Moramo ostati u dobrim odnosima sa SAD-om

Hrvatska je prošlog tjedna obaviještena da je Europska komisija odobrila novu strategiju za Zapadni Balkan u kojoj smo dobili dosad najčvršće obećanje budućeg članstva, indirektno priznanje Bruxellesa da je shvatio kako na Hrvatsku ne može primjenjivati iste modele i kriterije kao na tranzicijske zemlje i najavu konkretnih pomaka.

Ovoga tjedna iz Unije je Vladi stiglo drugačije pismo, ono u kojemu visoki povjerenik Europske komisije za vanjske poslove Chris Patten I grčki ministar vanjskih poslova Georgios Papandreou podsjećaju Hrvatsku da vodi računa o protivljenju EU potpisivanju sporazuma o neizručivanju američkih vojnika ICC-u kao i na uvjete pod kojima, ako već potpisuju sporazume, stranke statuta ICC-a među kojima je i Hrvatska, to mogu učiniti. Hrvatska se opet našla u delikatnoj poziciji velikih očekivanja i velikih pritisaka te slično kao uoči iračkog rata, između Washingtona i Bruxellesa. O tome smo razgovarali s zamjenikom ministra vanjskih poslova dr. Ivanom Šimonovićem.

Kakva je zapravo narav pisma Pattena i Papandreoua?
- Pismo ne donosi senzacionalno novo. U njemu se Hrvatsku podsjeća na odluku Vijeća ministara iz rujna 2002. kada je usvojen set smjernica o tome kako bi države trebale reagirati na američki prijedlog o isključenju američkih državljana iz jurisdikcije stalnog kaznenog suda. Tu se kaže da u načelu EU smatra da se sporazumi mogu zaključivati, ali samo pod određenim uvjetima. I onda se navode uvjeti pod kojima Vijeće ministara prosuđuje da bi takvi sporazumi bili u skladu s međunarodnim pravom i obvezama koje su preuzele stranke prilikom potpisivanja Rimskog statuta.

Što je u sporazumima o neizručivanju najspornije za Europsku uniju?
- U pregovorima više država oko modelskog ugovora javila su se dva standardna problema iako SAD ima nekoliko modela ugovora. U svim do sada potpisanim ugovorima kao problem se javlja pitanje personalnog opsega na koga se eventualno isključenje može odnositi. Pri tome SAD nastoji da opseg bude što širi, odnosno da on uključi sve američke državljane i neke neameričke državljane koji zajedno s Amerikancima sudjeluju u nekim operacijama. U smjernicama je navedeno da bi se eventualni sporazumi mogli odnositi isključivo na američke državljane i to samo na one koji negdje borave u određenoj misiji. Ne na sve američke državljane. Drugi se problem odnosi na pitanje izbjegavanja kažnjavanja, odnosno vjerodostojnih jamstva da će, ako optuženi budu vraćeni u SAD provesti odgovarajuće pravne postupke.

Je li i Hrvatskoj ponuđen takav model?
- Mi smo dobili tipski ugovor, ali važniji pregovori o mogućem sporazumu tek slijede. Oni su najavljeni za lipanj. Tada očekujemo američko izaslanstvo s kojim ćemo razgovarati o različitim načinima da i jedna i druga država zaštite svoj interese, te da li ih je moguće uskladiti.

Znači li to da se sporazumi ipak mogu usuglašavati, da ponuda nije uzmi ili ostavi?
- Mogu se donekle usuglašavati, ali manevarski prostor nije velik. Teško je očekivati da će u Hrvatskoj SAD napraviti veliki iskorak u odnosu na ono što se do sada potpisivalo. Nije u pitanju samo odnos s Hrvatskom nego i činjenica da se sporazum potpisan sa jednom državom odražava i na sve buduće sporazume. Osim država koje su potpisale sporazum ima još cijeli niz drugih država sa kojima SAD pregovara o sporazumu, a da do potpisivanja sporazuma još nije došlo, uključujući države koje su vrlo bliske SAD-u poput Velike Britanije i Italije. Do danas nijedna članica EU nije potpisala takav sporazum. Pregovori EU i SAD oko tog pitanja još su u tijeku.

