Specijal: Približavanje Hrvatske EU: Zasluga Zagreba ili odluka Bruxellesa

P: Bruxelles je zatražio od Hrvatske kao i od ostalih zemalja da se pridržavaju načela Europske unije kod Sporazuma sa SAD-om? Kako ste Vi doživjeli te naputke.
O: Prije svega, to nije stvar koja je nas iznenadila, jer SAD već duže vrijeme pokazuju interes da potpišu bilateralne sporazume kojima bi prevenirali izručivanje svojih državljana Stalnom međunarodnim kaznenom sudu za ratne zločine. Tome se, naravno suprotstavlja EU koja ima svoj pogled na funkcioniranje tog prvog globalnog međunarodnog sudišta za ratne zločine. Ta tenzija je, naravno, prije svega neugodna za one zemlje koje nisu trenutno članice NATO saveza, odnosno nisu na listi posebnih saveznika SAD-a, a s kojima SAD žele potpisati takav sporazum. Međutim, ova situacija, na temelju te činjenice je ozbiljna, međutim, ne mora biti dramatična, jer EU daje preporuku i savjete na koji način sklopiti takav savez sa SAD –om. Ima dosta toga što zbunjuje hrvatsku javnost, jer mediji izvještavaju o tome parcijalno.
P: Kad kažete parcijalno, jedan od važnijih temelja jest i činjenica ako ne potpišemo - gubimo vojnu pomoć od 19 milijuna dolara.
O: Evo prilike za još jedan demanti koje su danas na neki način i sami Amerikanci obznanili. Ne radi se o 19 milijuna dolara, nego o 6 milijuna dolara. Nije mala brojka, ali ovih 12 milijuna dolara razlike ne mogu se poništiti retroaktivno. Ako doista dođe do toga onda je riječ prije svega o 6 milijuna dolara. Da se vratimo na bit stvari. EU također nije uputila nikakav ultimatum Hrvatskoj da ne potpisuje takav sporazum, nego je dala preporuke, ukoliko dođe do pregovora s Washingtonom, o čemu moramo voditi računa. To se bazira na zaključcima Vijeća ministara EU još iz prosinca prošle godine. No, ima još mnogo prostora da se stvari privedu kraju.
P: Sljedeći tjedan stiže i delegacija iz SAD-a? Vi ćete se i sastati s njima?
O: 12. lipnja dolazi jedna delegacija koju ne treba nužno povezivati s pregovorima s Amerikancima oko bilateralnog sporazuma, ali svakako bit će i o tome riječ. Međutim, ono što je ovoga trenutka važno kazati je da se 25. lipnja trebaju desiti pregovori između EU i SAD-a na ovu temu.
P: Mi ćemo do tada, pretpostavljam, čekati?
O: Ne, nećemo čekati. Nema razloga ni potrebe da se bude pasivan u ovoj situaciji. Mi razgovaramo s Bruxellesom, ali i s Washingtonom. Naravno, bilo bi nedopustivo čekati da vrijeme naprosto iscuri. Naša pozicija je jasna. Mi smo država koja ima mnoge međunarodne obveze, ali i mnoge međunarodne ambicije, prema tome nastojat ćemo upoznati sve naše sugovornike sa našim gabaritima.
P: Bruxelles govori o obvezi prema Međunarodnom kaznenom sudu . S druge strane, veleposlanik Rossin govori da naša pravna situacija nije ista.
O: U svakom slučaju, Hrvatska je zemlja koja od početka pomaže oba sudišta.
Ali sjećam se da je bilo podsjećanja na činjenicu da je Međunarodni sud, kad je riječ o Amerikancima, stvar dogovora i ugovora, a kod nas je nešto što je nametnuto, što smo morali prihvatiti? Amerikanci rade razliku između ad hoc sudišta - kakav je sud za bivšu Jugoslaviju ili recimo nekog međunarodnog domaćeg sudišta kakav je slučaj u Sierra Leoneu. ICC je nešto drugo, to je dobrovoljna organizacija koja nije nastala dekretom Vijeća sigurnosti, nego naprosto stranke su prihvatile Rimski statut i time je Međunarodni kazneni sud oformljen. Da podsjetim, SAD su potpisom predsjednika Clintona 31. prosinca 2000. godine postale strankom. Uz preporuku, bilo bi nekorektno to ne kazati, predsjednika Clintona da se do daljnjega ne ratificira u Senatu taj dokument, jer je američki predsjednik htio ostaviti prostora da američke primjedbe budu bolje integrirane u rad suda. Međutim, sljedeći predsjednik je povukao taj potpis. Veliko je pitanje,naravno, što će napraviti prva iduća američka administracija. Prema tome, stvari treba gledati u njihovom dinamizmu.
P: I sami ste rekli da je 25. 06. razgovor EU i SAD-a o tom pitanju. Rekli ste – nećemo čekati. Međutim, mi pretendiramo na to da budemo kandidat za EU. Bruxelles među ostalim piše kako bi sklapanje ugovora prema predstojećem i postojećem nacrtu bilo nedosljedno prema obvezama stranka Međunarodnog kaznenog suda . Međutim, veleposlanika Rossin jučer tvrdi suprotno i kaže, ne postoje te pravne zapreke. Što ćemo mi onda učinit, hoćemo li išta potpisati.
