NATO
1. 1. Općenito
Organizacija Sjevernoatlantskog ugovora (NATO) je međunarodni vojno-politički savez 32 države - njih 30 iz Europe i dvije s područja Sjeverne Amerike. Savez je uspostavljen potpisivanjem Sjevernoatlantskog ugovora 4. travnja 1949. godine u Washingtonu.
NATO je savez država koji jamči da će se međusobno braniti i surađivati kako bi osigurale mir, sigurnost i stabilnost. Temeljna odredba Ugovora iz Washingtona jest članak 5, koji se odnosi na obvezu da se napad na jednu saveznicu tretira kao napad na sve saveznice. Prvi i jedini put članak 5 primijenjen je nakon terorističkog napada na Sjedinjene Američke Države, 11. rujna 2001. godine, kada su međunarodne snage raspoređene u Afganistanu pod vodstvom NATO-a, s ciljem da zemlja više ne bude sigurno utočište terorista. Pozivanje na članak 5, međutim, ne znači automatsku vojnu akciju, već svaka saveznica može izabrati kakvu će pomoć pružiti - vojnu, obavještajnu, logističku ili političku.
NATO, uz vojnu, ima i snažnu političku dimenziju te služi kao forum za konzultacije o sigurnosnim i političkim pitanjima. Savez promiče demokratske vrijednosti i suradnju oko sigurnosnih i vojnih pitanja, kako bi se izgradilo međusobno povjerenje i spriječili potencijalni sukobi.
Sjevernoatlantsko vijeće (NAC) glavno je tijelo NATO-a za donošenje političkih odluka. NAC služi kao forum za konzultacije i suradnju među saveznicama o svim pitanjima koja utječu na njihovu zajedničku sigurnost. Odluke se donose konsenzusom, pri čemu sve članice imaju jednako pravo izraziti svoja stajališta prije donošenja odluka. NAC nadgleda političke i vojne aspekte NATO-a, osniva pomoćna tijela i služi kao krajnji autoritet za kolektivne odluke, koje se tiču aktivnosti Saveza. NAC može zasjedati i donositi odluke na razini stalnih predstavnika, ministara vanjskih poslova i obrane te šefova država i/ili vlada.
Savez nema vlastite operativne oružane snage, osim onih koje mu pružaju saveznice ili države partneri u svrhu provedbe određene misije i operacije. Svoje sposobnosti Savez razvija kroz proces obrambenog planiranja, u kojem sudjeluju sve članice. Pod zapovjedništvom strateškog zapovjednika NATO-a, Savez osigurava sveobuhvatno planiranje, uvježbavanje i operativno raspoređivanje snaga zemalja članica, sukladno zajednički dogovorenom procesu planiranja snaga.
Dijalog i suradnja s partnerima važan su dio djelovanja Saveza, koji produbljuje suradnju i s međunarodnim organizacijama, poglavito s Europskom unijom, s kojom razvija strateško partnerstvo.
1. 2. Ključne zadaće Saveza; odvraćanje i obrana, krizno upravljanje i kooperativna sigurnost
Novi Strateški koncept Saveza usvojen je 2022. godine na Summitu u Madridu te je definirao Rusiju i terorizam kao glavne prijetnje Savezu i Kinu kao sistemski izazov. Dokumentom je naglašena važnost otpornosti, kolektivne obrane i novih prijetnji poput cyber napada, hibridnog ratovanja i klimatskih promjena. Strateškim konceptom su definirane temeljne zadaće Saveza: odvraćanje i obrana, upravljanje krizama i kooperativna sigurnost.
Odvraćanje i obrana. Odvraćanje i obrana Saveza temelje se na odgovarajućem spoju nuklearnih i konvencionalnih sposobnosti, koje čine temeljne elemente NATO-ove strategije odvraćanja i obrane. Istovremeno, države članice su posvećene kontroli naoružanja, razoružanju te neproliferaciji oružja za masovno uništenje.