Koja je točno hrvatska argumentacija protiv sporazuma?
- Upozorio bih na tri skupine problema koji definiraju našu pregovaračku poziciju. Prvo je da smo mi država stranka Rimskog statuta. Iz toga za nas proizlaze određene međunarodno pravne obveze. Drugi problem je političke naravi i tiče se smjernica EU. Nedavno sam na ministarskoj konferenciji o sprečavanju putova droge razgovarao s visokim povjerenikom za vanjsku politiku EU Pattenom koji mi je doslovno u razgovoru rekao: " Vi tražite članstvo u EU, a ne u NAFTA-i (Sjevernoameričkom savezu za slobodne trgovine. op.). Imajte to u vidu kad pregovarate". I za Hrvatsku i za države koje se nalaze u sličnoj poziciji bilo bi neusporedivo lakše da EU i SAD nađu zajednički jezik. No treći problem koji definira hrvatsku poziciju je najozbiljniji. To je specifični pravni i politički položaj Hrvatske s obzirom na njenu obvezu suradnje s Haaškim tribunalom za bivšu Jugoslaviju.

Je li tu dominantan pravni ili politički moment budući da se potpisivanje sporazuma i suradnja s Haagom pravno ne kose?
- Ključna dimenzija je svakako političke naravi. Postoji rezolucija Vijeća sigurnosti u čijem je donošenju sudjelovao i SAD, kojom se za određene države za određeni sukob osniva jedan međunarodni kazneni sud i te države se pod prijetnjom sankcija obvezuju na suradnju. Istovremeno mi imamo situaciju da SAD gaji određeno nepovjerenje prema jednom drugom stalnom kaznenom sudu zbog mogućnosti da on bude zloupotrebljen i traže izuzeće za svoje građane. Politički je vrlo teško prihvatiti da se nekome pod prijetnjom sankcija daje obveza potpune suradnje i time ukida svaki prostor za nepovjerenje prema tom sudu, a istovremeno se za jedan drugi kazneni sud iskazuje nepovjerenje. Od Hrvatske se kao od države traži da izručuje svoje državljane za koje postoji optužba za umiješanost u ratne zločine, a istodobno ne samo da SAD kao država ne izručuje svoje državljane, nego se traži da ni Hrvatska ne izručuje američke državljane optužene pred drugim međunarodnim sudom. Što se pravne dimenzije tiče sasvim je točno da se radi o dva različita međusobno neovisna suda. Što se svrhe tih sudova tiče, oni svakako imaju međusobnu vezu. Riječ je o osiguravanju da u slučaju da države same ne reagiraju na počinjene ratne zločine, postoji međunarodni mehanizam koji bi jamčio pravdu žrtvama i kažnjavanje.

Je li, dakle, Hrvatskoj sporazum neprihvatljiv zbog principa ili zato što bi njegovo potpisivanje bilo preteško "prodati" domaćoj i međunarodnoj javnosti?
- Mi imamo međunarodno pravne obveze i od njih ne možemo odstupati. To su obveze prema Haaškom tribunalu za bivšu Jugoslaviju i činjenica da je RH stranka Rimskog statuta. U političkom smislu mislim da Vlada i većina građana dijeli ista načela i stavove. Vlada još nema odluku, ona je spremna pregovarati sa SAD-o i ima jasnu pregovaračku poziciju.