O: Ovako, prije svega to mora biti stvar dogovora između glavnih političkih čimbenika u ovoj zemlji. Naša pozicija je jasna. Mi smo članica Međunarodnog kaznenog suda ICC-a, ali smo istovremeno obavezni prema Međunarodnom kaznenom tribunalu. Mi ćemo pojašnjavati naša stajališta vladi SAD-a, i tražit ćemo izuzeće. Da li ćemo u tome uspjeti, ostaje da se vidi, ali mislim da imamo jake argumente za razgovor. Morate imati razumijevanja i za poziciju SAD-a jer u cijeloj ovoj situaciji nije nevažno da Amerikanci žele zaštititi nacionalni interes.
P: BiH se našla u iznimno neugodnoj poziciji, oni su zahtjev o neizručivanju američkih državljana prihvatili. EU ih sad upozorava da istu stvar ni slučajno ne ratificiraju i sada se službeno Sarajevo samo nada da će se nekim čudom izvući iz ove neugodne situacije. Bi li nam to mogla biti škola?
O: U svakom slučaju, ja ne mogu komentirati politiku koju vode vlasti u Sarajevu. Oni su naprosto odgovorili na jedan način. Vlada RH će se, suočena s istim izazovom, ponašati drugačije. Ali vaše pitanje je intrigantno. Što mogu očekivati spram Bruxellesa? Ja se nadam da je BiH, koja dijeli s nama istu ambiciju da uđe u EU, svjesna tih implikacija. Mi ćemo naravno pratiti kakav će biti odnos, ne samo prema BiH, nego i prema Rumunjskoj, Albaniji. Danas sutra možda će još neka zemlja potpisati taj ugovor. EU sigurno neće ohrabrivati zemlje da potpišu taj ugovor. Kakve će eventualne sankcije primijeniti, nisam siguran, ostaje da se vidi.
P: Kad već govorimo o Bosni, danas je aktualna luka Ploče. Ono što se danas dogodilo jest da su predsjednici vanjskopolitičkih odbora Parlamenta ponovno razgovarali o tome, a međunarodni posrednici bit će u ovoj situaciji izbjegnuti. Hoće li Hrvatska ratificirati Sporazum?
O: Razgovarate s pravom osobom. Jer ja sam pred godinu i po dana zajedno sa svoji suradnicima i htio riješiti problem ratificiranja ugovora o slobodnom korištenju luke Ploče i prolaska kroz Neum s BiH stranom. Znamo da je taj Sporazum potpisan u jedno drugo doba, da je također i onda vršen dosta jak pritisak da se taj Sporazum potpiše. BiH ga je brzo nakon potpisivanja i ratificirala, a mi nismo. Kao jedan od glavnih problema zašto nije ratificiran je postojanje tog sedmog člana, međunarodnog predstavnika, koji je, naravno, teško prihvatio hrvatsku stranu. On bi trebao biti jezičac na vagi, ali pojasnimo stvari. U tom Upravnom vijeću bili bi i predstavnici svih naroda BiH i tri iz Hrvatske. Radi informacije, pretpostaviti unaprijed jednu vrstu jednoglasnosti u tom Upravnom vijeću je teško. Međutim, vratimo se na meritum. Mi jesmo predložili BiH određeni hodogram kako bi se aneksom ugovora promijenio taj famozni deveti član, da bi nakon toga dogovorno pristupili dovršenju tog posla. Mi smo praktički, imali to dogovoreno u travnju 2002. godine prilikom boravka tadašnjeg ministra vanjskih poslova BiH Zlatka Lagumdžije u Zagrebu, što je on dogovorio s premijerom Račanom, na preporuku Ministarstva vanjskih poslova. Vratio se u Sarajevo, i ništa se nije događalo godinu dana. Utoliko doista dopustite da u ovom slučaju u barem podjednakoj mjeri podijelimo odgovornost s BiH zašto posao nije dovršen.
P: Da li se bojite da bi naša sadašnja pozicija naspram EU i Međunarodne zajednice mogla otežati pregovore s BiH?
O: Mislim da će Međunarodna zajednica pozdraviti svaku vrstu dogovora do kojeg dođu dvije strane. U svakom slučaju problem luke Ploče ima jednu svoju lokalnu dimenziju, ne samo nacionalnu, ali doista malo predugo cijela ta priča traje, ja bi volio da se u nešto povoljnijim okolnostima u možda u idućih nekoliko mjeseci i dovrši posao.
P: Svjedoci smo toga da je Europska komisija dala do znanja da će ujedinjena Europa biti potpuna tek kada se u njoj nađu i zemlje jugoistočne Europe. Nova je to politika EU obznanjena prošli tjedan. Već se puno prašine oko toga diglo. Koliko ona olakšava posao Hrvatskoj?
