Govor prve potpredsjednice Vlade i ministrice Pusić na Sveučilištu John Hopkins

/transkript/

 

Dobar dan dame i gospodo,

čast mi je biti ovdje na Sveučilištu Johns Hopkins, na naprednim međunarodnim studijima, i  govoriti o EU i Zapadnom Balkanu i hrvatskom viđenju budućnosti regije.

Devedesetih godina prošlog stoljeća, situacija je bila posve drugačija te sam ja tada govorila  mojim prijateljima i aktivistima kako bi bilo lijepo da se nitko ne zanima za nas (Hrvatsku), da nas smatraju "dosadnom temom". U vrlo složenom svakodnevnom životu kakav je tada bio, nismo bili svjesni da se takve stvari ne podudaraju i da izostanak zanimanja dolazi u dugoročnoj perspektivi. Kad su sukobi prestali, nestabilnost nacionalnih i lokalnih institucija postala je očita. Bilo je jasno da je Hrvatska morala iskoristiti tu jednu priliku koja se upravo bila otvorila za jugoistočnu Europu, da nađe brzi put do izgradnje institucija i dovoljno snage za rješavanje problema kroz institucije. To je bilo shvaćeno kao put od neuspjeha do uspjeha. Sve s čime se zemlje u regiji sada suočavaju jest odmicanje od proizvoljnih rješenja i konačno dodavanje malo predvidivosti u njihovu slučaju.

No, da biste započeli dugi proces trebate napraviti izbor i imati konsenzus unutar svog društva.

U našem dijelu svijeta hrvatski put i očiti izbor bila je Europska unija, ne zato što smo mislili da će članstvo biti odgovor na sve naše probleme. Proces smo započeli ne zato što su ljudi očekivali da će nam probleme riješiti Europska unija, nego zbog dvije stvari.

Jedna od njih je sam taj put, dugi, dugi put do članstva. Njegova je velika prednost što nije riječ o  herojskoj epopeji, a to je po mnogočemu upravo ono što vam je potrebno kad za sobom ostavite sukob i ratove. Morate promijeniti svoje politike, od bavljenja povijesnim pitanjima i herojstvom, morate biti iznimno hrabri da  nešto javno kažete, nešto što se ne mora slagati sa svačijim gledištima, a pogotovo kad se razlikuje od gledišta većine, te preobraziti tu vrstu politike u politiku koja je puno dosadnija i običnija.

I u tom smislu Europska unija i cijeli proces pristupanja EU izuzetno je korisna. Prije svega, to je strukturirano iskustvo najmanje petnaest ili dvadeset država u izgradnji države. Iskustvo o tome kako izgraditi institucije tako da one funkcioniraju, koje se koriste kao prečac za izgradnju vlastite države u kratkom vremenu jer nemate taj luksuz da desetljećima i desetljećima ili stoljećima polako gradite strukture vaših institucija i čekate da one profunkcioniraju u vašem širem okruženju.

Druga stvar glede tog puta u slučaju Hrvatske je poznato poglavlje 35 s  puno teških stvari za pregovore koje su važne ali iznimno dosadne i zamorne te zahtijevaju koordinaciju u vrlo konkretnim pitanjima koja nisu toliko privlačna široj publici. To zahtijeva koordinaciju različitih ministarstava, raznih institucija, što je također proces, proces koji vas transformira iz bavljenja samo izvršnim ili junačkim stvarima, primjerice, pitanjem identiteta, nacionalnosti, odnosno tko je odgovoran za rat, tko je odgovoran za velike stvari koje su uvijek osjetljiva i teška pitanja, a kamoli odgovori, kad je povijest još tako bliska, kad je tako neposredna ili gotovo dio sadašnjosti.

Cijeli taj proces pomiče raspravu prema nečemu poput fitosanitarnih standarda, integriranog upravljanja granicama i veličini kaveza za piliće. Sve su to važne stvari koje stoje puno novca, pogotovo ljude koji uzgajaju perad, to košta milijune eura. No, u isto vrijeme prebacuju cijeli kontekst na sasvim drugu razinu.

Taj proces definira ono što je važno za politiku i što je zadaća političara. Je li to obrana povijesti svog naroda od neprijatelja ili je osiguranje dobrih uvjeta za ljude koji uzgajaju  stoku ili ribare ili kojega god drugog segmenta društva.

U tom smislu cijelo iskustvo pristupanja EU ima puno širi učinak od reformi koje morate proći. Zašto ići s tim reformama koje su nezamislive ili neizvedive, te se ne mogu graditi ako se najprije ne stvori konsenzus i neka vrsta političke tolerancije, kako bi se definitivno shvatilo da je politika drugačija od one koja je bila tijekom ratnih godina, pa se možda vratite tim pitanjima, ali iz druge perspektive.