Krizno upravljanje. Savez sudjeluje u brojnim misijama i operacijama na očuvanju međunarodnog mira i sigurnosti. Intervencijom 1995. godine NATO je pridonio završetku rata u Bosni i Hercegovini i provedbi Daytonskog mirovnog sporazuma. Također, 1999. godine NATO je pomogao u zaustavljanju masovnih ubojstava i protjerivanja albanskog stanovništva s Kosova. Snage Saveza i danas su, pod mandatom UN-a, prisutne na Kosovu gdje provode mandat, među ostalim, održavanja sigurnog i zaštićenog područja. Od 2003. godine, NATO-ova nazočnost pod mandatom UN-a pomogla je Afganistanu da prestane biti utočište teroristima, dok je 2011. godine NATO proveo UN-ov mandat za zaštitu stanovništva Libije. Od 2009. do 2016. godine, NATO-ovi brodovi i zrakoplovi patrolirali su morima ispred Roga Afrike, kao dio širih međunarodnih napora u borbi protiv piratstva. Od 2016. godine, brodovi Saveza kroz obavještajnu djelatnost, nadzor i izviđanje, podržavaju međunarodne napore za zaustavljanjem trgovine ljudima i nezakonitih migracija u Egejskom moru. U više navrata, snage NATO-a dostavljale su humanitarnu i drugu potrebnu pomoć stanovništvu pogođenom prirodnim katastrofama (uključujući i SAD-u nakon uragana Katrina te Pakistanu nakon potresa u listopadu 2005. godine). U borbi protiv pandemije COVID-a, vojno osoblje NATO-a, u suradnji sa saveznicama, podržalo je civilne napore u osiguranju vojnog zračnog prijevoza, uspostavi poljskih bolnica i distribuciji medicinske pomoći.
Kooperativna sigurnost. Prijetnje kao što su terorizam, piratstvo, proliferacija oružja za masovno uništenje i kibernetičko ratovanje - ne poznaju granice. NATO je stoga razvio globalnu mrežu sigurnosnih partnera, koja obuhvaća više od trideset država svijeta, kao i međunarodne organizacije; uključujući EU, UN, OESS i Afričku uniju. Osim partnera koji sudjeluju u NATO-ovim misijama i operacijama, Savez od ranih 1990-tih razvija partnerstva s organizacijama kao što su Euro-atlantsko vijeće za suradnju, Mediteranski dijalog, Istambulska inicijativa za suradnju, a sve ambicioznije njeguje odnose s indo-pacifičkim partnerima - Australijom, Novim Zelandom, Japanom i Južnom Korejom.
1.3. Politika „otvorenih vrata“ NATO-a
Politika „otvorenih vrata“ NATO-a (Open Door Policy) jedna je od temeljnih politika Saveza. Naime, svaka europska država koja može doprinijeti sigurnosti i načelima Saveza može biti pozvana u članstvo, ukoliko to sama zatraži. U sedam navrata, između 1952. i 2024. godine, ukupno 20 europskih država odlučilo je zatražiti članstvo te su bile primljene. Posljednja među njima bila je Kraljevina Švedska, koja čini 32. članicu Saveza. Još tri zemlje aspiriraju na članstvo u NATO-u: Bosna i Hercegovina, Ukrajina i Gruzija. Svaku od aspirantica, odnosno njezinu spremnost za članstvo, Savez prosuđuje prema njezinim vlastitim postignućima.
1.4. Pomoć Ukrajini
Od početka ruske invazije na Ukrajinu 2022. godine, Savez čvrsto stoji uz Ukrajinu kao žrtvu agresije. Saveznice su od samog početka agresije iskazale solidarnost s Ukrajinom, slanjem neophodne vojne, humanitarne i financijske pomoći. 99% ukupne vojne pomoći, dostavljene Ukrajini od početka agresije, predstavlja pomoć država članica NATO-a. Savez ne odstupa od krilatice da će stajati uz Ukrajinu koliko god to bude potrebno te da će nastaviti pomagati u njenoj obrani od ničim izazvane ruske agresije. Na Summitu u Vilniusu 2023. godine osnovano je Vijeće NATO-Ukrajina, u kojem saveznice i Ukrajina ravnopravno raspravljaju o potrebama Ukrajine. Na Summitu u Washingtonu 2024. donesena je odluka o osnivanju NATO-ove sigurnosne podrške i obuke za Ukrajinu (NSATU) te o usvajanju Financijskog zavjeta za Ukrajinu, kojim su se članice obvezale dostaviti vojnu pomoć Ukrajini u visini od 40 milijardi EUR godišnje. Mehanizam liste prioritetnih potreba Ukrajine (PURL), putem kojega saveznice financiraju najistaknutije ukrajinske vojne potrebe, osnovan je 2025. godine.