O: Da budem malo neskroman, jednim dijelom ta pozicija EU spram prostora jugoistočne Europe Balkana ne bi bila moguća da nije jedna zemlja u proteklih nekoliko godina dokazala da se isplati imati povjerenje u jednu Vladu koja je vrlo ozbiljno odlučila demokratizirati, europeizirati vlastitu zemlju, poboljšati odnose sa susjedima. Sjetimo se Zagrebačke deklaracije u vrijeme Zagrebačkog summita. Mislim da smo dali dovoljno argumenata Europskoj komisiji da, u ovo vrijeme kad očekujemo solunski summit, obogati proces stabilizacije i pridruživanja i da novu nadu zemljama obuhvaćenim procesom stabilizacije i pridruživanja. Jedan mali pogled u retrovizor: upravo ovaj drugi izvještaj Europske komisije o procesu stabilizacije i pridruživanja opet je prošle godine izdvojio Hrvatsku kao zemlju koja je odmakla najdalje. Naravno, mi imamo slabosti. Volio bih da govorimo i o našim slabostima.
P: Činjenica je da se prvi put jasno ističe da je cilj EU u punopravno članstvo primiti zemlje zapadnog Balkana - Albaniju, BiH, Hrvatsku, Makedoniju, Srbiju i Crnu Goru. Da li se onda može reći da je ta odluka donesena s obzirom na napretke pojedinih tih zemlja ili je jednostavno odluka da se sve u jednom paketu riješi.
O: Imate kombinaciju motiva. Smatram i to će se pokazati s izvjesne distance točnim, da je grčko predsjedanje EU-om od krucijalnog značaja i za europske izglede ne samo Hrvatske, nego i ostalih zemalja obuhvaćenim tim procesom. Tu je došlo do podudaranja. Zašto? Jer svaka zemlja koja predsjeda EU-om u tih šest mjeseci ima određene prioritete. Nacionalni prioritet Grčke je da tom prostoru, jugoistoku Europe, da europsku perspektivu. To je, što se tiče Hrvatske, doista bilo jedno sjajno razdoblje u kojem smo ipak uspjeli afirmirati našu želju da budemo članica EU. Zašto tu istu priliku ne dati i ostalim zemljama?
P: U posljednje vrijeme to se posebice gleda kroz prizmu ove predizborne kampanje koja je krenula. Kao jednu od najvećih zasluga ove Vlade ističe se činjenica da smo se približili Bruxellesu. Je li onda realno pričati o zaslugama ove vlasti u Zagrebu, kada se s druge strane stječe dojam, kako ga neki tumače, da je Bruxelles naprosto donio odluku da želi ujediniti i povećati Europu i da je Bruxelles odlučio zagrabiti i ovaj dio zapadnog Balkana.
O: Intrigantna teza, ali ne bih se s njom složio. Jer u principu u EU, bez obzira na doista izraženu želju da se širi, ipak postoje neki kriteriji. Da nije tako, onda bi i Rumunjska i Bugarska ušle u ovu kategoriju zemalja koje su u Kopenhagenu pozvane. Unatoč jednom pokušaju da se kreira drugačiji dojam o Hrvatskoj, proces stabilizacije i pridruživanja kao instrument približavanja ovih zemalja EU nije određena receptura za njihovo vezivanje. Dapače, ja smatram da taj proces nudi priliku da se zemlje izdvajaju ovisno o tome koliko vješto, uporno primjenjuju reformu. Utoliko je Hrvatska jedina zasad od zemalja procesa stabilizacije i pridruživanja kojoj je dozvoljeno da podnese kandidaturu, drugima ne.
P: Činjenica da se u ovo predizborno vrijeme to počesto spominje kao jedna od zasluga Vlade. S druge strane, isto kažu da je hrvatska Vlada propustila 2000.-te onaj prvi vlak, i sad mora čekati ovaj paket. Iz tog razloga se govori da Vlada ne bi trebala tako zdušno govoriti mi smo uspjeli, to su nam sad prioriteti, zaboravimo ostale probleme, itd.
O: Prije svega treba reći da je ulazak Hrvatske u EU od naših građana široko doživljen kao hrvatska šansa. 75% ljudi glasa za priključenje EU. Kada bi pitali za njihove stranačke preferencije dobili bismo jednu poprilično heterogenu situaciju. To je ono što zapravo ujedinjuje naše građane, ta perspektiva da postanemo članovi EU. U istraživanjima koje provodi Ministarstvo za europske integracije svakih 6 mjeseci, ne samo da naši građani u znatno većoj mjeri nego neki stanovnici EU znaju za EU, nego smatraju i da su natprosječno dobro informirani o EU, što je svakako pretjerivanje. Međutim, sve te potencijale trebalo je riješiti, trebalo ih je pretvoriti u podršku jednoj određenoj zemlji. 2000., da Vas podsjetim, nije bilo moguće ući u EU. Što je bilo moguće? Početi sa studijom o izvedivosti. To smo dobili. Pregovarati? To smo krenuli. I dobili smo Sporazum iz 2001. Mislim da smo išli ekspresno.
