Govor ministrice vanjskih i europskih poslova Vesne Pusić

 

Dobro jutro svima. Zahvaljujem vam na ovoj prilici da kažem par riječi pred takvom uvaženom publikom. Nadam se i povratnim informacijama o tome što činimo i planiramo učiniti kao država i relativno nova vlada te kao, ako sve bude kako treba, buduća članica Europske unije.

Gospodine potpredsjedniče, g. državni tajniče, hvala vam osobno na lijepim riječima i prilici da se osvrnem na projekt nove vrste u jugoistočnoj Europi, koji je ujedno i europski projekt, jer svako je proširenje posebno. Dakle, reći ću nešto o novoj vrsti proširenja EU, gledano iz obje perspektive – iz kuta postojećih pravila, vrijednosti i procedura same EU, kao i iz kuta zemlje kandidatkinje koja je prošla dugotrajan proces pristupanja. 

Kad ljudi govore o pristupanje Hrvatske EU, često kažu da će ona biti posljednja nova članica i da će proći dugi period prije novog proširenja. Mislim da je to istina. Na dan 1. srpnja iduće godine, kad bismo trebali pristupiti EU, proći će 12 godina i četiri mjeseca otkako je Hrvatska započela s tim procesom. Dakle, to jest dugotrajan proces. Započeli smo ga ratifikacijom Ugovora o stabilizaciji i pridruživanju u veljači 2001. Godine i zatim polako krenuli putem promjena.

Hrvatska je bila drukčija zemlja kad smo započeli s tim procesom, ali isto vrijedi i za EU. Približavali smo se EU koja je bila drukčija nego što je danas, s drukčijim stavovima i pristupom proširenju. Pregovore smo započeli u večeri između 3. i 4. listopada 2005. godine i trajali su do kraja lipnja prošle godine. Dakle, gotovo šest godina.

Prošli smo različite faze pristupanja. Trebalo nam je dugo da prikupimo većinsku političku volju za početkom tog procesa. Za razliku od nekih naših susjeda i zemalja istočne Europe koje su pristupile 2004. godine, mi smo većinsku političku volju prikupili tek negdje 2000. godine. Zatim nam je dodatno trebalo vremena da postignemo politički konsenzus. I premda to zvuči kao mala stvar, rekla bih da je to ključno u mnogim pogledima. Bez političkog konsenzusa, a to kažem kao osoba uključena u taj proces od samog početka, ne bismo uspjeli. Kao postkonfliktnoj državi, a Hrvatska je, nakon zemalja osnivačica, prva postkonfliktna država koja će ući u EU, trebalo nam je dugo da taj konsenzus postignemo. Do danas konsenzus oko ulaska u EU naš je prvi i najsnažniji politički konsenzus. Postigli smo ga 2004. godine i još se drži.

Zatim su uslijedili pregovori, a to kako je ambivalentan, težak i sociološko-psihološki taj proces bio, ilustrira činjenica da je podrška od početnih 85% pala na 39% tijekom pregovora. To pokazuje kako ljudi reagiraju na osjećaj jesu li negdje dobrodošli ili nisu. Usto, dokazuje i važnost definiranja reformi i njihovog provođenja.

Cijeli taj period približavanja i pregovora bio je možda važniji od svega vezanog za naše članstvo u EU. Osim što nas je doveo korak do članstva, bio je to za nas proces izgradnje državnih institucija i države. Jedan moj kolega, ministar vanjskih poslova države koja ne namjerava pristupiti EU, skeptično mi je izrazio sućut zbog ulaska u EU. Rekla sam mu da je za nas EU primjenjivanje znanja i iskustava 15-ak zemalja u izgradnji vlastitih institucija i ubrzanoj izgradnji države.

Pritom smo postigli nešto, što kao politologinja smatram preduvjetom normalne države, a to je - prelazak s „junačke politike“ na korisnu politiku. Dakle, s populističkih, „velikih“ riječi i igranja na emocije na razumijevanje politike onakvom kakva jest i kakva bi trebala biti, a to je uslužna djelatnost koja pruža određene usluge građanima, kojima oni mogu biti više ili manje zadovoljni. To politiku čini korisnijom i, što je još važnije, manje opasnom. Rezultat toga jest određena razina normalnosti, spuštanje politike s emotivnih koncepata i mobilizirajućih pokliča na praktičnu, zdravorazumsku razinu. A to je, iz perspektive političke kulture, možda i ono najvažnije.

