Ne strahujemo od ishoda referenduma o Europskoj uniji

Članstvo Hrvatske u EU je, rekao bih, konsenzualna strateška odrednica svih relevantnih političkih stranaka u proteklih dvadesetak godina. Vladina je zadaća omogućiti hrvatskim građanima da donesu informiranu odluku, kaže državni tajnik za europske integracije
Pet godina nakon što su službeno otvoreni, pregovori o članstvu u Europskoj uniji napokon se bliže kraju. Hrvatska bi, ako sve prođe po planu, mogla ući u Uniju 2012., no prije toga treba završiti započeti posao. Što nas još očekuje u sljedećem razdoblju, zašto je Hrvatskoj važna Europska unija, jesu li Hrvati euroskeptici..., samo su neka od pitanja koja smo postavili Andreju Plenkoviću, državnom tajniku za europske integracije i jednoj od najkompetentnijih osoba u državi kad je riječ o EU.
-Hrvatska je pri kraju pristupnih pregovora s Europskom unijom. Što nas još očekuje i kada bi pregovori mogli biti gotovi?
=Nedavne poruke njemačkog i talijanskog ministra vanjskih poslova daju nam razloga za entuzijastičnu akademsku godinu, jer će se u njoj, vjerujem, završiti pregovori, potpisati ugovor o pristupanju, te održati referendum o jednoj tako krupnoj temi kao što je članstvo u Europskoj uniji. Trenutačno imamo 33 otvorena i 22 privremeno zatvorena poglavlja, preostaju nam dvije međuvladine konferencije tijekom belgijskog predsjedanja te potom zadnji koraci za vrijeme mađarskog predsjedanja početkom 2011. Vladin cilj je završetak pregovora do kraja ove godine, ali uz sve naše napore postoje indicije da bi se dva poglavlja, 23., Pravosuđe i temeljna prava i 8., Tržišno natjecanje, mogla prenijeti u prvu polovicu 2011. Cijeli kalendar na kojem planiramo aktivnosti temelji se na političkom i tehničkom završetku pregovora uoči Europskog vijeća u ožujku 2011.
-Prije godinu dana vjerojatno nitko nije računao na slovensku blokadu pregovora. Postoji li još nešto što bi nas moglo iznenaditi i eventualno zaustaviti na putu u EU, ili su ipak preostala još samo tehnička pitanja?
=Mislim da u pristupnim pregovorima nema ništa isključivo tehničkog. Ako je hrvatski put u EU po nečemu karakterističan, onda je to činjenica da je svaki korak dosad bio i političke prirode. Pravila igre su poznata, sva mjerila smo dobili i na njima radimo, a Hrvatsku se zaista među članicama, bez iznimke, doživljava kao prvu iduću članicu Unije. Stoga očekujem da iznenađenja ne bi trebalo biti.
-Poglavlje 23. , Pravosuđe i temeljna prava, vjerojatno je najosjetljivije. Zašto?
=Poglavlje 23. je novo poglavlje u kontekstu pregovora o pristupanju. To nije poglavlje koje ima klasičan acquis (pravnu stečevinu), kakav imaju ostala poglavlja, gdje postoji primarno i sekundarno zakonodavstvo kojem se morate prilagoditi u određenom roku, nego je rezime niza političkih kriterija koji u sebi sadrže ocjenu ukupnog funkcioniranja pravosudnog sustava i poštivanja ljudskih prava u Hrvatskoj. Ni jedna zemlja članica nema identičan sustav, tako da se u prilagodbama ne ravnamo prema jasno propisanom obveznom modelu, nego smo u domeni detaljnog nadgledanja zakonodavnog okvira, učinkovitosti institucija koje rade na provedbi i kontinuiteta u provođenju reformi koje Europskoj komisiji ulijevaju povjerenje u dobro funkcioniranje našeg sustava.
-Je li otvaranje raznih korupcijskih afera posljednjih godinu i više pozitivno ili negativno utječe na zatvaranje tog ključnog poglavlja? Je li to, kako tvrdi premijerka, dokaz odlučne borbe protiv korupcije ili bi afere mogle biti i teret ovoj vladi, s obzirom na to da se tiču nekih njezinih bivših, a možda i aktualnih članova?
=Ono što je važno naglasiti jest Vladina politika nulte tolerancije prema korupciji, što je ključno za hrvatsko društvo i njegovo demokratsko konsolidiranje nakon tranzicije. Aktivnosti policije i Državnog odvjetništva pokrenute radi suzbijanja korupcije šalju snažnu poruku Europskoj uniji o odlučnosti Hrvatske u suočavanju s ovim problemom. Ostvareni napredak u ovom području dobiva sve pozitivnije ocjene od europskih partnera, koji prate i analiziraju aktualne postupke. Uvjeren sam da će hrvatski napori u tom smjeru biti prepoznati i valorizirani.
-Jednom kada potpišemo pristupni ugovor slijedi ratifikacija u svim zemljama članicama. Koliko bi taj proces mogao potrajati?