P: Drugi važan moment prijedloga Europske komisije jest upravo to insistiranje na jačanju svih oblika regionalne suradnje. Kad kažemo ta regionalna suradnja, to je još iz vremena bivše vlasti, pa onda kad se upozoravalo na to da će se dogoditi taj pojam Zapadni Balkan, svi su se ježili. Sada nekako olako koristimo pojmove Zapadni Balkan, regionalna suradnja. Prema tome, sad Europska komisija traži da se mi još malo između sebe isprepletemo u toj suradnji. Ima li razloga za bilo kakav strah o stvaranju nekakve konfederalne tvorevine na ovom području bivše Jugoslavije, malo šire- plus Albanija, minus Slovenija?
O: Prije svega, postoji strah u EU da ukoliko druge zemlje ovog prostora, za razliku od Hrvatske, zaostanu u provođenju reformi, koje nisu reforme radi reformi, nego mogu doprinijeti stabilizaciji, prostor će doista postati na neki način i prostor na kojemu se događaju i prisilne migracije, različiti prevrati pa i konflikti. To je taj temeljni interes Bruxellesa. Da svojom politikom utječe na smirivanje još uvijek turbulentnog stanja na ovom prostoru. Podsjetimo se: Zagrebački summit na neki način je bio obećanje proljeća, da će se nešto početi pozitivno i trajno događati na balkanskom prostoru. Milošević je upravo izgubio vlast. Nekoliko mjeseci iza toga bio je uhićen i izručen Haagu. Svi smo vjerovali da je to doista trend koji će rezultirati daleko boljom stabilnošću i mogućnošću suradnje. Što je bilo poslije toga? 6 mjeseci iza Zagrebačkog summita u Makedoniji je izbio dosta ozbiljni konflikt, čije posljedice na neki način još uvijek osjeća. Prije 3 mjeseca je ubijen prvi, demokratski, slobodno izabran premijer Srbije.
P: Da li je onda možda pretenciozno reći da je možda i želja EU da sve to stavi pod jaču svoju kontrolu i možda drži to stavljanje i ubrzanje tih zemalja u jedan isti paket.
O: EU želi da svi budemo svjesni kriterija koje je neophodno ispuniti da bi se očekivao ulazak u EU.
P: Nije li politički drska izjava Zorana Živkovića u Beogradu neki dan, kako je država Srbija i Crna Gora spremna za ulazak u Bruxelles i da će oni isto tako kao i hrvatski susjedi pokušati se ukrcati u vlak 2007.? Nije li pretenciozno očekivati da će jedna takva evidentno nesređena zemlja uspjeti ispuniti standarde i krenuti za nama?
O: U svakom slučaju drago mi je što smo konstatirali da smo u odnosu na naše susjede obavili nešto posla više?
P: Samo nisam sigurna da Međunarodna zajednica to percipira?
O: U svakom slučaju, da nije te percepcije ne bi bila moguća Atena kada smo i predali naš zahtjev i iza toga Luxemburg , kada smo dobili uvjerenje Vijeća ministara.
P: Bila je Atena, ali bio je i Powell u Beogradu, samo nas je zaobišao, nije čak ni svratio u Zagreb.
O: Reći ću vam i zašto. Jer učestalo takvi dužnosnici odlaze u krizna područja. Osim toga, SAD i na Kosovu imaju svoju vojnu bazu. Pa u svakom slučaju mi znamo da nije bio ni Prosper koji je zadužen u američkoj administraciji za Haški tribunal, ne dolazi svaki put ni Carla Del Ponte kada radi regionalnu turneju. Ali sa Colinom Powellom sam se imao prilike susretati na drugim mjestima. Mislim da je na neki način to što sam rekao, da proces stabilizacije i pridruživanja zvuči suhoparno, ali kada se s neke distance budu analizirale stvari, to je krucijalan instrument približavanja Hrvatske Bruxellesu, a on zapravo razdvaja one koji su nešto uspješniji u provođenju reformi od onih koji to nažalost nisu.
P: Kad govorimo o novoj ujedinjenoj Europi, vaš slovenski kolega Rupel je rekao prekjučer da se pribojava preustroja EU po Miloševićevom modelu. Ne dijelite li vi njegovu bojazan? Vi ste optimističniji od njega?
O: U svakom slučaju, ne mogu ući u motivaciju koja je izazvala kolegu Rupela na takvu relativno oštru ocjenu. On ima pravo da preko tog dosta oštrog stava upozori na neke elemente ove Europske konvencije, koja je upravo sada predložila i neke ključne dokumente s kojima nisu svi zadovoljni. Ja sam bio u Aachenu jučer, gdje sam bio jedan od predavača na seminaru “Kako upravljati proširenom Europom”. I doista, ja sam bio ovako pomalo romantičarski usamljen u nekim projekcijama o budućoj ujedinjenoj Europi 25 članica. Svi ostali su iskazali znatnu razinu skepticizma. Ali to je bilo sučeljavanje argumenata. Nitko nije dovodio u pitanje opstanak Europske unije. Oni su govorili o boljim ili lošijim rješenjima u sklopu.
P: A što kažete za ime Savez europskih država?
