Put u EU je put ka napretku Hrvatske

Državni tajnik u Ministarstvu vanjskih poslova i europskih integracija Hidajet Biščević bio je zadužen za koordinaciju provedbe Akcijskog plana. Budući da su ministri vanjskih poslova EU nedavno u Luxembourgu zaključili da je odluka o početku pregovora donesena temeljem dosljedne provedbe tog plana, s državnim tajnikom Biščevićem razgovarali smo o nastavku hrvatskih diplomatskih aktivnosti. -Nakon Unijine odluke o početku pregovora, Hrvatska je pojačala diplomatske aktivnosti. Koji je cilj takvog, još snažnijeg vanjskopolitičkog angažmana? =Moramo poći od činjenice da je odlukom Vijeća ministara EU i održavanjem međuvladine konferencije nesporno učinjen najveći korak u međunarodnoj afirmaciji Hrvatske, vjerojatno najveći nakon proglašenja neovisnosti. Sama ta činjenica, osobito kad se vrednuje na pozadini poteškoća kroz koje smo prolazili svih ovih godina upravo zbog prijepora u međunarodnoj zajednici o Hrvatskoj u sklopu širih razlika u pogledima i interesima glede »željene« i »neželjene« slike ovog dijela Europe nakon raspada bivše države, duboko obvezuje. Obvezuje stoga što ovaj »novi početak « definitivno znači da je Hrvatska ucrtana u političku kartu nove ujedinjujuće Europe kao individualna činjenica, kao subjekt s posve drukčijim profilom u odnosu na mnoge dosadašnje, ili još tinjajuće, ideje o tome kako bi »trebala« izgledati sigurnosna arhitektura ovog dijela Europe. Time, naravno, samo ističem i novu razinu naše odgovornosti prema dostizanju trajnog mira i stabilnosti na europskom jugoistoku, dakle u našem susjedstvu. Naglašavam da je riječ o našem susjedstvu kako bih naglasio da je to i naš nacionalni interes, interes nacionalne sigurnosti - mir sa svijetom počinje mirom u kući i mirom sa susjedima. Ciljevi snažnijeg vanjskopolitičkog angažmana sada, prirodno, proizlaze iz te nove, više razine vanjskopolitičkog položaja. Pokušat ću ići redom. Prvo i vjerojatno najvažnije: ukupan vanjskopolitički aparat zemlje u idućem će razdoblju imati dvostranu i usporednu zadaću. Golema energija bit će usmjerena spram Bruxellesa i angažirana na samim pregovorima, dok će istodobno biti potrebno veliku energiju posvetiti odnosima sa zemljama našeg susjedstva koje su, u različitoj mjeri, uključene u proces institucionalizacije svojih odnosa s Unijom. -U kojoj mjeri javnost mora znati sve što se radi u diplomaciji, na vanjskopolitičkom planu? =Mislim da je iznimno važno da i naša javnost bude u potpunosti upoznata s tom zadaćom diplomacije. Zašto? Da se u društvu koje u znatnoj mjeri polazi od »hrvatskih prednosti u odnosu na Balkan« prihvati nedvojbena činjenica: od zemljopisa i susjeda ne može se pobjeći. Put u EU nije bijeg od regije, već put ka napretku Hrvatske i put u europeizaciju regije. No, put u EU ne smije se shvaćati kao stjecanje prednosti pred susjedima koji slijede za nama. Pogledajte kako se ovih dana u Bruxellesu vrednuju pojedini paternalistički istupi iz Ljubljane koji upravo na trenutnoj razlici u statusu Hrvatske i Slovenije pokušavaju steći neke prednosti. Ni nama, dakle, jednog dana, Unija ne smije biti instrument odnosa sa susjedima. Naravno, diplomacija se neće zaustaviti samo na ta dva »kraka«. U vrhu prioriteta bit će unapređenje odnosa sa svakom zemljom članicom i odmjeravanje pojedinih pitanja u kontekstu pregovora: ne treba se iznenađivati kad pojedini partneri kroz pregovore o šećeru ili zaštiti okoliša budu nastojali riješiti neka svoja očekivanja. Sve su članice Unije prošle kroz to. Sve ostalo je pregovaračka vještina: zaštititi vitalne nacionalne interese i osigurati kvalitetan rezultat pregovora u optimalnom vremenskom roku. -Prije luksemburškog sastanka, i premijer i Vi naglašavali ste da Akcijski plan ima širu dimenziju od slučaja Gotovina. Što će se sada događati s tim planom? =S malo šale, moglo bi se reći da sada Akcijski postaje dio Plana. Naime, Akcijski plan je po svojem sadržaju, naravi i ciljevima bio i ostao dijelom šireg i obuhvatnijeg projekta. Polazio je od neposrednog hrvatskog