1.5. Izdvajanje za obranu
Vojnu spremnost i moć Saveza financijski osiguravaju države članice, izdvajanjem sredstava iz svojih proračuna za obrambene potrebe. Prvi fiksni prag izdvajanja za obranu od 2% BDP-a ustanovljen je na Summitu u Rigi 2006. godine. Spomenuti prag potvrđen je na Summitu u Walesu 2014. godine, neposredno nakon ruske aneksije Krima i napada na istok Ukrajine. Zbog značajnog porasta ugroza u Europi i svijetu, na Summitu u Den Haagu 2025. godine NATO donosi povijesnu odluku o povećanju praga izdvajanja za obranu na 5% BDP-a, s projekcijom dostizanja toga cilja do 2035. godine. Od dogovorenih 5% BDP-a izdvajanja za obranu, 3,5% BDP-a izdvajat će se za striktno obrambene potrebe, dok će 1,5% BDP-a biti usmjereno na ulaganje u šira obrambena pitanja, što obuhvaća i ulaganje u kritičnu infrastrukturu i s njom povezana područja.
1.6. Put Republike Hrvatske prema članstvu u NATO-u
Institucionalizacija odnosa Republike Hrvatske i Saveza NATO-a započinje ulaskom u NATO-ov program Partnerstvo za mir (Partnership for Peace, PfP) 2000. godine. U svibnju 2002. godine Republika Hrvatska dobiva poziv za sudjelovanjem u Akcijskom planu za članstvo NATO-a (Membership Action Plan, MAP) te u listopadu iste godine predaje Savezu svoj prvi Godišnji nacionalni program (Annual National Program, ANP). Radi se o dokumentu u kojemu država kandidatkinja za članstvo predstavlja reforme koje je provela u protekloj godini na političkom, sigurnosno-obrambenom te gospodarskom planu. Na sastanku na vrhu NATO-a 2006. godine u Rigi, Savez iskazuje spremnost da se sljedećem sastanku na vrhu u Bukureštu pozovu države kandidati, koji zadovolje uvjete članstva. Time Republika Hrvatska, po prvi put, dobiva jasan vremenski okvir za članstvo. Na Summitu NATO-a u Bukureštu, u travnju 2008. godine, Republika Hrvatska dobiva pozivnicu za članstvo. Uslijedila je ratifikacija hrvatskog Pristupnog protokola u nacionalnim parlamentima država članica te polaganje svih nacionalnih ratifikacijskih instrumenata pri depozitaru Sjevernoatlantskog ugovora, Državnom tajništvu SAD-a. Polaganjem svog ratifikacijskog dokumenta, Republika Hrvatska 1. travnja 2009. godine postala je članicom NATO-a. Po prvi put, kao punopravna članica sudjeluje na Summitu Saveza održanom 3. i 4. travnja 2009. godine u Strasbourgu i Kehlu.
Organizacija Sjevernoatlantskog ugovora (NATO) je međunarodni vojno-politički savez 32 države - njih 30 iz Europe i dvije s područja Sjeverne Amerike. Savez je uspostavljen potpisivanjem Sjevernoatlantskog ugovora 4. travnja 1949. godine u Washingtonu.
NATO je savez država koji jamči da će se međusobno braniti i surađivati kako bi osigurale mir, sigurnost i stabilnost. Temeljna odredba Ugovora iz Washingtona jest članak 5, koji se odnosi na obvezu da se napad na jednu saveznicu tretira kao napad na sve saveznice. Prvi i jedini put članak 5 primijenjen je nakon terorističkog napada na Sjedinjene Američke Države, 11. rujna 2001. godine, kada su međunarodne snage raspoređene u Afganistanu pod vodstvom NATO-a, s ciljem da zemlja više ne bude sigurno utočište terorista. Pozivanje na članak 5, međutim, ne znači automatsku vojnu akciju, već svaka saveznica može izabrati kakvu će pomoć pružiti - vojnu, obavještajnu, logističku ili političku.
NATO, uz vojnu, ima i snažnu političku dimenziju te služi kao forum za konzultacije o sigurnosnim i političkim pitanjima. Savez promiče demokratske vrijednosti i suradnju oko sigurnosnih i vojnih pitanja, kako bi se izgradilo međusobno povjerenje i spriječili potencijalni sukobi.
Sjevernoatlantsko vijeće (NAC) glavno je tijelo NATO-a za donošenje političkih odluka. NAC služi kao forum za konzultacije i suradnju među saveznicama o svim pitanjima koja utječu na njihovu zajedničku sigurnost. Odluke se donose konsenzusom, pri čemu sve članice imaju jednako pravo izraziti svoja stajališta prije donošenja odluka. NAC nadgleda političke i vojne aspekte NATO-a, osniva pomoćna tijela i služi kao krajnji autoritet za kolektivne odluke, koje se tiču aktivnosti Saveza. NAC može zasjedati i donositi odluke na razini stalnih predstavnika, ministara vanjskih poslova i obrane te šefova država i/ili vlada.