Dakle, proces pristupanja osim što znači da morate proći kroz reforme, u jugoistočnoj Europi i na zapadnom Balkanu, odakle dolazi i prva postkonfliktna ili poslijeratna članica EU, znači i nešto drugo. Znači hitru promjenu konteksta i smisla politike. Europska unija je pak s druge strane također promijenila svoj ??pristup prema novim članicama pa tako i prema nama - pritom mislim na sve zemlje zapadnog Balkana – jer mi smo nekako bili na koncu zbivanja koje se smatralo i smatra najuspješnijom politikom EU, a to je politika proširenja. No, proširenje na 8 država Istočne Europe koje su pristupile 2004., kao i cijela atmosfera oko toga, bila je vrlo različita od onoga što imamo danas, te u slučaju Hrvatske. Gledajući to iz perspektive EU, godine 2004. svi, i nove članice i EU, mislili su da je to nešto divno. To je ponovno ujedinjenje Europe i konačni i definitivni kraj hladnog rata. Svi su bili iznimno oduševljeni, a ličnosti koje su predstavljale pridruživanje tih europskih zemalja su ljudi poput Adama Michnika, Vaclava Havela. Ljudi koji su prije svega poznati po svojem zauzimanju za ljudska prava, po svojem besprijekornom djelovanju, po svojim disidentskim godinama, te je to bio simbol ujedinjenja Europe. Svi su već bili skeptičniji kad su Rumunjska i Bugarska ulazile u EU 2007., a kad je red došao na nas, nastao je famozni zamor od proširenja. Drugim riječima, u nizu zemalja i među biračima svi su mislili da bi možda trebali prestati na neko vrijeme i vidjeti, da li možda i nije tako divna stvar dobiti u društvo sve te zemlje s kratkom demokratskom povijesti i nerazvijenom demokratskom kulturom, koje su povrh toga i siromašne, pa eto ih sad u EU, a mi to moramo pravdati pred našim biračima čija je velikodušnost splasnula s gospodarskom krizom.

U ranim godinama 21. stoljeća stanje gospodarstva bilo je dobro, kao i u EU, pogotovo sredinom prvog desetljeća, a to uvijek znači veću velikodušnost društva nego u vremenima krize. A kad su vremena postala teška, svatko počinje gledati na proširenje kao na ideju koja i nije baš tako dobra, barem ne proširenje na zemlje zapadnog Balkana koje su nestabilne s nacionalnim tenzijama, gdje su se ljudi međusobno ubijali još do prije nekoliko godina. To je bio opći stav.

U isto vrijeme nigdje drugdje nemate potporu EU u javnosti kao u zemljama zapadnog Balkana. Ne postoji niti jedna druga zemlja članica gdje možete dobiti toliku podršku za europsku ideju. Postoji mnogo različitih razloga za to, ali zapravo postoji samo jedan razlog, a to je da zemlje zapadnog Balkana znaju i imaju osobno iskustvo o tome što im  je alternativa. Kao i alternativa dugoročnom miru, ono što se može dogoditi, pa se i dogodilo, te ako niste dovoljno pažljivi to se može dogoditi opet. Dakle, ljudi su svjesni dugoročnog mira i stabilnosti koje je EU uživala nakon drugog svjetskog rata. Na kraju krajeva, to je razlog zašto se u ovom dijelu svijeta EU još uvijek vidi kao odgovor.

Hrvatskoj je trebalo 12 godina da uđe u EU, od početnog potpisivanja SSP-a (Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju), a to je nešto što je bilo skrojeno za zapadni Balkan i prije nije postojalo, pa nam je trebalo 10 godina od podnošenja zahtjeva za članstvo da bi postali punopravna članica.

Počeli smo sa SSP-om koji je ratificiran 2001. u Hrvatskom saboru, a u srpnju 2013. postali smo punopravna članica. U međuvremenu smo vodili pregovore od 3. listopada 2005. do njihova završetka 30. lipnja 2011. Nakon toga smo prošli procesu ratifikacije, što je potrajalo do 2013.