O: Odustali su od toga. Ali svaka struktura koja se širi u svakom slučaju postaje teže upravljiva. Europska unija koja je nastala 50-tih godina, odnosno Europska zajednica naprosto ne može koristiti iste mehanizme za ravnanjem šest država…
P: Da li Hrvatska, kada razmišlja o tome što treba ispuniti za Europu, istovremeno ima vremena i da li razmišlja što u toj Europi ne valja i što se to Hrvatskoj u Europi ne sviđa?
O: Imamo čak i poseban tim koji u Ministarstvu vanjskih poslova analizira sve što se piše, radi, govori o Europskoj konvenciji. Naprosto to je naš nacionalni interes. I moramo pratiti kako se formulira i kako se strukturira zajednica u koju ćemo ući za nekoliko godina. Puno pitanja ostaje neodgovoreno i za same Europljane, međutim međuvladina konferencija koja će prihvatiti ovaj dokument i staviti ga na stol predsjednicima vlada i država, od listopada ove godine pa negdje do sredine iduće godine morat će definitivno dati odgovor, kakva će EU biti onoga trenutka kada Hrvatska u nju bude ušla. Zato sam ja optimist s nekim razlogom da od prvog svibnja iduće godine definitivno prvi put u povijesti će broj članica premašiti broj onih koji ostaju.
P: No svejedno vratimo se ideji i želji Bruxellesa da Europa prigrli svoj jugoistočni dio zajedno sa nama. Zanimljivo kako ta nova politika za zapadni Balkan stiže istodobno sa dosad najozbiljnijim razmišljanjima o reviziji Daytonskog sporazuma. Zoran Živković je izjavio, pa to demantirao, da bi Srbija mogla integrirati Republiku Srpsku kao kompenzaciju za moguću nezavisnost Kosova. To se sve događa u isto vrijeme, Europa bi se širila, mi i regionalna suradnja išli bi u paketu gotovo unutra. Živković kaže u redu, hajmo kompenzirati. Gubim Kosovo, dajte mi Republiku Srpsku. Najavljuje se konferencija za rujan u Sarajevu. Već su neke neslužbene informacije. Kako Zagreb gleda na to?
O: Prije svega ovo je vrijeme kada kolaju mnoge informacije i poluinformacije, kada političari u nekim zemljama ipak govore nešto za što očekuju da će dobiti aplauz domaće publike. Koliko je to odgovorno, prosuđivat će njihova vlast i građani, ali svi smo mi na javnoj sceni.
P: Prije nekoliko mjeseci ova bi se izjava osudila, zato što je ta država na jedan indirektan način isto supotpisnica Daytonskog sporazuma.
O: To nije prva takva izjava. Očekujem da će takvih istupa biti još. Međutim, mi moramo biti svjesni našeg nacionalnog interesa, a on glasi: poštujmo međunarodne granice. Svatko tko dira u međunarodne granice, otvara proces koji će se prije svega njemu obiti o glavu.
P: Znači ne može nam se dogoditi da kontraponuda bude dio Hrvata u BiH?
O: Bojim se da takva ideja živi još u glavama mnogih političara. Ali ja mislim da je smisao za realizam nadvladao, pogotovo nakon neuspjeha nekih preokreta.
P: Zanimljiva je najava koja je stigla iz Atene da bi se zone slobodne trgovine locirale upravo na području jugoistočne Europe.
O: Hrvatska je postala članica CEFTE u ožujku ove godine, nakon što smo propustili sve moguće vlakove devedesetih da to postanemo. Na žalost ili na sreću zemalja CEFTE, dobar dio njih ulazi u EU i sad je veliko pitanje kako će CEFTA funkcionirati. Postoji jedna ideja da ona bude transformirana, da se na temelju ideje CEFTE formira jedna vrsta zone slobodne trgovine jugoistoka Europe. I to je gospodin Busek iznio u Cavtatu. Bez obzira na motiv da se sustavom slobodne trgovine izlože naša domaća gospodarstva konkurenciji i da, jasno, budu sve bolja i bolja, taj projekt ima nekoliko ozbiljnih problema. Jedan od njih, Hrvatska nije mogla ući u CEFTU dok nije postala članica WTO-a i dok nije sklopila sa ama baš svim članicama CEFTE sporazum o slobodnoj trgovini. Na području Zapadnog Balkana ima država koje nisu članice WTO-a. I da stvar bude još paradoksalnija, ima zemalja na tom prostoru koje između sebe, a radi se o složenim državama, nisu uredile carinske odnose. Prema tome to ostaje pitanje koje će se rješavati u neko drugo vrijeme.
P: Kad smo već kod gospodarstva, ovaj tjedan bio je veliki susret hrvatskih gospodarstvenika koji bi u listopadu trebali zajedno s vama u Bruxelles. Vi ste ih pokupili i to je izazvalo poprilično pozitivne reakcije javnosti. Razgovarali ste o tome što to Hrvatska eventualno nosi u Europu kao miraz kroz proizvode, što je to s čime mi još uopće možemo konkurirati?