Savez nema vlastite operativne oružane snage, osim onih koje mu pružaju saveznice ili države partneri u svrhu provedbe određene misije i operacije. Svoje sposobnosti Savez razvija kroz proces obrambenog planiranja, u kojem sudjeluju sve članice. Pod zapovjedništvom strateškog zapovjednika NATO-a, Savez osigurava sveobuhvatno planiranje, uvježbavanje i operativno raspoređivanje snaga zemalja članica, sukladno zajednički dogovorenom procesu planiranja snaga.
Dijalog i suradnja s partnerima važan su dio djelovanja Saveza, koji produbljuje suradnju i s međunarodnim organizacijama, poglavito s Europskom unijom, s kojom razvija strateško partnerstvo.
1. 2. Ključne zadaće Saveza; odvraćanje i obrana, krizno upravljanje i kooperativna sigurnost
Novi Strateški koncept Saveza usvojen je 2022. godine na Summitu u Madridu te je definirao Rusiju i terorizam kao glavne prijetnje Savezu i Kinu kao sistemski izazov. Dokumentom je naglašena važnost otpornosti, kolektivne obrane i novih prijetnji poput cyber napada, hibridnog ratovanja i klimatskih promjena. Strateškim konceptom su definirane temeljne zadaće Saveza: odvraćanje i obrana, upravljanje krizama i kooperativna sigurnost.
Odvraćanje i obrana. Odvraćanje i obrana Saveza temelje se na odgovarajućem spoju nuklearnih i konvencionalnih sposobnosti, koje čine temeljne elemente NATO-ove strategije odvraćanja i obrane. Istovremeno, države članice su posvećene kontroli naoružanja, razoružanju te neproliferaciji oružja za masovno uništenje.
Krizno upravljanje. Savez sudjeluje u brojnim misijama i operacijama na očuvanju međunarodnog mira i sigurnosti. Intervencijom 1995. godine NATO je pridonio završetku rata u Bosni i Hercegovini i provedbi Daytonskog mirovnog sporazuma. Također, 1999. godine NATO je pomogao u zaustavljanju masovnih ubojstava i protjerivanja albanskog stanovništva s Kosova. Snage Saveza i danas su, pod mandatom UN-a, prisutne na Kosovu gdje provode mandat, među ostalim, održavanja sigurnog i zaštićenog područja. Od 2003. godine, NATO-ova nazočnost pod mandatom UN-a pomogla je Afganistanu da prestane biti utočište teroristima, dok je 2011. godine NATO proveo UN-ov mandat za zaštitu stanovništva Libije. Od 2009. do 2016. godine, NATO-ovi brodovi i zrakoplovi patrolirali su morima ispred Roga Afrike, kao dio širih međunarodnih napora u borbi protiv piratstva. Od 2016. godine, brodovi Saveza kroz obavještajnu djelatnost, nadzor i izviđanje, podržavaju međunarodne napore za zaustavljanjem trgovine ljudima i nezakonitih migracija u Egejskom moru. U više navrata, snage NATO-a dostavljale su humanitarnu i drugu potrebnu pomoć stanovništvu pogođenom prirodnim katastrofama (uključujući i SAD-u nakon uragana Katrina te Pakistanu nakon potresa u listopadu 2005. godine). U borbi protiv pandemije COVID-a, vojno osoblje NATO-a, u suradnji sa saveznicama, podržalo je civilne napore u osiguranju vojnog zračnog prijevoza, uspostavi poljskih bolnica i distribuciji medicinske pomoći.
Kooperativna sigurnost. Prijetnje kao što su terorizam, piratstvo, proliferacija oružja za masovno uništenje i kibernetičko ratovanje - ne poznaju granice. NATO je stoga razvio globalnu mrežu sigurnosnih partnera, koja obuhvaća više od trideset država svijeta, kao i međunarodne organizacije; uključujući EU, UN, OESS i Afričku uniju. Osim partnera koji sudjeluju u NATO-ovim misijama i operacijama, Savez od ranih 1990-tih razvija partnerstva s organizacijama kao što su Euro-atlantsko vijeće za suradnju, Mediteranski dijalog, Istambulska inicijativa za suradnju, a sve ambicioznije njeguje odnose s indo-pacifičkim partnerima - Australijom, Novim Zelandom, Japanom i Južnom Korejom.
1.3. Politika „otvorenih vrata“ NATO-a
Politika „otvorenih vrata“ NATO-a (Open Door Policy) jedna je od temeljnih politika Saveza. Naime, svaka europska država koja može doprinijeti sigurnosti i načelima Saveza može biti pozvana u članstvo, ukoliko to sama zatraži. U sedam navrata, između 1952. i 2024. godine, ukupno 20 europskih država odlučilo je zatražiti članstvo te su bile primljene. Posljednja među njima bila je Kraljevina Švedska, koja čini 32. članicu Saveza. Još tri zemlje aspiriraju na članstvo u NATO-u: Bosna i Hercegovina, Ukrajina i Gruzija. Svaku od aspirantica, odnosno njezinu spremnost za članstvo, Savez prosuđuje prema njezinim vlastitim postignućima.