Koliko bi obustava američke vojne pomoći mogla realno utjecati na naše reforme? Pod kapom vojne pomoći se osim vojnih programa financiraju i druge stvari, primjerice, reforma pravosuđa, a iz Washingtona preko medija stižu naznake da nećemo dobiti izuzeće?
- U medijima se u posljednje vrijeme previše dramatizirala važnost toga da li će Hrvatska potpisati sporazum ili ne. Mislim da će Hrvatska ući u EU i zadržati dobre odnose s SAD-om neovisno o tome što napravi u ovoj situaciji. Ključno je zadržati dobre partnerske odnose sa SAD-om bez obzira što o nekim stvarima ne mislimo isto. Među partnerima se razgovara i uvažavaju se različiti stavovi. U razgovorima s izaslanstvom SAD-a nastojat ćemo naći kompromis koji bi odgovarao zaštiti interesa obje države. Ako se to i ne dogodi, to neće biti kraj svijeta. Čvrsto sam uvjeren da to neće značiti kraj suradnje između SAD-a i Hrvatske, da to neće značiti čak ni kraj vojne suradnje. Programi će se nastaviti. Mi ćemo ove godine možda izgubiti mogućnost korištenja šest milijuna dolara vrijednog programa, ali to ne znači da će hvatski polaznici biti povučeni s američkih vojnih škola nego da će, primjerice, ove godine hrvatski proračun biti opterećen time da će morati snositi njihovu ovogodišnju školarinu. Hrvatska je SAD-u daleko važnija kao faktor stabilnosti u regiji što mi jesmo i kao država koja NATO-u može doprinijeti svojim konstruktivnim angažmanom nego kao saveznica u intervenciji u Iraku ili kao jedna od potpisnica sporazuma koji je za nju osjetljiviji nego za druge. Mislim da bi naprosto bilo šteta da zbog takvog sporazuma s kojim Hrvatska ima specifične teškoće dođe do poremećaja u odnosima. Upravo zato i mislim da bi najbolje rješenje ako ne dođe do sporazuma, da Hrvatska dobije povlašteni status odnosno mogućnost predsjedničkog izuzeća od odredbe da države koje ne potpišu sporazum gube vojnu pomoć.

Koliki su izgledi da ga dobijemo?
- Kriterij po kojemu se izuzima je američki nacionalni interes. Ako SAD zagovara što brži prijem Hrvatske u NATO, mislim da postoje osnove za tvrdnju da je nastavak vojne pomoći Hrvatskoj američki nacionalni interes. Nastavak američke vojne pomoći vodi prilagodbi naših snaga za što brže uključivanje u NATO, a ona se koristi i za jačanje hrvatskog potencijala u borbi protiv terorizma, što je također američki nacionalni interes. Ipak, ključni argument treba biti specifični položaj Hrvatske vezan uz naše obveze prema Haaškom tribunalu, za čije se ispunjavanje i SAD zalaže.

Uoči rata u Iraku, zbog nejasnih I kontradiktornih stavova hrvatskih vlasti, jedva smo se izvukli I to s tezom da ne moramo birati između EU I Amerike, da su nam oboje partneri unatoč njihovim sporovima. Zašto sada Hrvatska sama potencira preporuke EU kao argument protiv sporazuma s SAD-om I riskira sličnu situaciju.?
- Linije rascjepa koje su postojale oko Iraka a sada se obnavljaju na pitanju neizručivanja američkih državljana objektivni su problem. Te linije nisu dobre ni za EU ni za SAD ali vjerujem da su ipak privremene. EU I SAD dijele neke temeljne vrijednosti I mislim da su ovi poremećaji prolazni. Kao I uvijek, međutim, kad se veliki tuku strada zelena trava. Naprosto pokušavamo izbjeći takvo što.