O: Prije svega, da budem iskren, ja bih mogao ponijeti izvještaj, koji je Europska komisija pripremala u prosincu prošle godine, u kojem jasno govore o ekonomskim gabaritima Hrvatske. To su radili eksperti EU. To znači da imamo neutralnog verifikatora sa strane. Zemlja ove regije koja ima jedva dvadeset posto njenog stanovništva ostvaruje pedeset posto njenog dohotka. Prema tome, u gospodarskom smislu, mi smo istaknuti kao zemlja koja je odmakla najdalje u procesu ove transformacije. I na temelju te transformacije, mi smo razgovarali sa vodećim hrvatskim gospodarstvenicima, i zaključili smo da se s EU ne moramo igrati samo na domaćem terenu, čekati u Hrvatskoj da neke stvari dođu, pa da mi na njih odgovorimo. Hrvatska sa Unijom u Bruxellesu mora imati aktivnu ulogu. Ideja je da se hrvatski gospodarstvenici predstave ljudima iz Europske komisije. Naravno, nema apstraktno uspješnog gospodarstva, ono je uspješno zato što ima uspješne tvrtke i pojedince. Ideja je da ovaj put u hrvatskoj ekonomiji ne posreduju hrvatski političari nego gospodarstvenici.
P: Podsjećamo vas na akciju “Kupujmo hrvatsko”, u kojem mi se čini da se mi bojimo, jer u jednom trenutku kad se otvori tržište, doći će do još većeg ulaska stranog tržišta, proizvoda. Da li postoji određeni strah konkurentnosti?
O: Ja ne znam da li ćemo mi ikada više doći u situaciju da domaće gospodarstvo štitimo visokim carinama, pogotovo ako smo pristali na pravila igre koja imaju globalno važenje. To je ozbiljan problem, jer kad smo sklopili svu silu ugovora o slobodnoj trgovini, povećao se vanjskotrgovački deficit. Ali što nam je činiti? Moramo naprosto podići razinu konkurentnosti domaćeg gospodarstva prema van, dvije trećine naše robne razmjene ide s EU. To je sjajna prilika da se sklope novi poslovi i da se konceptualno malo razlikuje…
P: Vrlo često vama podređeni naši veleposlanici - žale se gospodarstvenici - nemaju sluha za to da velike, jake gospodarstvenike prihvate kao što prihvaćaju trećerazredne političare kada dolaze u goste u zemlju u kojoj oni obavljaju taj veleposlanički posao. Vjerojatno i gospodarstvenici žele bolji tretman i žele biti na izvoru informacija.
O: MVP će čak i unutrašnjim preustrojem vrlo jasno svjedočiti tu istinu da prva velika iduća stvar u komunikaciji Hrvatske sa svijetom, nije samo ICC ili odnos prema Zapadnom Balkanu, nego hrvatsko gospodarstvo i svijet. I ja sam doista kazao našim privrednicima da je naše gospodarstvo po meni naša jaka euro karta.
P: Moramo sami sebe vrednovati i individualizirati sebe i svoje prilike. Predsjednik Mesić je nedavno u Ateni upravo tu činjenicu spomenuo kao važnu, da se svaka država treba na individualni način procjenjivati. Ne čini li se vama da tu upravo gubimo svoju individualnu vrijednost?
O: Smatram potpuno obrnuto, iz svojeg vlastitog iskustva. Putujući po svijetu godinama , pogotovo zadnje dvije tri godine, danas Hrvatska ima okus, boju i miris, definitivno je došlo do promjene našeg općeg imidža, pogotovo na adresama za koje je nama stalo da budemo prepoznatljiv i pouzdan partner. Naravno, mi možemo sa različitim potezima i lošom politikom u budućnosti vratiti se nazad i biti percipirani kao dio lošeg susjedstva.
P: Znači, vi ste doista zadovoljni imidžem Hrvatske vani, recimo danas ili jučer je Amnesty International donio svoju ocjenu Hrvatske koja nije baš sjajna.
O: Nismo savršeni, ali da smo u boljoj poziciji nego prošlih godina, to ne treba dokazivati. Imamo još uvijek ozbiljnih problema i procesa s kojima ni mi ni drugi nismo zadovoljni, naravno da je to istina.
P: Vi kažete da je jedan od najvećih uspjeha povratak prognanih i izbjeglih, pa prema tome i građana srpske nacionalnosti. Amnesty International spominje da smo tu napravili najveće promašaje i da nismo ispunili ono što smo obećali da ćemo napraviti do kraja 2002. godine. Kako vi odgovarate na te tvrdnje?
O: Proces povratka izbjeglica i njihove imovine je po definiciji stvar koja izaziva ogromne frustracije, zato što se već jednom desilo ono što mi sada moramo i sanirati. Frustrirani su prije svega oni koji su morali dobrovoljno ili pod prisilom otići i oni koji žele da se ta stvar dovrši povratkom ljudi i misle da se to ne odvija dovoljno brzo..
P: Frustrirana je i država koja treba vratiti imovinu, a nema otkud.
O: Govorimo o ovoj drugoj kategoriji koja doista taj problem mora riješiti, jer više nema kome taj problem adresirati.
P: Pogotovo jer je g. Mesić rekao da je dio te imovine bivša društvena imovina i onda je vrlo teško rješavat taj problem.