1.4. Pomoć Ukrajini
Od početka ruske invazije na Ukrajinu 2022. godine, Savez čvrsto stoji uz Ukrajinu kao žrtvu agresije. Saveznice su od samog početka agresije iskazale solidarnost s Ukrajinom, slanjem neophodne vojne, humanitarne i financijske pomoći. 99% ukupne vojne pomoći, dostavljene Ukrajini od početka agresije, predstavlja pomoć država članica NATO-a. Savez ne odstupa od krilatice da će stajati uz Ukrajinu koliko god to bude potrebno te da će nastaviti pomagati u njenoj obrani od ničim izazvane ruske agresije. Na Summitu u Vilniusu 2023. godine osnovano je Vijeće NATO-Ukrajina, u kojem saveznice i Ukrajina ravnopravno raspravljaju o potrebama Ukrajine. Na Summitu u Washingtonu 2024. donesena je odluka o osnivanju NATO-ove sigurnosne podrške i obuke za Ukrajinu (NSATU) te o usvajanju Financijskog zavjeta za Ukrajinu, kojim su se članice obvezale dostaviti vojnu pomoć Ukrajini u visini od 40 milijardi EUR godišnje. Mehanizam liste prioritetnih potreba Ukrajine (PURL), putem kojega saveznice financiraju najistaknutije ukrajinske vojne potrebe, osnovan je 2025. godine.
1.5. Izdvajanje za obranu
Vojnu spremnost i moć Saveza financijski osiguravaju države članice, izdvajanjem sredstava iz svojih proračuna za obrambene potrebe. Prvi fiksni prag izdvajanja za obranu od 2% BDP-a ustanovljen je na Summitu u Rigi 2006. godine. Spomenuti prag potvrđen je na Summitu u Walesu 2014. godine, neposredno nakon ruske aneksije Krima i napada na istok Ukrajine. Zbog značajnog porasta ugroza u Europi i svijetu, na Summitu u Den Haagu 2025. godine NATO donosi povijesnu odluku o povećanju praga izdvajanja za obranu na 5% BDP-a, s projekcijom dostizanja toga cilja do 2035. godine. Od dogovorenih 5% BDP-a izdvajanja za obranu, 3,5% BDP-a izdvajat će se za striktno obrambene potrebe, dok će 1,5% BDP-a biti usmjereno na ulaganje u šira obrambena pitanja, što obuhvaća i ulaganje u kritičnu infrastrukturu i s njom povezana područja.
1.6. Put Republike Hrvatske prema članstvu u NATO-u
Institucionalizacija odnosa Republike Hrvatske i Saveza NATO-a započinje ulaskom u NATO-ov program Partnerstvo za mir (Partnership for Peace, PfP) 2000. godine. U svibnju 2002. godine Republika Hrvatska dobiva poziv za sudjelovanjem u Akcijskom planu za članstvo NATO-a (Membership Action Plan, MAP) te u listopadu iste godine predaje Savezu svoj prvi Godišnji nacionalni program (Annual National Program, ANP). Radi se o dokumentu u kojemu država kandidatkinja za članstvo predstavlja reforme koje je provela u protekloj godini na političkom, sigurnosno-obrambenom te gospodarskom planu. Na sastanku na vrhu NATO-a 2006. godine u Rigi, Savez iskazuje spremnost da se sljedećem sastanku na vrhu u Bukureštu pozovu države kandidati, koji zadovolje uvjete članstva. Time Republika Hrvatska, po prvi put, dobiva jasan vremenski okvir za članstvo. Na Summitu NATO-a u Bukureštu, u travnju 2008. godine, Republika Hrvatska dobiva pozivnicu za članstvo. Uslijedila je ratifikacija hrvatskog Pristupnog protokola u nacionalnim parlamentima država članica te polaganje svih nacionalnih ratifikacijskih instrumenata pri depozitaru Sjevernoatlantskog ugovora, Državnom tajništvu SAD-a. Polaganjem svog ratifikacijskog dokumenta, Republika Hrvatska 1. travnja 2009. godine postala je članicom NATO-a. Po prvi put, kao punopravna članica sudjeluje na Summitu Saveza održanom 3. i 4. travnja 2009. godine u Strasbourgu i Kehlu.