Pozitivne posljedice

Devet godina nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma, pozitivan odnos između Srbije i Crne Gore i Hrvatske, od velike je važnosti za obje zemlje. Ovaj mjesec “CorD” je razgovarao s Tončijem Staničićem, veleposlanikom Republike Hrvatske u SiCG, o pozitivnim posljedicama nakon Daytona, povijesnim zbivanjima, haškom sudu, razmjenjivanju viza, te ostalim aktualnim temama. - Devet godina prošlo je otkako je potpisan povijesni Daytonski sporazum. Koje je pozitivne posljedice taj sporazum imao na stanovnike Bosne, Hrvatske i Srbije? = Svatko tko ima imalo znanja o političkim zbivanjima proteklog desetljeća zna kako je Dayton regiji donio mir. Iz današnje perspektive, ne vjerujem kako bi bilo koji drugi politički mehanizam mogao rezultirati dugotrajnijim mirom. Pitanje je nije li došlo vrijeme da se nešto promijeni glede toga. Mnogi misle kako je. Ako netko nešto želi mijenjati, to može samo nakon vrlo ozbiljnih političkih analiza i otvorene rasprave između dviju stranaka. Mislim kako ne bi trebali biti previše emotivni, jer je “emotivni period naših odnosa”, tijekom kojeg su emocije teško naškodile bilateralnim odnosima, kao i unutrašnja politička situacija u obje zemlje okončan. - Hrvatski predsjednik, Stipe Mesić, i bosanski dužnosnici nedavno su izrazili potrebu izmjenjivanja Daytonskog sporazuma, dok srbijanski premijer, Koštunica, i političari Republike Srpske vjeruju kako bi sporazum trebao ostati nepromijenjen. Mislite li kako je sporazumu potrebno restrukturiranje, i ako da, zašto? = Oba stava razumljiva su, jer ne proturječe nužno jedan drugom. Predsjednik Mesić i političari Bosne i Hercegovine rekli su kako bi sadržaj sporazuma, prije bilo kakvih promjena, prvo trebao biti primijenjen. Vjerujem kako je ta formula prihvatljiva za obije strane. Ali, ponavljam, tek nakon dubokih političkih analiza. - Glavni arhitekt Daytonskog sporazuma, Richard Holbrook, misli kako je neuspjeh izručivanja Radovana Karadžića i generala Ratka Mladića sudu u Hagu, najveći nedostatak sporazuma. U čemu se sastoji propust Hrvatske? = Ne bi trebali kriviti sporazum zbog činjenice kako su Karadžić i Mladić još uvijek u bijegu. Ali ne mislim kako je na nama da raspravljamo koji je dio sporazuma dobar ili loš. Puno grešaka je učinjeno. Ako ćemo brojati te greške mogli bi smo završiti tamo gdje smo počeli. Imajući na umu ne samo Dayton, već još uvijek otvorena politička pitanja, te stanje trenutnog bilateralnog odnosa Hrvatske i SiCG-a, mislim kako je najbolji recept za sve nas suočavanje s vlastitim nedostatcima, prije suočavanja jednih s drugima. To je znak zrelosti i ozbiljnog pristupa međunarodnim odnosima. - Posjet hrvatskog premijera, Ive Sanadera, SiCG-u, prvi je posjet takve vrste od raspada Jugoslavije. Koje su najvažnije stvari pri razvijanju pozitivnih odnosa između dviju zemalja? = Volio bi podcrtati riječ “pozitivni” tri puta. Molim vas da ju napišete “masnim slovima”. Sve što je prethodilo posjetu premijera Sanadera, kao i zbivanja koje se događaju, učinilo je taj posjet povijesnim, a njegove rezultate odličnim. Posjet je bio iznimno važan čak i na simboličnoj razini, jer je pozvao na stavljanje po strani sveg što se dogodilo u posljednjih 15 godina, te navijestio početak novog razdoblja. Bila je to prilika za razmjenjivanje pogleda glede događaja nedavne prošlosti, koja ne može biti zaboravljena. Ali istaknuto je kako ona ne smije i neće opterećivati odnose dviju zemalja, jer mi ne smijemo biti zatvorenici prošlosti. To je najvažnija poruka. Velik korak učinjen je glede prava manjina u obije