Hermann Tertsch: O Hrvatskoj i Kataloniji

Ministar vanjskih poslova Garcia-Margallo bio je vrlo dobar jučer u Kongresu kad je odgovorio čvrsto i sa snagom koja daje istinitost izrečenom, na neumorne insinuacije separatista, u ovom slučaju Joan Tarda (ERC). Ministar mu je strpljivo objasnio kako se pjesma koju zagovornici neovisnosti sad ponavljaju neumorno kao mantru u svim medijima nacionalističkog režima (Katalonije) neće postati istinitom, pa niti ako je uklesaju u tisućljetni kamen Svetog Jaumea. I upozorio ga je na posljedice u nezamislivom slučaju kad bi se neovisnost zaista i dogodila. Debatiralo se o ratifikaciji Ugovora o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji.

Balkanski ratovi posijali su puno zbunjenosti ovdje u Španjolskoj. A odgovorni za to nisu samo ultra-separatisti u Baskiji i Kataloniji. Odgovorni su i političari iz dvije velike stranke koji su pomogli u širenju zbunjenosti i nerazumijevanja, svojim apsurdnim paralelizmima i svojim strahovima naraslim tijekom raspada Jugoslavije i kasnije. Sve to dovelo je do slijeda jedne pogreške za drugom, koju su činile sve španjolske vlade glede Balkana. I razdvajajući se od politike EU, zajedno s još tri ili četiri marginalna sljednika. Greške su došle do nerazumnih visina dolaskom ministra Moratinosa, koji se pretvorio u branitelja najgorih integracijskih politika Srbije. I Španjolska nastavlja s nepriznavanjem Kosova, kao država koja ridikulozno šuruje s najgorim antieuropskim snagama.

I PP i PSOE progutali su taj paralelizam. Tako apsurdno. I to između jedne Jugoslavije – umjetne i na silu stvorene 1918 nakon kulturne i vjerske propasti Europe – koja se mogla održati jedva 70 godina, brutalnom diktaturom. I jedne Španjolske, stvorene dobrovoljnom unijom njenih kraljevina u jedinstvenu naciju, kojaje već više od pola milenija protagonist svjetske povijesti. Katalonske trupe u deliriju separatizma misle da su baš Hrvatska i druge države proizišle iz raspada bivših država njihovi prirodni saveznici. Niti u kojem slučaju! Te države itekako poznaju svoju povijest. Jer su je krvlju ispisivale – i to doista, a ne poetiziranim lažima o 1714. godini. I njihova neovisnost ne slijedi iz kaprica dobro potkožene političke kaste. Nego iz tragičnih i nekontroliranih povijesnih događaja koji su na kocku stavili njihovo preživljavanje.

Bila je u Madridu ministrica vanjskih poslova Hrvatske Vesna Pusić, velika dama hrvatske demokratske politike. Imao sam s njom jedan dug razgovor u njenom hotelu. Razgovarali smo najviše o budućnosti. O Hrvatskoj, o Europskoj uniji, i o crnoj rupi na zapadnom Balkanu. Ali, također smo razgovarali o katalonskoj ludosti. Pusić je podsjetila kako se „nitko nije odvojio od Jugoslavije: Jugoslavija se raspala; razlaz Jugoslavije bio je predviđen u njenom Ustavu iz 1974. godine; međutim, i prije svega: do raspada je dovela vojna i komunistička diktatura i Slobodan Milošević koji je Jugoslaviju uništio ratom“.

Hrvatska, Srbija, Slovenija i drugi – države su proizišle iz federativne i komunističke diktature koja je okončana ratom. Krvavom implozijom propale države na margini povijesti. Nema poveznice s egoističkim separatizmom jedne nacije u demokratskoj državi koja je članica EU. Katalonija se ne može osamostaliti. Osim ako svi njeni stanovnici polude i bace preko palube svoju povijest, svoju sigurnost, svoje blagostanje, i proglase spremnost prekršiti sve zakone protiv Španjolske i protiv Europe. Pristupiti nasilju. Prihvatiti osiromašiti i osuditi tri generacije na tugu, na bol i na brutalizaciju nikad viđene u toj španjolskoj regiji.

Katalonija je u Europi unutar Španjolske. Hrvatska sad stiže u Europu, nakon dvadeset godina odricanja, desetinâ tisuća mrtvih i beskrajnog bola. Nezamislivo je da fanatici trijunfiraju u svojem samoubilačkom i dementnom prijedlogu da Katalonija krene putem kojim je Hrvatska morala proći.