Govor ministrice pod nazivom "Nasljeđe Vaclava Havela"

Vaclav Havel bio je definitivno inspiracija naše mladosti i, kao što su mnogi rekli: inspiracija za dolazak s raznih područja života, u mojemu slučaju prijelaz iz akademskog života u politiku u odgovoru na vječno pitanje što mogu učiniti za moj dio svijeta, za moju zemlju, te što mogu učiniti za svoju savjest. Stoga ću započeti citatom: «Postavlja se pitanje je li svijetla budućnost uvijek tako daleka? Što ako je ona, naprotiv, odavno već tu, te nam samo naše sljepilo i slabost priječe da je vidimo oko nas i u nama, te da je razvijamo.» To je bilo napisano 1978. godine, prije točno 37 godina, u listopadu 1978, kad se svijetla budućnost činila iznimno dalekom mnogim ljudima u ovome dijelu Europe. Te je riječi, dakako, napisao Vaclav Havel, tako završava «Moć nemoćnih». Što ako je svijetla budućnost već došla, što ako ona traži od nas da budemo aktivni sada, da sada počnemo raditi za nju? Iako je to bilo napisano prije 34 godine, u potpunosti vrijedi za ono s čime se suočavamo danas. Danas se ponovo nalazimo u razdoblju europske povijesti, u razdoblju razvitka europskih institucija, naše suradnje unutar Europe, kad se čini da su bolja vremena iza nas, da ne možemo razumjeti ili vidjeti kamo to idemo, te posebno: kamo uopće želimo ići. Istina je da je današnje vrijeme vrlo različito, unatoč svim našim problemima, dvojbama, gotovo gubitku političke vizije i usredotočenosti na gospodarske probleme, no mislim da je bez sumnje danas i lakše nego 1978. u našemu dijelu Europe. Danas je unatoč svemu lakše promišljati bolju političku budućnost, političke modele, vizije, ideje koje nas ponovo mogu povezati, dati nam usmjerenje. Dakako, lakši je i svakodnevni život. Međutim, danas osjećamo da nema pojedinca, skupine ili naroda koji nas usmjerava, koji nam pokazuje da imamo političku budućnost, da imamo zajedničku svjetliju budućnost koja počinje sada, nego li je to bio slučaj 1978. Vremena su bila mračnija, ali su ideje bile puno svjetlije nego naše. Kad pomislimo na to, na neki način se svega prisjećamo – mi ovdje nazočni, znanci, prijatelji: mi smo sada ti ljudi koji moraju početi promišljati bolju budućnost koji imaju zadaću prepoznati mogućnost da zapravo možemo imati svjetliju budućnost sada, te da ono što smo započeli i što su drugi započeli prije nas, još nije dovršeno, nije u potpunosti ostvareno, te da je to sada naša zadaća. Kad je svojedobno Češka pristupila Europskoj uniji to je postalo glavnim pitanjem, jer čini se da je to područje na kojemu moramo raditi za bolju budućnost. Kad su današnje Češka i Slovačka pristupile Europskoj uniji, ključne teme bile su ljudska prava, pravda, sloboda pojedinca, sloboda djelovanja, a ključni likovi Vaclav Havel, Adam Michnik, Bronislaw Geremek. Danas, ni 10 godina kasnije, ključna pitanja su gospodarstvo, gospodarska kriza, kako se nosimo s njom. Ključni likovi, ili ključni lik, ako hoćete, je Mario Draghi. Nemam ništa protiv Marija Draghija, mislim da je on vrlo pametan i sposoban, ali nam to pokazuje pomak od političkih ideja koje su vodile ljude, prema neposrednim stvarima i problemima, s težištem isključivo na neposrednim stvarima i problemima. Svekoliki razvitak svake države, a svakako svekoliki razvitak Europske unije, trajna je interakcija gospodarskih i političkih pitanja, nastojanja da se ostvare politički ciljevi njihovim provlačenjem kroz gospodarske modele i obratno. Ono s čime se danas suočavamo, po mojemu mišljenju je to da se politika pomalo izgubila, da je na neki način nestala iz naše aktualne debate, da mi ne postavljamo pitanja o tome kakvo smo društvo postali, kakvu političku budućnost želimo, kakve ciljeve želimo ostvariti u Europi ili kako to katkada kažemo: u europskoj obitelji. Više smo usredotočeni na gospodarsku krizu, na sebičnija pitanja, jer stroge mjere štednje često sobom donose – ili izgube – mogućnost suosjećanja, razumijevanja i sagledavanja stvari koje nam nisu odmah ispred nosa, te potiču brigu samo za sebe, potiču sebičnost. U tom smislu politička pitanja u današnjoj Europi doživljavaju se gotovo usputno. Prošlo ljeto četiri važne i pametne osobe sastavile su zanimljiv dokument o tome što Europa treba činiti, te su naveli četiri različita oblika integracije. Prvi, najduži, bila je fiskalna integracija, kojoj su u tom dokumentu posvećene dvije stranice. Sljedeća je proračunska integracija članica EU, koja je dobilo oko stranicu i pol. Treća je integracija gospodarskih politika s jednom stranicom. Naposlijetku, na jednoj trećini stranice obrađena je politička integracija Europe. Dodana je kao usputna zamisao uz različite razine gospodarske integracije.