zemlje. Potpisan je sporazum o pravima Hrvata u SiCG-u, kao i o pravima srpske manjine u Hrvatskoj. Netko bi mogao reći kako taj sporazum ne sadrži ništa spektakularno, ali on je iznimno važan, jer odgovara najvišim međunarodnim i europskim standardima. (...) - Tijekom svog službenog posjeta SiCG-u, hrvatski premijer rekao je kako je prioritet njegove vlade rješavanje pitanja 1200 nestalih hrvatskih građana, kao i povratak srpskih izbjeglica. Koji su izgledi rješavanja tih problema? = Nalazimo se u vrlo ohrabrujućoj situaciji u kojoj možemo otvoreno razgovarati o svemu, uključujući i temu nestalih osoba. Nažalost, čak su i nestale osobe korištene u političkoj aritmetici ustajalog razdoblja naših odnosa. Hvala Bogu to razdoblje je iza nas i više ne postoje prepreke potpunoj suradnji, koja uključuje izmjenu podataka, otvaranje arhiva i izmjenjivanje protokola glede nestalih i poginulih osoba. Povratak izbjeglica, te vraćanje imovine među najvažnijim su obvezama hrvatske vlade, a njena pravna i morala obveza subjekt je sporazuma HDZ-a i stranke Srba u Hrvatskoj. Iako postoje tehnički, posebno financijski, problemi vremenski rok će vjerojatno biti ispoštovan. Nadamo se istim rezultatima kad govorima o izbjeglicama (i njihovom vlasništvu) u Bosni i Hercegovini, a posebno Republici Srpskoj i Vojvodini. - Ta pitanja vrlo su važna na putu prema Europskoj uniji, što je cilj i za SiCG i za Hrvatsku. = Upravo tako. Važno je za naše zemlje, kao i za cijelu regiju da su, po prvi puta u povijesti, sve zemlje regije okrenute u istom smjeru. Ne postoji niti jedan konflikt koji bi nas mogao polarizirati oko tog. To govorim kad god mogu. Pogledajte povijest Balkana. Postoje konflikti otkako su u regiji uspostavljene prve nezavisne države. To se sada mijenja i sve zemlje gledaju prema Bruxellesu. To je vrlo pozitivan razvoj i trebali bi ga iskoristiti. Okoristili smo se iskustvom zemalja koje su nekoliko koraka ispred nas u tom procesu, kao što su Madžarska, Slovenija i Bugarska. Možda najviše koristi imamo od Bugarske, a ne toliko od starih europskih zemalja, kao što su Italija, Njemačka ili Francuska. To je zato što su one davno završile svoje europsko putovanje. Mogu nam dati vrijedne savjete glede gospodarskih i političkih reformi. Praktične recepte o pregovorima i razvojnom planu dobivamo od zemalja koje su netom prošle tim putem. Dijeljenje iskustva integracije u EU nije jednosmjerno i ne znači da mi upravo prepisujemo zadaću Madžara, Slovenaca i Bugara. Mi smo u stanju nešto i ponuditi. Prije no što je Hrvatska službeno postala kandidat za članstvo u EU, mi smo stekli nešto “uradi sam” znanja, jer su sve hrvatske vlade do tada bile upoznate s određenim prohtjevima tog puta. Nismo trebali izmišljati stvari. Poznato je što Bruxelles želi, te koji su glavni problemi. Neka smo pitanja sami riješili i dok smo službeno postali kandidat bilo nam je lakše jer smo već počeli rješavati neka važna pitanja. Što smo naučili od Bugarske? Naučili smo njene pregovaračke tehnike. Ali Bugari su prisvojili našu strategiju odnosa s javnošću, koja je za nas bila vrlo uspješna. Uvjeren sam kako Hrvatska može puno pomoći SiCG-u. Prepisivanje tuđe domaće zadaće, za razliku od škole, u ovom je slučaju dozvoljeno, pa čak i preporučljivo. Nema potrebe početi sve ispočetka kad već postoje veze s međunarodnim institucijama u obije zemlje, a vjerujem kako će te veze jačati. Naše iskustvo bit će od velike važnosti i pomoći SiCG-u. To je vrlo važno i za Hrvatsku, jer je njen strateški interes stabilnost SiCG-a. Možemo biti jak i pouzdan partner i svatko to zna.(...)