Godina diplomacije

Sljedeće godine demokratski svijet proslavit će dvadesetu obljetnicu pada Berlinskog zida, događaja koji je simbolički označio kraj dugogodišnjeg bipolarnog svjetskog poretka i doveo do brojnih promjena u međunarodnim odnosima, stvaranja i propadanja država, uspjeha i neuspjeha u radu međunarodnih organizacija, jačanja ali i kompromitacija ideja i prakse demokracije, pobjede i poraza neoliberalnog kapitalizma, širenja mehanizama zaštite ljudskih prava i istovremeno najtežih njihovih povreda koje su u određenim krizama dosegle razmjere genocida. Istodobno, trebat će naći odgovore na rastuće izazove stabilnom razvoju koji su se namnožili kombinacijom dugogodišnjih zanemarivanja problema i pogrešnih poteza onih koji utječu na globalne procese. Sadašnja komplicirana slika svijeta u 2009. bit će još složenija: terorizam, proliferacija oružja za masovno uništenje, klimatske promjene, opskrba energentima, financijsko-gospodarska kriza, demografski rast, migracije, ali i rastuća uloga novih aktera globalnih odnosa te obnova rivaliteta između moćnih država bit će glavni izazovi svjetskoj sigurnosti. Osim što su po svom karakteru globalni, navedeni problemi gotovo u potpunosti obuhvaćaju sadržaj potencijalnih prijetnji stabilnom razvoju - od ekonomskih, preko socijalnih i sigurnosnih do geopolitičkih. Samim time i pitanje opstanka poprima globalni karakter. U svim navedenim područjima posebno će na kušnji biti diplomacija, odnosno sposobnost da se u mnoštvu različitih viđenja, interesa i pristupa pronađe zajednički nazivnik primjenjiv na većinu gorućih pitanja. Nakon dugog razdoblja bipolarizma i dva desetljeća unipolarizma sa SAD-om kao glavnim akterom međunarodnih odnosa, sve više se govori o potrebi za novim multilateralizmom, oko čega se množe različite ideje. Jedni zagovaraju povratak klasičnog sustava balansa snaga među državama, svojevrsni povratak povijesti, kako bi to kazao Robert Kagan. Drugi zagovaraju koaliciju svjetskih demokracija, pri čemu nije sasvim jasno tko bi i po kojim kriterijima trebao odlučivati o tome koje bi zemlje bile unutra, a koje izvan. Čak kad bi to bilo moguće, liga demokracija zacijelo bi vodila svojoj protuteži, okupljanju oko neke konkurentske lige autokracija, odnosno obnovi bipolarizma, što je svijet već iskusio. Treći, kao što je Richard N. Haas, predviđaju stvaranje "nepolarnog" međunarodnog sustava s brojnim središtima stvarne svjetske ili regionalne moći. Formati okupljanja koji odražavaju difuziju snaga i sadržaja nisu nepoznati. Intenzivirali su se u odlazećoj godini, a u 2009. bi mogli dobiti na značaju. Primjerice, tijekom francuskog predsjedanja EU nisu održavani samo summiti 27-orice već i europskih članica G8, tzv. G4, zatim 16 članica eurozone i Velike Britanije, a na globalnoj razini najvažniji je bio summit o financijskim tržištima i svjetskom gospodarstvu na razini G2O najsnažnijih svjetskih ekonomija. Iako G20 nema status Vijeća sigurnosti, ukoliko bude učinkovit, što bi se moglo vidjeti već na summitu u Londonu krajem ožujka sljedeće godine, njegov bi značaj tijekom djelovanja mogao rasti. Time bi se dao i putokaz reformama sustava UN-a, posebice kompozicije Vijeća sigurnosti koja bi zacijelo trebala više odražavati realnosti današnjega svijeta.Dakle, u središtu dobrog dijela zahtjeva političkih i inih za reformama stoji nezadovoljstvo načinom funkcioniranja i učinkovitošću međunarodnih organizacija, prije svega Ujedinjenih naroda i međunarodnih financijskih organizacija. Činjenica je da su sve one nastale u sad već povijesno udaljenom razdoblju nakon drugog svjetskog rata i da je nužna njihova transformacija. Međutim, pogotovo uloga UN-a kao svjetske organizacije, još uvijek je nezamjenjiva, u najmanju ruku zbog toga