=Nakon političkog završetka pregovora, treba nekoliko mjeseci do potpisivanja. Riječ je o pravnim procedurama na strani Europske unije, ali i na strani Hrvatske, koja mora završiti sve potrebne korake koji se odnose na sklapanje ovog specifičnog međunarodnog ugovora. Očekujemo da će sve članice EU-a izabrati parlamentarni put ratifikacije, no ni to nije jednostavna procedura s obzirom na to da, primjerice, u Belgiji postoji više parlamentarnih domova koji to moraju učiniti. Riječ je o političkom naporu koji je pred nama, treba lobirati i pridobiti parlamentarce iz članica EU-a da što prije ratificiraju ugovor, pri čemu će značajnu ulogu imati i parlamentarna diplomacija zastupnika Hrvatskog sabora. Vremensko trajanje je teško predvidjeti. Prilikom posljednjeg velikog proširenja, kada je deset zemalja ulazilo u EU, ugovor je potpisan 16. travnja 2003. a postale su članice 1. svibnja 2004. Rumunjska i Bugarska potpisale su ugovor 25. travnja 2005., a on je stupio na snagu 1. siječnja 2007. Kad jedna zemlja pristupa sama, to može biti prednost, ali i mana u procesu ratifikacije. Ipak, očekujem da će proces potrajati oko godinu dana.
-Strahujete li od negativnog ishoda referenduma u Hrvatskoj?
=Ne. Mislim kako je dobro da hrvatski građani neposredno odlučuju o tako važnom pitanju, kao što je članstvo Hrvatske u EU, a što je definirano i izmjenama hrvatskoga Ustava u lipnju ove godine. Smatram da će rezultat referenduma biti pozitivan i da će se većina hrvatskih birača prilično uvjerljivo odlučiti za pristupanje. Članstvo Hrvatske u EU je, rekao bih, konsenzualna strateška odrednica svih relevantnih političkih stranaka u proteklih dvadesetak godina. Vladina je zadaća omogućiti hrvatskim građanima da donesu informiranu odluku.
-Kada će biti referendum, prije ili nakon potpisivanja ugovora o pristupanju? Hoće li se Vlada držati odluke Sabora iz 2005. da se referendum održi prije svečanog potpisivanja ugovora?
=Točno je da je 2005. usvojena saborska deklaracija u kojoj se navodi da bi se referendum trebao održati prije potpisivanja ugovora o pristupanju. Dosadašnja praksa ostalih recentnih članica nije ujednačena. Manji broj zemalja petog vala proširenja - Malta, Slovenija i Mađarska - održale su referendume prije potpisivanja, dok je većina drugih održala referendum nakon potpisivanja. Želio bih naglasiti da je cijeli pristupni proces temeljen na jednoglasno usvojenoj deklaraciji Hrvatskog sabora od 18. prosinca 2002., gdje se dao mandat predsjedniku i Vladi da apliciraju za članstvo. Stoga Vlada već sada ima legitimitet odraditi proces do kraja. U svjetlu predstojećeg završetka pristupnih pregovora, zasigurno će se obaviti dodatne konzultacije na najvišoj političkoj razini te donijeti odluka o datumu održavanja referenduma.
-Što bi bilo kad bi građani glasali protiv pristupa? Postoje li neke sankcije za Hrvatsku?
=Želim istaknuti da ne vjerujem u takav ishod referenduma. Sankcija sigurno neće biti, a niti su moguće. Siguran sam da će birači uvidjeti da je članstvo u Uniji korisno te da je EU projekt koji se gradi šezdesetak godina i koji je doveo do mira i stabilnosti te gospodarskog prosperiteta svih članica. Uostalom, ni jedna država članica, barem dosad, nije željela istupiti iz ovog kluba, bez obzira na krize.
-Sljedeća godina je izborna. Postoji li opasnost da se referendum o EU pretvori u referendum o Vladi?
=Mislim da će birači imati dvije prigode da se očituju: jednu da glasaju na redovitim parlamentarnim izborima, te drugu da odluče o članstvu Hrvatske u Europskoj uniji. Bit će važno da političke stranke u referendumskoj kampanji artikuliraju svoje stavove o Uniji. S obzirom na razvidan konsenzus svih parlamentarnih stranaka, sadržajna javna rasprava omogućit će biračima da steknu detaljniji uvid u sve aspekte članstva. Možda zbog složenosti tema u pristupnom procesu građani nisu upućeni u sve pojedinosti. Upravo stoga mjesece koji su pred nama treba iskoristiti tako da se na jasan način objasni sadržaj svakog poglavlja u okviru pregovora, i rezultati koje je pregovarački tim postigao te što to konkretno znači za građane. Birači će tada, siguran sam, donijeti odluku temeljenu na sveobuhvatnim informacijama o EU i odgovoriti na konkretno referendumsko pitanje.
-Koji je cilj komunikacijske kampanje? Kolika je veličina potpore s kojom biste bili zadovoljni?