Ne znam je li to zato što svi misle da se moraju usredotočiti na opipljive, neposredne stvari, na probleme s kojima se suočavaju u Grčkoj, u južnoj Europi općenito, pa i u cijeloj Europi u smislu pomaka od gospodarskog blagostanja prema strogim mjerama štednje, sukobima, te da se svi moraju baviti konkretnim problemima ovoga trenutka, ne razmišljajući o temeljnim političkim idejama koje su potrebne Europi. Usred tih problema sa stezanjem remena, u ambivalentnosti između štednje i potrošnje, južnih susjeda i – uzvratno – animoziteta prema sjevernjacima, temeljne političke ideje Europe o mogućnosti oblikovanja zajedničkih vrijednosti postupno su iščezle i svele se na onu trećinu stranice. Možda će na koncu, kad obavimo integraciju proračuna i fiskalne politike i uskladimo i integriramo gospodarske politike, možda će biti prostora i za političku debatu i političke vrijednosti. No, cijela zamisao Europe je živa, zamisao o prostoru dobre vladavine je živa, a pojam gospodarskih problema i postoji zahvaljujući uspostavi takve Europe. Tu su Europu predvodili ljudi poput Havela, ljudi koji su promišljali političke ideje, koji su imali političke ideje, koji su razumjeli zajedničke političke ciljeve, koji su razumjeli vrijednosti koje zbližavaju ljude, koji su razumjeli da nema svrhe država koja ne štiti ljudska prava, institucije koje ne razumiju koncepciju solidarnosti, kao i konkurencije, Europa koja nije utemeljena na zajedničkim vrijednostima koje priznaju dva temeljna pojma: dostojanstvo pojedinca i jednaka ljudska prava za svakoga.

Teško je reći je li to u današnjoj Europi zaboravljeno ili se to uzima zdravo za gotovo. Kako god bilo, potrebno je to probuditi. Nema boljeg povijesnog lika, bolje osobe te iznad svega boljega građanina od Vaclava Havela i njegove uspomene da nas vrati osnovnom, aktualnom, temeljnom pitanju budućnosti: što je to što politički želimo, kakvu vrstu društva, kakvu vrstu institucija? Ako se izgubimo u pokušaju rješavanja gospodarskih problema bez razumijevanja kamo želimo ići politički i što želimo da naše institucije rade politički, te kakvi građani želimo biti, postoji velika opasnost da poput Havelova trgovca završimo stavljajući lažne znakove u izlog, šaljući poruke putem koje izvan naših malih kultura nitko neće razumjeti. Povrh svega, to nas treba podsjetiti da nema drugih Havela osim nas samih, da nema drugih vođa, mislilaca osim nas koji živimo sada, čija je ovo Europa, čija je ovo zadaća, te čiji to cilj treba biti. Recimo stoga u spomen na Vaclava Havela da će nas on uvijek podsjećati da možemo biti više no što smo danas te da možemo voditi umjesto da slijedimo, te da možda možemo imati ideje koje su veće i važnije od onih koje imamo danas.

U spomen na osobu koja je mogla vidjeti budućnost s ovoga mjesta 1978. pokušajmo stvoriti novi pakt za Europu koja će razumjeti da ima ciljeve koji su prvenstveno politički, koja će stvoriti pravednija društva, koja će poduprijeti funkcionalno gospodarstvo, ali ne kao prvenstveni cilj. Njezin je prvenstveni cilj stvoriti prostor dobre vladavine. On je to uvijek bio i uvijek će biti. Zahvaljujem na pozornosti.