interesa da se Uniju uvjeri u potpunost, neupitnost i iskrenost suradnje s Međunarodnim sudom, ali je već u pripremi tog plana postalo jasno da slučaj Gotovina postaje ishodištem potrebnih opsežnijih reformskih zahvata u mnogim područjima političkog i društvenog života. Riječ je i o učinkovitosti institucija radi njihovih priprema za promjene i prilagodbe koje će tek u potpunosti slijediti kroz pregovore. Za kratko vrijeme preuzet ćemo brojne odgovornosti unutar Unije, kao što su zaštita granica i tajnosti, te borba protiv organiziranog kriminala. Evo primjera gdje se već sada, radi primjene Akcijskog plana, otvorio prostor širim reformskim zahvatima koji tek slijede. Dodajte tomu pravosuđe: preuzimanje slučajeva iz Haaga iziskuje pripravu i osposobljenost sudstva, što je opet naznaka kako je Akcijski plan dio šireg mozaika. Dodajte još, na primjer, ulogu medija u kreiranju slike ovog društva ili pak u oblikovanju javne svijesti - opet će biti jasno da je širenje svijesti o potrebi potpune vladavine prava, u slučaju Akcijskog plana povezano s Antom Gotovinom, zapravo i otvaranje dubljih pitanja o ulozi medija na društvenoj i političkoj sceni u poratnom i posttranzicijskom razdoblju Hrvatske. Jesu li mediji sredstvo podzemnog i netransparentnog političkog agitiranja? Koliki su prostori manipulacije? Koliko je to spojivo s neovisnošću i slobodom novinarstva, koliko pak s odgovornošću... Treba naglasiti i potrebne zakonske promjene radi unapređenja učinkovitosti sustava na svim razinama. Sve su to jasne potvrde da je riječ o neposrednom i konkretnom interesu, suradnji s Haagom, ali i o mnogo zamašnijim ciljevima. Upravo zbog tih dalekosežnih ciljeva i neprijepornih dugoročnih interesa Hrvatske, dopustite da dodam i ovo: upoznali smo političke okolnosti u kojima je provođen Akcijski plan, i kod kuće i u Europi. Jasno je da obveze treba poštovati, jer je sada, s pregovorima, i naša odgovornost veća. Ali, treba itekako voditi računa o činjenici i da s tim Velikim Ponedjeljkom kad su otvoreni pregovori ništa ne završava, da treba raditi i dalje, da se spomenute političke okolnosti ne mijenjaju preko noći. Uostalom, valja stalno imati na umu da, kad je riječ o odnosu Hrvatske i Unije, dakle o pozicioniranju Hrvatske na europskoj karti, mnogima i dalje odgovara da slučaj Gotovina ostane neriješen. Mnogima izvan Hrvatske i mnogima u Hrvatskoj. Interesa je mnogo, ali u konačnici ostao bi samo jedan krivac i jedna žrtva: Hrvatska. -Kako tumačite dramatičnu promjenu raspoloženja hrvatskih građana prema Europskoj uniji u afirmativnom smjeru nakon odluke o početku pregovora? =Jednostavno. Dosadašnji su postoci bili odraz frustracija, sadašnji su rezultat očekivanja. Istodobno, valja reći da smo mi još uvijek društvo u formiranju, što, naravno, nije ništa negativno, jer i tzv. razvijenija europska društva imaju svoje podjele i eurotraume, za što su referendumski porazi ili proračunski neuspjesi Unije posve jasna potvrda. Naše je društvo u tom pogledu u procesu preobrazbe, prihvaćanja novih vrijednosti i standarda, a istodobno još natopljeno svojevrsnom mješavinom ostataka iz prethodnog društvenopolitičkog i vrijednosnog sustava kojima su, neizbježno, prilijepljeni i samonikli »standardi«, obrasci, vrijednosti iz ratnog razdoblja. No, uvjeren sam da porast proeuropskih postotaka odražava i jednu dublju želju hrvatskog društva. Riječ je o potrebi da se sudjeluje u oblikovanju nove Europe upravo da bi se u hrvatskom društvenom tkivu, u javnoj svijesti i podsvijesti prevladale one naše duboke unutarnje podjele koje su rođene svim dosadašnjim ideološkim i političkim podjelama europskog kontinenta. Povijest podijeljene Europe razderala je i povijest Hrvatske. Kao malo koji narod Europe, bili smo žrtve europskog nejedinstva. I najnovija povijest je to potvrdila. Nitko, dakle, ne može imati većeg interesa za jačanje zajedničke nepodijeljene nove Europe od nas. Čini mi se da naš čovjek to gotovo intuitivno osjeća. Uostalom, te su podjele lomile obitelji, ljudi pamte. Zbog toga ne vjerujem