O: To su instituti socijalističkog društva koje mi ne možemo reanimirati. To je nešto što treba otvoreno kazati. Međutim, na stranu ta činjenica, mi moramo naći načina kako da kompenziramo određenu skupinu ljudi koja se želi vratiti u Hrvatsku. Modaliteti su na stolu i upravo će Vlada izaći koncem lipnja s jednim prijedlogom, za koji ja vjerujem da je održiv.
P: Kakav će biti taj prijedlog?
O: Ići ćemo na jednu vrstu subvencioniranja, izdvajanja sredstava za kategoriju građana koji su ostali prikraćeni jer nisu mogli konzumirati to svoje pravo pred desetak godina. Ali mi ni na koji način ne možemo prihvatiti da su stanarska prava vlasnička prava.
P: Subvencioniranje kroz novac ili…
O: Bit će različite mogućnosti, vjerojatno preko nekih povoljnih kredita, povlaštenog stanovanja, mogućnost naknadnog otkupa.
P: Država bi dakle njima mogla dati kredite. Hoće li se država morati zadužiti zbog toga?
O: Ona to već i radi. Ozbiljnost hrvatske države da sanira to pitanje ogleda se prije svega ne kroz našu priču, nego kroz fakture, jer od sto posto sredstava koje smo potrošili 93 posto su iz domaćeg budžeta, a 7 posto su sredstva koja smo dobili iz inozemnih izvora.
P: Stječe se dojam da su predsjednik Mesić i hrvatska Vlada u sukobu. Predsjednik Mesić je ponudio rješenje kroz zajedničku deklaraciju na načelima trilateralnog povratka. Čak se očekivalo da će u Salzburgu biti potpisana ta deklaracija. Kakvo je vaše mišljenje o tome?
O: U svakom slučaju to je problem kojeg svi želimo vidjeti riješenog, postoje različiti pristupi tom problemu. To je doista zajedničko ne samo Mesiću i Vladi, već i dobrom dijelu naših građana, da se Hrvatsku prestane doživljavati kao zemlju koja ne rješava problem koji je vrlo važan problem i koji utječe na živote ljudi. U svemu tome naravno postoje razlike. Ne političke, već u metodama, kako to riješiti.
P: Koliko su koordinirani nastupi Pantovčaka i Zrinjevca?
O: Ne dovoljno, jer dinamizam našeg vanjskopolitičkog života je takav da često i ne stignemo razgovarati o nekim temama onoliko koliko bi trebalo. Ja naravno preuzimam i dio krivice na sebe ,ali trebalo bi imati podrške i sa nekih drugih adresa.
P: Kako vi to uopće usuglašavate?
O: Imamo naravno načina kako rješavamo krupne stvari. Ne određujemo do u detalje…
P: Koliko se često čujete?
O: Jednom tjedno u prosjeku.
P: Mislite da je to dovoljno za vođenje države s obzirom da i jedan i drugi dajete izjave koje se prate…
O: Na neki način postoji homolognost političkih stavova…
P: Maloprije ste rekli da ne postoji.
O: Ne, ima stvari u kojima bi se trebali bolje koordinirati. Ali u većini stvari nema razlika koje bi trebalo možda premošćivati nekim intenzivnim razgovorima. Daj bože da toga bude sve manje.
P: Je li ikad neki potez predsjednika učinio štetu koju ste morali popravljati?
O: Mislim da ne. U svakom slučaju, kada smo krenuli u ovaj posao, znam da su strani komentatori pisali da smo se rastrčali po svijetu. I puno toga smo i napravili. Trebalo je naravno biti malo više koordinacije. Ali gledajući ukupan rezultat, ne smijemo biti nezadovoljni.
P: Amnesty International govori da sudstvo nije onakvo kakvim treba biti, da su neke presude protiv Srba nepravedne, odnosno nisu učinjene na pravi način. A one koji su već donesene, one uopće nisu komentirane, nego je bilo rečeno da su nepoštene.
O: U svakom slučaju ima ocjena s kojima se čovjek ne slaže. Onda nastojite sugerirati neke procese koji će omogućiti da slijedeće godine izvješće bude oslobođeno takvih prigovora. Mi smo donijeli jedan program koji bi trebao popraviti generalno situaciju u hrvatskom pravosuđu, ja sam ga nešto detaljnije izlagao pred stalnim predstavnicima NATO država u Bruxellesu pred nekih 20-tak dana. On ima svoje vremensko trajanje do 2007. ali nećemo čekati tu godinu da to stanje popravimo. Već ćemo sad krenuti s nekim stvarima. To je vjerojatno jedan od najkrupnijih problema.
P: Odnose s EU opterećuju naravno i odnosi s Haaškim sudom. 2004. Haaški sud će ići prema dolje, i predmeti bi se trebali prenositi na nacionalne sudove. Dok i sam Haaški sud kaže da mi jesmo spremni za suđenja za ratne zločine na nacionalnim sudovima, neki drugi kažu da apsolutno nismo. No zanimljivo je da paralelno pripremamo Zakon o ratnim zločinima i mi i Beograd. Po vašem sudu, da li je Hrvatska spremna suditi ratnim zločincima?