Nakon pada podrške s 85% na 39% tijekom pregovora, u siječnju ove godine, nakon što smo potpisali Ugovor o pristupanju u prosincu 2011., održali smo referendum o članstvu Hrvatske u EU, na kojem je 66,7% glasača glasalo za ulazak, što je za mene bilo „taman“. Bila bih zadovoljna s bilo čime iznad 50% s obzirom na to da su mjesecima prije toga pristizale samo loše vijesti. To je dokazalo određenu razinu realnosti među hrvatskom javnosti.

Hrvatski proces pristupanja bio je drukčiji od prethodnih. Isto vrijedi za svaki krug proširenja, jer EU i njezine članice uče iz ranijeg iskustva i postavljaju nove preduvjete. Neću vam dosađivati detaljima, ali imali smo više poglavlja nego itko prije nas, imali smo posebno Poglavlje o pravosuđu i temeljnim pravima koje nitko prije nas nije imao, imali smo obveze koje smo morali ispuniti prije otvaranja i poslije zatvaranja gotovo svakog poglavlja… A tu je i praćenje uvedeno nakon što smo zaključili pregovore 30. lipnja prošle godine, koje će trajati do 30. lipnja iduće godine.

Praćenje uključuje tri izvješća Europske komisije. Prvo je objavljeno proljetos, drugo i najvažnije, Sveobuhvatno izvješće o praćenju objavljeno je danas, a posljednje će biti objavljeno iduće proljeće. Nisam službeno vidjela izvješće, ali ako je suditi po onome što čujem, od 33 poglavlja fokusiralo se na četiri. Dakle, čeka nas dodatan posao u četiri poglavlja do proljeća iduće godine, što je dokaz napretka – s 33 poglavlja doći na samo četiri.

Proces pristupanja, kojim nismo uvijek bili oduševljeni, pomogao nam je izgraditi funkcionalne institucije, ili postaviti čvrste temelje za njih te izgraditi funkcionalnu državu. Danas imamo institucije koje nismo imali prije 10 godina, čak ni prije tri godine. Dakle, EU nismo smatrali rješenjem svih naših problema, a ne smatramo je takvom ni danas, niti smo je smatrali „obećanom zemljom“. Ali smatrali smo je jamstvom veće stabilnosti, sigurnosti i funkcionalnih institucija, što je za nas iznimno važno pa dopustite da vam to ukratko ilustriram.

Proširenje 2013. bit će drukčije od dva prethodna. „Veliki prasak“  2004. godine, kad je osam istočnoeuropskih zemalja ušlo u EU, bilo je vrijeme prosperiteta i euforije oko proširenja, i unutar same EU i u novim članicama. To se proširenje smatralo konačnim krajem Hladnog rata, ponovno ujedinjenje Europe. Proširenje 2007. godine na Bugarsku i Rumunjsku smatram „obilježavanjem teritorija“, zabadanjem zastave koja dokazuje da je EU „ondje došla prva“. Dok proširenje 2013. smatram proširenjem s dodatnim zadaćama. Nijedna država nije pristupila EU s tolikim očekivanjima da će učiniti nešto za svoje susjede. U završnoj fazi pristupanja, a posebno sada, svi su se naši razgovori vrtjeli oko toga kako će Hrvatska surađivati sa susjedima nakon što postane članicom.

To je zato što je to logično i važno za nas, ali prije svega zato što je to po mom mišljenju važno za EU. Hrvatska je malena zemlja u donjem desnom kutu Europe. No povezani smo s regijom – zemljopisno, demografski, politički, gospodarstveno – koja je povijesno bila točkom destabilizacije Europe. Stoga stabilizacija jugoistočne Europe nije samo u interesu zemalja regije, već i u interesu same Europe. Hrvatskoj je u cilju surađivati sa zemljama regije koje još nisu članice EU, a imaju europski perspektivu, kako bi prenijela svoja iskustva i razvila partnerstvo, jer smatramo da to doprinosi stabilnosti, a za Hrvatsku nema jamstva stabilnosti bez stabilnosti regije.