U međuvremenu je Crna Gora započela pregovore, a i Srbija je započela pregovore krajem siječnja ove godine. Otišla sam na Međuvladinu konferenciji u Bruxellesu (kad su otvorili pregovore), premda ministri inače ne idu. No, otišla sam jer sam mislila da je to važno za regiju. Prije mnogo godina opća atmosfera u zemljama regije bila je: mi želimo postati članice EU jer glavno je da naši susjedi to nisu. No, to se promijenilo i ja na to gledam kao na znak političke zrelosti i političkog sazrijevanja društva, a ne samo političkih elita, u smislu da ljudi razumiju da nisu otok na zapadnom Balkanu, potreban vam je stabilan politički kontekst ako želite sačuvati svoju stabilnost. A jedini instrument za to je ovaj proces postupne reforme svojih političkih institucija, ali i svoje političke kulture, te postupno kretanje prema članstvu u EU. Pomislila sam, i svi su u Hrvatskoj mislili, da je to pozitivna stvar. To je povećalo stabilnost u regiji.

Međutim, naš kontekst stalno se mijenja na isti način da, na primjer, kad smo mi pristupali entuzijazam nije bio isti kao što je bio 2005. Na isti način su se promijenile i neke od stvari koje EU može koristiti u tom procesu.

Jedan važan instrument je instrument uvjetovanja, korištenje uvjetovanja na klasičan način koji je korišten, na primjer, u našem slučaju. Mi smo možda bili zadnji na kojima je to bilo primijenjeno u tradicionalnom smislu. To ne znači da ne trebate kriterije i mjerila. No, način na koji EU tradicionalno primjenjuje uvjetovanost je uz pretpostavku da je velika većina ljudi u jednoj zemlji za ulazak u EU. A ako političari to ne ispune, oni će ih kazniti. No, to funkcionira samo ako imate tu većinu. Ako nemate većinu koja podržava ulazak zemlje u EU, ili ako je stanje pola-pola, ili ako to nije tako sigurno, i to u sadašnjim uvjetima, a ne onima s početka 21. stoljeća, koncepcija uvjetovanja ne funkcionira tako dobro. Tada morate nekako preispitati stvari, pa ću ovdje navesti jedan primjer gdje je to učinjeno te ću ponuditi jednu sugestiju.

To je primjer kad je postignut sporazum između Srbije i Kosova koji je postavio temelje za postupno približavanje obje države prema članstvu u EU. Očito, svaka svojim ??tempom. Jer je Srbija bila spremna za početak pregovora, a Kosovo je bilo spremno za početak pregovora o stabilizaciji i pridruživanju te daljnje napredovanje. Obje zemlje moraju ići naprijed, no to ne znači da su u istoj fazi, nego im je potrebno da se stalno kreću naprijed. I to je instrument za stabiliziranje obje zemlje. Međutim, u njihovom slučaju, nešto što bi po starom načelu uvjetovanja bilo korišteno kao apsolutni uvjet, a to je normalizacija odnosa između Srbije i Kosova, nije bilo korišteno kao uvjet, nego je ugrađeno u pregovarački okvir za Srbiju. Tako je Srbija započela pregovore a da nije zadovoljen uvjet normalizacije odnosa sa susjedima, no to je postalo dio njezina pregovaračkog okvira, pa do kraja ??pregovaračkog procesa, kad budu na kraju procesa, oni moraju normalizirati odnose sa svojim susjedom Kosovom. U tom smislu EU i cijeli proces pomažu zemlji da dosegne stanje u kojemu može ispuniti uvjete, umjesto da im se naprosto kaže: izvolite pronaći način da ispunite uvjete, pa se onda vratite da započnete proces. Mislim da je to bilo pametna i dobra stvar, jer se neki od učinaka već pokazuju u puno praktičnijemu ako ne i racionalnijemu pristupu odnosima u regiji.

Dvije zemlje koje su vrlo važne za stabilnost regije su Makedonija i Bosna i Hercegovina.

EU je neko vrijeme prakticirala pristup regiji po kojemu je rekla: dobro, to još nije otvoreno, to u osnovi neće eksplodirati, tu se ništa neće dogoditi, a mi imamo veće probleme drugdje. Ukrajina, južno Sredozemlje, zemlje Istočnog partnerstva, svakovrsne stvari, tako da to može pričekati ili se pak zemlje u regiji možda mogu i same za to pobrinuti. U mojim najodvažnijim zamislima i najvećim ambicijama to je nešto što želim za Hrvatsku i zemlje regije, da ne čekaju velike sile, nego da imamo potencijal i odgovornost da preuzmemo na sebe brigu o našoj budućnosti. Na korist naših vlastitih zemalja i za stabilnost regije.