O: U svakom slučaju pokazali smo da smo spremni suočiti se sa tamnim stranama Domovinskog rata, u nekim slučajevima sudske odluke moraju postati pravovaljane i bilo je dosta primjedbi na to kod određenih suđenja. Prema tome, mi još uvijek imamo dosta biljega koji naprosto svjedoče da se nalazimo u jednoj dosta tranzitnoj i miješanoj situaciji. U onoj mjeri u kojoj pravosuđe bude općenito bolje, ono će takve slučajeve rješavati nikad do kraja relaksirano i lako, jer se radi o traumatičnim stvarima, ali vjerujem da se neće potezati repovi iza zaključenja nekih slučajeva.
P: Kad smo već kod ratnih zločina, srpski novinari doznaju da će slijedećeg tjedna biti podnesen zahtjev za provođenje istrage protiv šest osoba osumnjičenih za ratne zločine na Ovčari. To je istih onih šest protiv kojih je MUP Srbije već podnio kaznenu prijavu. Hoće li Hrvatska tražiti njihovo izručenje?
O: U svakom slučaju, ispitat ćemo tu mogućnost. Mislim da smo to već tražili u određenim slučajevima. Međutim Beograd je odgovorio da će osumnjičenike poslati u Haag.
P: Da podsjetim na riječi glasnogovornice Hartmann koja je rekla da treba vidjeti ima li Haag potrebu za privođenjem takvih ljudi.
O: O tome se radi. Beograd je rekao da ima obavezu suradnje sa Haaškim sudom i da će te ljude poslati u Haag.
P: Neće li ti nacionalni sudovi biti odlična usluga za naše susjede s obzirom na to da se radilo o agresiji na Hrvatsku. Oni sada dolaze u situaciju da sude svojima. Kako da hrvatska javnost bude mirna da će ih stići pravda?
O: U svakom slučaju to je prilika da se neke stvari naprave u dosluhu sa poviješću i istinom, ali je i prilika da se sustav kompromitira.
P: Možete li nam reći što ste radili prošli tjedan u Iranu?
O: U Iranu sam bio na poziv iranskog ministra vanjskih poslova. To je bio uzvratni bilateralni posjet, osam godina nikoga nije bilo u Iranu, govorim o ministrima vanjskih poslova. U međuvremenu desilo se toliko toga što treba regulirati dogovorima. Iran se sada nalazi u vrlo specifičnoj geopolitičkoj situaciji. Naravno, postoji saniran, ali ne do kraja, problem u Afganistanu. Irak je još uvijek međunarodno pitanje broj jedan. To je vrijeme kad se u toj zemlji doista traži jedna nova vrsta međunarodne pozicije. Hrvatska ne može biti pasivna i ne možemo svesti našu vanjsku politiku na odnose sa susjedima.
P: Niste li se toga prekasno sjetili?
O: Nakon 2001., nakon što smo već obavili glavninu ovog početnog posla u isticanju ambicije da uđemo u EU, mi smo se zaputili u svijet. Moram reći nešto i o medijima. Ja sam 2001. dosta putovao preko oceana, Kanada, Čile, Urugvaj, Novi Zeland, Argentinu, Indija, Australija, Cejlon, Kina. Međutim, to su bili posjeti koji nisu bili medijski osobito atraktivni i popraćeni, no i tu smo na neki način tražili partnere, prije svega gospodarske, a radilo se i o posjetima zemljama koje su članice Vijeća sigurnosti. Ili su barem utjecajne u OESS-u ili su zemlje u kojima postoji jaka hrvatska dijaspora. Napravili smo dobar posao, ali javnost je ostala prikraćena za informacije.
P: To je problem vašeg PR, koji na žalost nije odradio dobar posao.
O: Moj PR je odradio dobro, ali na žalost nismo se uspjeli probiti.
P: Mislim da je vaš stranački kolega Mato Arlović, ovu nedjelju, o ovoj cjelokupnoj pšeničnoj aferi, rekao da su sva ta pitanja manje važna od ulaska u EU. Profesor Šiber mu je odgovorio da je rješavanje unutarnjih problema i afera, jedan od načina i uvjeta ulaska u Europu, a ne samo onih četiri tisuće pitanja.
O: U svakom slučaju, ja sam na početku rekao da ne postoji apstraktni uspjeh, uspjeh se uvijek temelji na nekim konkretnim stvarima koje ste sposobni riješiti ili ne.
P: Ne bojite li se upravo da će ulazak u EU u ovim zadnjim mjesecima, predizbornim, biti jedan od argumenata da se neke stvari stave pod tepih, najvažnija nam je Europa.
O: Ja mislim da i djelovanje novinara neće dopustiti da se takva situacija dogodi.
P: Znači slijedeće godine možemo očekivati kandidaturu?
O: Ja se nadam da se neće dogoditi ništa nepredviđeno. Hrvatska ima nedvojbeno budućnost u EU. Pitanje je kakva je budućnost EU. Na tome se upravo sada radi.