Europska komisija objavila je dokument o novoj strategiji za Zapadni Balkan koja nosi bitne novosti za nas. Hrvatska je zacrtala da će do 2007. postati članica EU. Nedavno ste izjavili da si je time maksimalno ograničila manevarski prostor. Za što?
- Za oklijevanja, špekulacije I greške. Naš put do članstva mora biti najkraći mogući. Nema nikakvih skretanja ako hoćemo uhvatiti vlak. Nama su ti vlakovi već nekoliko puta bježali I ovo je šansa koja mora biti iskorištena radi budućnosti Hrvatske, radi naše djece. Mislim da je dokument koji ste spomenuli pozitivan, jer ima dvije vrlo važne dimenzije. Jedna je da se svim državama koje sudjeluju u Procesu stabilizacije I pridruživanja po prvi put jasno I nedvosmisleno jamči europska budućnost. To je važno i jer doprinosi stabilnosti jugoistoka Europe. Brojne dileme I osjetljivosti ovoga područja koje se odnose na granice ili probleme s manjinama, relativiziraju se jasnom europskom perspektivom. One su manje bitne kada se živi u europskom prostoru gdje granice nisu krute I gdje postoje vrlo učinkoviti mehanizmni zaštite ljudskih prava i prava manjina. Takav hrabri iskorak Europske komisije, a nadam se I članica Europske unije u Solunu, imat će izravno povoljan učinak na stabilnost jugoistoka Europe. Drugi bitni novitet sadržan u strategiji Europske komisije je jačanje instrumenata koji pomažu I ubrzavaju proces prilagodbe ovih država standardima EU. Prvi, europsko partnerstvo, zapravo zajedničko planiranje između Europske komisije i pojedine države I to uzimajući u obzir individualne razlike među državama, njihov stupanj dosadašnje prilagodbe I razvijanje zajedničkog programa s kontrolnim stanicama koje pomažu da se mjeri idemo li u prilagodbi brzo koliko možemo ići. Drugi važan element je takozvani twinning. To napraosto znači da ćemo u Hrvatskoj moći vidjeti ljude s iskustvom iz državne uprave članica EU koji će doći I raditi s hrvatskim kolegama I pomoći im u nekim sasvim praktičnim aktivnostima. Isto tako će naši službenici odlaziti u države EU raditi u njihovim ministarstvima I drugim državnim organima I tako stjecati iskustva I zapravo iznalaziti prečice do kojih možemo doći ne samo svojim vlasitim iskustvom, pokušajima I pogreškama nego koristeći se tuđim iskustvom. Već 10. lipnja s dva direktora iz belgijskog ministarstva vanjskih poslova razgovarat ću o dolasku begijskih stručnjaka već ovog ljeta ili samim početkom jeseni. Mi smo već imali nekih oblika takve suradnje, ali sada za twinning imamo izričitu podršku Europske komisije.

Mnoge priče o Hrvatskoj I EU završavaju na konstatacijama da u nas još nije razvijen povoljan politički mentalitet, u Bruxellesu to zovu europski refleks. Glavna ilustracija za to je suradnja s Haagom. U Europskoj komisiji kažu da će pažljivo promatrati kako će se Vlada ponašati kad stignu najavljene optužnice jer ona u dosadašnjim slučajevima nije pokazala dovoljno odlučnosti u nastupu prema domaćoj javnosti. Je li taj dojam u Bruxellesu točan?
- Mislim da se ponekad podcjenjivao napredak Hrvatske u sposobnosti da se suoči s ratnim zločinima. Za državu koja je bila žrtva agresije nije nimalo lako prihvatiti da su I pripadnici njenih obrambenih snaga radili ratne zločine koji trebaju biti kažnjeni. Hrvatska je uspješno prešla taj put I mislim da danas postoji visoka suglasnost praktični svih relevantnih političkih stranaka o tome da svaki ratni zločin bez obzira tko ga je počinio treba biti kažnjen ali da istodobno treba štititi vlastitu povijest, dignitet I Domovinski rat. Mislim da suradnja s Haaškim sudom neće biti faktor koji će omesti naš put u EU. Bilo je teškoća s naše strane, ali isto tako je bilo određenih pogrešaka od strane haaškog tužiteljstva. Konkretno mislim na neke formulacije sadržane u optužnicama koje su imale oblik paušalne diskvalifikacije karaktera Domovinskog rata. Velika je šteta da je do toga došlo. To je ozbiljno uzdrmalo proces sazrijevanja pravne svijesti u hrvatskom društvu da je svaki zločin zločin I da treba biti kažnjen. Domaća suđenja za ratne zločine su pokazatelj sazrijevanja hrvatske pravne svijesti da može biti časnika hrvatske vojske koji su po nekim dimenzijama svojeg djelovanja bili junaci kojima se s pravom treba diviti, a s druge strane da imaju u svojim biografijama tamne mrlje. Pravni postupci su upravo čišćenje tih tamnih mrlja da se ne prenesu na percepciju Domovinskog rata na koji Hrvatska ima razloga biti ponosna, s takvim stavom ući u Europsku uniju I biti dočekana s aplauzom.

Ako je svijest hrvatske javnosti tako visoka, zašto onda u spornim situacijama Vlada svoje odluke uglavnom objašnjava pritiscima izvana?
- Teško mi je komentirati dominira li objašnjenje vanjskim pritiscima. U svakom slučaju, svaka vlada u svom ponašanju reagira na temelju cijelog sklopa okolnosti. Temeljem vrijednosti za koje se zalaže, temeljem toga što u nekom od izbora gubi ili dobiva... to je ponekad teško uopće razlučiti.