Stoga, smatram da je u našem interesu, kao i u interesu EU, unijeti stabilnost u regiju jugoistočne Europe prenoseći naša iskustva u izgradnji institucija kao najboljem mehanizma sprečavanja neuspjeha države. Svaki politolog zna da nema ničeg opasnijeg od neuspjele države. Otkrili smo da primjenom znanja i iskustva EU možemo osnažiti institucije i spriječiti da susjedne države destabiliziraju vlastite institucije. U tom smo smislu već počeli surađivati s nekima od susjeda, prije svega s Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom i Srbijom. Čak je i Moldova izrazila interes za našim iskustvima.

Kao što sam već rekla, ulazimo u drukčiju EU od one kojoj smo počeli pristupati prije 12 godina. Tada su glavna pitanja bila ljudska prava, vrijednosti, demokracija. Ključne su osobe bile Vaclav Havel, Bronislaw Geremek, Adam Michnik – europski i istočnoeuropski giganti ljudskih prava. Danas je ključna osoba Mario Draghi, a glavna su pitanja monetarna unija i mjere štednje nasuprot razvoja. Glavno pitanje početkom stoljeća bila je politička integracija. Danas je to ekonomska integracija, a tek onda, kao nekakva krajnja posljedica, politička integracija. Slogan je prije bio „početak kraja povijesti istočne Europe“. Danas slogan vjerojatno glasi „previše povijesti“. Pristupiti smo odlučili u vrijeme prosperiteta, a članicom postajemo u vrijeme rezova. Pristupiti smo odlučili u vrijeme optimizma, a sad je nastupio oprez. Čak se i pojam funkcionalnog tržišnog gospodarstva, što je jedan od kopenhagenskih kriterija, s vremenom promijenio. Danas su glavni preduvjeti možete li štedjeti, možete li nametnuti fiskalnu disciplinu i možete li izbalansirati mjere štednje i razvoj.

Hrvatska još nije članica EU i monetarne unije, i neće to biti dok ne zadovolji kriterije. Ali počeli smo kombinirati fiskalnu disciplinu i razvoj. Imamo ozbiljnih ekonomskih problema, ali prije nekih mjesec dana agencija Finch odobrila je naš rejting, prepoznavši da smo jedna od rijetkih zemalja koja je napredovala, koja možda nije ostvarila znatan napredak u otvaranju radnih mjesta, ali je uvela mjere fiskalne discipline. Fokusiramo se na četiri ključna područja u smislu gospodarskih razvoja, a to su energetika – od hidroelektrana do vjetra kao obnovljivog izvora energije, u što je Španjolska već počela investirati, očuvanje okoliša, promet – autoceste idu u koncesiju iduće godine, i turizam. Usto, tu je i mreža općina i regionalnih vlasti koje razvijaju manje infrastrukturne projekte, uključujući navodnjavanje i reciklažu otpadnih voda.

Krajnji je cilj pokrenuti gospodarstvo i stvoriti pozitivnu investicijsku klimu te privući kako domaće tako i strane ulagače. Važno je prihvatiti činjenice i okrenuti ih u vlastitu korist. Drugim riječima, malena smo država, što je u neku ruku nedostatak, ali isto tako i prednost. Stvari se mogu brže realizirati, učinci se mogu snažnije osjetiti… I, ono što se danas smatra prednošću - ne predstavljamo prijetnju. Ne zastrašujemo naše suradnike, a pri ulasku na nova tržišta može biti važna odlika. Kao što znate, Hrvatska je i balkanska i srednjeeuropska i mediteranska država. U tom mediteranskom aspektu vjerojatno dijelimo brojne interese sa Španjolskom, kako u političkom tako i u gospodarskom smislu.

I time bih završila svoj govor. Zahvaljujem vam na pozornosti i nadam se da ćete nas posjetiti i vidjeti kako to izgleda iz prve ruke. Hvala.