što bi u današnjem svjetskom poretku koji sve više poprima obilježja nereda, teško bilo zamisliti okolnosti pod kojima bi se kao 1945. postigao dogovor oko stvaranja globalne organizacije. Odluka Baracka Obame da svog najbližeg vanjskopolitičkog suradnika iz kampanje, Susan Rice, postavi za stalnog predstavnika SAD u UN, što će uključiti i stalno mjesto u kabinetu te njegovom timu za nacionalnu sigurnost, ukazuje na važnost koju će nova administracija SAD, zemlje tradicionalno kritične prema neučinkovitosti svjetske organizacije, davati bavljenju globalnim temama u formatu UN-a. A popis tih globalnih tema je dugačak. Terorizam, kao politički motivirano nasilje nad civilima nije fenomen novijeg datuma, ali njegovo širenje preko nacionalnih granica u stalnom je porastu. "Rat protiv terorizma" dosegnuo je svoja ograničenja jer i u tom ratu stradavaju civili. Drugim riječima bit će potrebno šire međunarodno razumijevanje uzroka nastanka terorizma i načina suprotstavljanja, neka vrsta kombinacije tvrdog i mekog pristupa, kako bi to Joseph S. Nye nazvao - smart power. Isto će vrijediti za borbu protiv širenja oružja za masovno uništenje čiji su potencijali toliki da je danas nažalost, kako kaže Zbigniew Brzezinski, lakše ubiti nego voditi milijune ljudi. Zbog toga će nošenje s aktualnim kriznim žarištima od Kavkaza, preko Bliskog i Srednjeg Istoka do Afrike biti od najveće važnosti i u 2009. godini.
Afganistan, zemlja bez etničkog i jezičnog jedinstva, ući će u četvrto desetljeće neprekidnih konflikata, započetih sovjetskom invazijom davne 1979. godine. NATO poziva na širi međunarodni angažman uz punu svijest o tome da isključivo vojno rješenje tamošnje krize nije održivo. To će zacijelo biti jedna od glavnih poruka koju će se uputiti sljedećeg travnja iz Strasbourga i Kehla sa summita organizacije koja je po veličini i dugovječnosti nadmašila sve mirnodopske saveze u povijesti, a kojem će Hrvatska dati svoj punopravni doprinos.
Diplomacija će imati odgovornu zadaću krajem sljedeće godine u Kopenhagenu kad bi na UN-ovoj konferenciji o klimatskim promjenama trebalo donijeti izbalansiran sporazum za razdoblje nakon isteka Kyoto protokola (2012.). Trenutna financijska kriza ne ide na ruku tzv. green new dealu. Smanjenje gospodarskih aktivnosti, niže cijene nafte, teži i skuplji pristup kapitalu obeshrabrivati će skupa i kratkoročno neefikasna ulaganja u zelene tehnologije.
Iako nisu od jučer, izazovi pred kojima se svijet nalazi nemaju obilježja klasičnih izazova. Stoga nije za očekivati da politika i diplomacija koje su odgovorne za iznalaženje prihvatljivih rješenja funkcioniraju prema klasičnim obrascima. I jedna i druga morat će biti proaktivne, energične, usmjerene promišljenim, ali brzim i održivim rješenjima. Dinamika međunarodnih procesa u 2009. godini neće ostavljati prostora za prazan hod. Širina problema traži širinu vizije, ali i širinu osnovice djelovanja što se ocrtava u novoj vrsti leadershipa koji, primjerice, utjelovljuje francuski predsjednik Nicolas Sarkozy, čiji najuži krug odražava raznolikost političkih i inih svjetonazora. Iako još uvijek na početku mandata, Sarkozy se prometnuo u političara koji postavlja nove standarde i ukazuje na smjer kojim bi Europa mogla izaći iz višegodišnje krize vodstva. Novo se liderstvo ukazuje i s druge strane Atlantika. U Obaminu su kabinetu dva "najvidljivija" mjesta rezervirana za glavnog stranačkog protukandidata te ministra obrane koji na tom mjestu ostaje iz aktualne administracije George W. Busha.
Iako sljedeća godina po mnogočemu neće biti laka, ona može biti i poticajna i potvrditi prognozu da će, dva desetljeća nakon što je vrhunska diplomacija mirno riješila dugogodišnju hladnoratovsku krizu, i 2009. biti godina diplomacije.