EU u vizijama regionalne suradnje ide jako daleko, čak do ideja o stvaranju zone slobodne trgovine u ovoj regiji. Ima li osnova za takve projekcije kada na terenu još nisu riješena temeljna pitanja granica, povratka izbjeglica I viznog režima?
- U zadnjem dokumentu Europske komisije govori se o slobodnoj trgovini. Hrvatska je sa državama regije zaključila sporazume o slobodnoj trgovini. To, dakle, za nas nije ni pravni ni politički problem ali treba postaviti jasne granice. Nekakva carinska unija ne dolazi u obzir. Ideja o regionalnom povezivanju za Hrvatsku je gospodarski korisna jer ona po svojim potencijalima u odnosu na druge države PSP-a ima direktne gospodarske koristi. Za nas bi, međutim, bilo neprihvatljivo da ideja o regionalnom povezivanju postane nadomjestak za priključivanje EU, da se stvara mini-unija umjesto sudjelovanja u Europskoj uniji. Za Hrvatsku treba vrijediti pravilo: što dublje ulazimo u EU, intenzivnije se možemo regionalno angažirati. Suradnja u regiji za nas je korisna I politički I sigurnosno. Kada se govori o viznom režimu, Hrvatska mora uzeti u obzir Schengen. Mi smo za liberalizaciju viznog režima zbog olakšavanja prometa ljudi I roba u regiji dok to ne znači otežavanje hrvatske komunikacije s državama EU. Pitanje izbjeglica je, međutim, ključni politički uvjet početka pregovora s EU. Mi možemo dobiti povoljno mišljenje Europske komisije, čak I status kandidata ali pregovore ne možemo započeti prije nego što su ispunjeni politički uvjeti. Tu će pitanje izbjeglica biti vrlo važno. Vlada treba ubrzano definirati pitanje realne mogućnosti povratka svih svojih državljana koji to žele, ne samo nominalnih prava. Treba se naći rješenje I za one koji su izgubili stanarska prava a žele se vratiti. Stanarska prava ne mogu se obnoviti kao takva, ali mora postojati mogućnost da se I za te ljude nađe primjeren smještaj u Hrvatskoj. Trebamo regionalno surađivati s BiH I Srbijom I Crnom Gorom radi zajedničkog nastupa, usvajanja zajedničkog programa povratka I integracije onih koji se ne žele vratiti u nove države. S takvim bismo programom mogli organizirati I međunarodnu donorsku konferenciju koja bi po mom sudu mogla biti vrlo uspješna. Jučerašnji razgovor s norveškim ministrom vanjskih poslova iskoristio sam za sondiranje jedne takve ideje. Reakcija je bila vrlo pozitivna jer bi to bilo prvi put da se tri države pojave zajednički nudeći zajednički okvir za rješenje problema koji je humanitarni, ali ujedno I sigurnosni, jer upravo neriješeno pitanje izbjeglica je pitanje pothranjivanja ekstremističkih shvaćanja u svakoj od tri države.

Hoće li se održati najavljeni zagrebački sastanak triju vlada o tom pitanju?
- Vidjet ćemo, za sada je prerano govoriti o tome. Imali smo problema oko usuglašavanja deklaracije. Još uvijek ima stavova koje je teško uskladiti. Čvrsto vjerujem da treba nastaviti u tom smjeru a da će glavni doprinos s hrvatske pozicije biti jasno definiranje programa vlade I onoga što se konkretno može ponuditi svim povratnicima. Nakon toga bi slijedilo definiranje odgovarajućih rokova, poticaja onima koji će se u danim rokovima vratiti I onda pokušaj da vidimo što o tome misli Srbija I Crna Gora I BiH, da li je moguće naše nacionalne programe objediniti uspostavom nekog zajedničkog nazivnika. Bilo bi šteta da se to ne učini jer kad bismo išli zajedno, mislim da bismo imali bitno veću međunarodnu pomoć I podršku. I Političku I gospodarsku.