=Vlada je Komunikacijsku strategiju usvojila još 2006. te se ona, uz vodstvo Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija, kontinuirano provodi na nacionalnoj i lokalnoj razini putem okruglih stolova, konferencija, obrazovnih projekata, publikacija, info telefona, te putem medija i interneta. Aktivnostima hrvatskih institucija potporu pružaju veleposlanstva država članica EU-a predvođena Izaslanstvom Unije. Cilj nam je dobivanje što veće potpore i pružanje što konkretnijih informacija o EU. S obzirom na trenutačno ispitivanje raspoloženja hrvatskih građana o EU, a posebno mislim na recentno istraživanje koje je naručilo Izaslanstvo EU-a u Hrvatskoj, naslućuje se da bi - da se referendum održava danas - oko 55 posto građana bilo za, a oko 39 posto protiv ulaska u EU. Sve što bi bilo oko 65 posto potpore za nas bio bi solidan uspjeh, imajući na umu okolnosti u kojima su se Hrvatska, ali i Unija, nalazile tijekom proteklih godina.
-Postoje i druga ispitivanja. Prema Eurobarometru samo 26 posto Hrvata smatra da bi članstvo bilo »dobra stvar«?
=Za većinu hrvatskih građana cijeli ovaj proces ulaska u EU traje predugo. Cijeli naš put bio je opterećen ne samo ratnim i poslijeratnim razdobljem, nego i nizom konkretnih političkih uvjetovanosti. Godine koje su iza nas akumulirale su određenu frustraciju, koja je razumljiva. Uz to, građani prate zbivanja unutar samog EU-a. Protekle krize, bilo da je riječ o institucionalnoj, financijskoj ili ekonomskoj, dovode do svojevrsnog opreza kod dijela građana, pa stoga nije ni čudno da je pokazatelj Eurobarometra bio oko 26 posto. No, to je samo jedno od istraživanja koje nam daje poticaj da u sljedećim mjesecima dodatno informiramo građane o tome što će Unija donijeti Hrvatskoj odnosno Hrvatska Uniji.
-Zašto je Hrvatskoj zapravo važna Europska unija?
=Prvi i ključni razlog je taj da je EU jedini snažni objedinjavajući projekt na našem kontinentu i Hrvatska u njemu treba naći svoje mjesto. Mi smo u taj proces investirali i orijentirali većinu svojih reformi i smatramo da možemo dati doprinos Europskoj uniji. Građani će osjetiti poboljšanje životnog standarda, učinkovitije funkcioniranje institucija i pravnog sustava, da ne govorimo o prednostima slobode kretanja, odnosno zapošljavanja radnika ili olakšanoj mogućnosti obavljanja gospodarske djelatnosti u bilo kojoj od država članica. Ujedno, Hrvatska će biti i korisnica značajnijih sredstava iz strukturnih fondova i kohezijskog fonda EU-a.
-Činjenica je da će Hrvatska ulaskom u Uniju izgubiti dio suvereniteta za koji se ne tako davno krvavo izborila. Je li to nešto što bi nas trebalo zabrinuti?
=EU funkcionira na načelu prenošenja i okupljanja suvereniteta. Naravno da suverenitet za zemlju koja je nedavno postala samostalna ima simboličnu i konkretno veću dimenziju nego kod nekih aktualnih članica EU-a. Međutim, ni jedna članica svojim članstvom u tom klubu nije prestala postojati. Dapače, postoje određene nadležnosti koje su prenesene na Uniju i niz drugih koje su ostale na nacionalnoj razini. Nacionalni identitet svih članica i dalje je neupitan i prepoznatljiv. A brojne manje države članice su svojim članstvom u Uniji osnažile svoj međunarodni položaj u globaliziranom svijetu.
-Može li loša gospodarska situacija u Hrvatskoj i zabrinjavajući proračunski deficit odgoditi ulazak u Uniju?
=Hrvatska već godinama izrađuje dokument koji se zove Pretpristupni ekonomski program, u kojem se detaljno objašnjavaju makroekonomska kretanja, javne financije i strukturne reforme. Europska komisija u svojim izvješćima detaljno gleda na ispunjavanje ekonomskih kriterija. Iz dosadašnjih izvješća, a uvjereni smo da će tako biti i ove godine, nema indikacija da bi takva ocjena bila zabrinjavajuća za završetak pregovora.
Pregovori su mogli biti brži
-Mislite li da su se ovi pregovori mogli puno brže završiti?
=Mislim da su mogli biti nešto brži. Ne nužno zbog hrvatske strane, nego zbog niza drugih okolnosti. Krenuli smo u pregovore u listopadu 2005., nekoliko mjeseci nakon što je ustavni ugovor doživio neuspjeh u Francuskoj i Nizozemskoj, i kada je stav većine zemalja bio da bez institucionalne reforme nema daljnjeg proširenja. Kad se naziralo rješenje za Lisabonski ugovor, financijska kriza prenijela se u Europu, što je sigurno nepovoljno djelovalo i na dinamiku pregovora. Povrh toga, postojalo je nekoliko dobro poznatih pitanja zbog kojih su pregovori o pojedinim poglavljima bili usporeni, iako po mom mišljenju ta pitanja i nisu imala izravne veze s pravnom stečevinom Europske unije.