ni u istinitost niti u iskrenost onih anketa koje nas nastoje uvjeriti kako narod ne želi Uniju, kako su mladi protiv... Jedno je suočavati se s legitimnim strahovima seoskog domaćinstva pred promjenama u poljoprivredi, drugo je pak manipulirati zbog partikularnih političkih interesa ili zadržavanja stečenih privilegija. -Povjerenik Europske komisije za proširenje Olli Rehn u Zagrebu je sada izjavio kako mu se sviđa što je, umjesto velike ceremonije i pompe, zatekao radnu atmosferu. Kako ćete u toj radnoj atmosferi poslagati prioritete? =Rekoh već da će glavnina energije biti posvećena pregovorima, jačanju odnosa s državama članicama i doprinosu stabilizaciji prilika na jugoistoku Europe. Na domaćem planu, u sklopu ovakvog vanjskopolitičkog angažmana radi jačanja međunarodnog položaja zemlje i osiguranja kvalitetnih pregovora s Unijom, čini mi se važnim održati suglasje o strategijskim ciljevima i jamčiti radno, nepolitizirano djelovanje Nacionalnog odbora za praćenje pregovora. U širem smislu, budući da Hrvatska kreće u posve novu etapu svojeg razvitka, čini mi se da će biti potrebno »srediti račune«, dakle vidjeti što je sve još potrebno učiniti da bismo zatvorili preostala neriješena pitanja naših dosadašnjih etapa razvitka - tranzicijskih, ratnih, poratnih, kako bismo mogli »otvoriti prozor« novom vremenu, novoj kvaliteti i novim ciljevima. Moramo biti svjesni da je prošlo više od deset godina nakon što smo pobjednički izašli iz rata. Moramo biti svjesni da nijedno društvo ne može napredovati ako zaostane na jednoj točki svojeg razvitka, koliko god ona slavna bila. Moramo biti svjesni i iznimne brzine razvitka svijeta oko nas. Zaostajanje znači izolaciju, gubitak koraka. Neka vam svaki naš menadžer prevede što to znači za njegovu tvrtku, za zaposlene, a političari neka vam onda izračunaju koliko treba da se nazadovanje pretvori u nezadovoljstvo i kolika je cijena. Hoću, dakle reći, da ne mogu zamisliti prosperitetnu i zadovoljnu Hrvatsku ako ćemo još deset godina raspravljati o tranzicijskim temama, ako već sutra nećemo točno odrediti što država još treba učiniti da bi »zatvorila« stara pitanja - bilo da je riječ o promjenama u zakonodavstvu radi završetka tranzicije, bilo o povratku izbjeglica, o uravnoteženom regionalnom razvoju kako bi se otvorio prostor novoj etapi strategijskog razvitka. U nas se uvriježilo 'bad news' novinarstvo -Prirodno je da se diplomacija sada usredotočuje na EU i da kroz te naočale određuje prioritete, ali... =Već sam vas razumio. Neću ni naglašavati važnost daljnjeg unapređenja odnosa s Washingtonom ili pak s Rusijom, posebice u kontekstu stalnog napretka odnosa Moskve i Unije. Držim da su odnosi sa Sjedinjenim Državama u stalnom usponu i da su one u nama prepoznale iznimno važnog i vjerodostojnog partnera i u procesima stabilizacije ovog dijela Europe. Dopustite da u tom svjetlu ocjenjujem i nedavnu izjavu State Departmenta neposredno nakon pozitivne odluke Unije o početku pregovora. Da, puna suradnja s Haagom ostaje naša obveza. Ne možete težiti NATO-savezu, na primjer, a okretati glavu u stranu kad je riječ o poštivanju zakona. Tko će sutra s vama htjeti dijeliti podatke? Ali, s druge strane, ne ocjenjujmo pojedine izjave pod pritiskom medijskih naslova. U nas se već uvriježilo bad news novinarstvo. Kad bih danas pročitao što se sve o perspektivama naših pregovora s Unijom pisalo prije godinu ili pola godine, pa i što se sve izgovorilo, možda bih trebao provjeriti što se to zapravo dogodilo u Luxembourgu. Na mojem je poslu najvažnije što mi kaže američki veleposlanik Ralph Frank, a ne što pojedini novinski naslovi tvrde da je veleposlanik rekao. Konačno, ali iznimno važno, zbog političkih procesa koji slijede u ovom dijelu Europe - jer, neizbježno, ulazimo u razdoblje kad će na dnevni red međunarodne zajednice doći i trenutno otvorena ili neriješena pitanja ključna za budući izgled ovog prostora - za nas je bitno održavati aktivne odnose s najvažnijim čimbenicima međunarodnih odnosa i pridonositi jačanju suglasja i između njih.