A s obzirom na to da je, osobito gledajući iz perspektive 2014., puno stvari koje su destabilizirale Europe u prošlosti dolazilo iz ove regije, mislim da time također obavljamo europsku zadaću, jer ako mi to ne učinimo, morat će netko drugi. To je smjer kojim po mom mišljenju moramo ići. Mi trebamo pomoć, zbog naše vlastite povijesti, sukoba iz prošlosti, naših novih relativno nestabilnih institucija, te su nam u tom smislu institucije i zemlje EU korisni partneri i prijatelji.

Jedna je stvar slučaj Srbije i Kosova, a druga slučaj Bosne i Hercegovine koja se uspjela vratiti na dnevni red EU, gdje smo je mjesecima pokušavali dovesti ali nam to nije uspijevalo. Dakle, ovim prosvjedima oni su sebe stavili na dnevni red i mislimo da moramo iskoristiti taj trenutak:

A. jer nam treba da se druge zemlje zainteresiraju

B. jer ne želimo da to ode dalje u smjeru kojemu smo svjedočili u prošlosti

C. jer su ti prosvjedi dijelom bili gospodarski uvjetovani, te zbog općeg nezadovoljstva naroda u BiH

Analitičari će reći da to nije bilo samo istinsko nezadovoljstvo, već i različite političke manipulacije, različite političke agende, što je sve istina, ali ponekad je najjednostavnije objašnjenje najčešće najtočnije, a to je da su povrh svega ostalog ljudi zapravo nezadovoljni, da ne primaju plaće, nemaju radnih mjesta, nemaju nikakvog povjerenja u svoje političare, ne znaju za koga bi glasovali, pa ne žele glasovati ni za koga, ne vjeruju u politički proces kao takav, tako da postoji stvarno nezadovoljstvo, pa je i to dijelom razlog zašto ljudi reagiraju čak i kad je riječ o političkoj manipulaciji. Jer ona pada na plodno tlo.

To je razlog zašto ja smatram, a oko toga pokušavamo potaknuti zanimanje drugih, da je ovo po mnogočemu pravi trenutak kad EU treba prilagoditi svoj pristup po mjeri Bosne i Hercegovine. Umjesto da kaže: "ne možete dalje dok ne riješite slučaj Sejdić-Finci, ne možete dalje dok ne odlučite o vašemu novom ustroju, ne možete dalje dok ne osmislite novi izborni zakon, ne možete dalje dok ne smanjite broj parlamenata, ministara ... koje imate na različitim razinama, zapravo bi bilo puno bolje da najprije riješe probleme pa da onda započnu proces, ali budući da neće i ne mogu, jer već su pokušali i to već godinama traje a ništa se ne događa - ako išta, stanje se još i pogoršava - pa zašto umjesto toga ne pokušati gledati na cijelu zemlju i cijeli problem iz druge perspektive i reći: dobro, ovo su problemi. Možda možemo napraviti i duži popis i reći to su pitanja s kojima se ova zemlja ne uspijeva nositi. Idemo osmisliti pristupni proces po mjeri BiH koji bi mogao potrajati duže, ali to će u očima ljudi biti realno opipljivo jamstvo da će se to na kraju i ostvariti. To je imalo učinak na ljude u Srbiji.

Osmišljavanjem takvoga prilagođenog pristupa možete ga otežati jer su mjerila, poglavlja, europske institucije vrlo podatne u tom smislu, pa ti različiti uvjeti glede različitih pitanja mogu biti dio ukupnog procesa pristupanja. Taj proces je nužno i inventura institucija, a inventurom institucija možete ih gotovo istovremeno i rekonstruirati, učiniti ih malo učinkovitijima, možete vidjeti kako one funkcioniraju i obavljaju svoje zadaće, pa možete cijeli taj proces odmaka politike od povijesti, identiteta, i njezina približavanja svakodnevnom životu i ispunjavanju kriterija za pristupanje Europskoj uniji također iskoristiti kao instrument kako bi unutarnje institucije i funkcioniranje unutarnjih institucija postalo malo učinkovitije uz svakodnevne pomake korak po korak, pod pritiskom odozdo, pritiskom iz društva. Zato jer je pristupanje EU za ljude u BiH jedna od rijetkih stvari na koju bi pristali kada bi mislili da je to nešto stvarno, dohvatljivo.

Ja mislim da je jako važno obratiti malo više pozornosti, uložiti malo više truda u ovom pojedinačnom slučaju koji po mnogočemu znači dugoročnu stabilnost ovog dijela Europe, ali bi u mnogočemu također bio primjer kako Europska unija može imati i proaktivnu ulogu, a ne samo izigravati veličinu i očekivati da se svi naposljetku žele pridružiti i da je to dovoljno.