa ZVSP-om.
Za razliku od drugih zajedničkih politika Unije, glavna je karakteristika ZVSP-a da je to „međuvladina“ politika, u okviru koje se gotovo sve odluke, kao i stajališta Unije o određenim pitanjima, donose uz jednoglasnu podršku svih država članica. Države članice o ZVSP-u odlučuju u okviru Vijeća za vanjske poslove, koje se sastaje jednom mjesečno, te kroz upravljačke funkcije Političkog i sigurnosnog odbora (PSC) i radne skupine Vijeća. Visoki predstavnik Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku uz potporu Europske službe za vanjsko djelovanje priprema odluke i stavlja ih pred tijela Vijeća na razmatranje te ih provodi nakon što ih ministri na Vijeću jednoglasno usvoje.
Prema Ugovoru o Europskoj uniji, ZVSP obuhvaća sva područja vanjske i sigurnosne politike. Na raspolaganju su joj i civilna i vojna imovina i sposobnosti Zajedničke sigurnosne i obrambene politike (ZSOP). Uz strateško promišljanje interesa i djelovanja EU-a, znatan segment ZVSP-a posvećen je sprečavanju i rješavanju kriza, kao i izgradnji mira nakon sukoba. U tom smislu, agendu ZVSP-a u velikoj mjeri određuju tekući vanjskopolitički događaji i krize.
Osnovna ideja Zajedničke vanjske i sigurnosne politike EU-a jest u tome da države članice jedino zajedničkim djelovanjem mogu postići snažniji učinak u međunarodnim odnosima. ZVSP koegzistira s nacionalnim vanjskim politikama država članica Europske unije, ali države članice su dužne djelovati u skladu sa ZVSP-om i suzdržati se od postupanja koja bi bila u suprotnosti s interesima ZVSP-a i zajednički usuglašenim stajalištima. Samim time, snažno, ujednačeno i koherentno vanjsko djelovanje EU-a rezultira i većom sposobnošću i učinkovitošću njezinih vanjskih odnosa, u interesu Unije i svih državama članicama.
ZVSP je kao politika pokrenut stupanjem na snagu Ugovora iz Maastrichta 1993., kada je zamijenio Europsku političku suradnju (EPC). Države članice tada su se složile da se Europska unija ne može temeljiti samo na integraciji u području gospodarskih i monetarnih pitanja i unutarnjeg tržišta, nego ju je potrebno osposobiti i za zajedničko djelovanje u području vanjske i sigurnosne politike. Lisabonski ugovor (2009.) dodatno je ojačao ZVSP tako što je u jednoj osobi objedinio ulogu visokog predstavnika Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku - koji je ujedno postao čelnik tada uspostavljene Europske službe za vanjsko djelovanje (EEAS) - i potpredsjednika Komisije. U konačnici time je osigurana i maksimalna koherentnost vanjskog djelovanja Unije općenito, tj. usklađenost područja vanjskog djelovanja koja su u ovlasti Europske komisije sa ZVSP-om.
Za razliku od drugih zajedničkih politika Unije, glavna je karakteristika ZVSP-a da je to „međuvladina“ politika, u okviru koje se gotovo sve odluke, kao i stajališta Unije o određenim pitanjima, donose uz jednoglasnu podršku svih država članica. Države članice o ZVSP-u odlučuju u okviru Vijeća za vanjske poslove, koje se sastaje jednom mjesečno, te kroz upravljačke funkcije Političkog i sigurnosnog odbora (PSC) i radne skupine Vijeća. Visoki predstavnik Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku uz potporu Europske službe za vanjsko djelovanje priprema odluke i stavlja ih pred tijela Vijeća na razmatranje te ih provodi nakon što ih ministri na Vijeću jednoglasno usvoje.
Prema Ugovoru o Europskoj uniji, ZVSP obuhvaća sva područja vanjske i sigurnosne politike. Na raspolaganju su joj i civilna i vojna imovina i sposobnosti Zajedničke sigurnosne i obrambene politike (ZSOP). Uz strateško promišljanje interesa i djelovanja EU-a, znatan segment ZVSP-a posvećen je sprečavanju i rješavanju kriza, kao i izgradnji mira nakon sukoba. U tom smislu, agendu ZVSP-a u velikoj mjeri određuju tekući vanjskopolitički događaji i krize.