Zbogom, Beograde

Za nekoliko dana hrvatski veleposlanik u Beogradu Tonči Staničić pokupit će bilješke sa svog radnog stola u hrvatskom veleposlanstvu u Ulici kneza Miloša, spremiti svoju karikaturu, poklon bugarskog karikaturista i igračku žirafu koju mu je kći Dunja poklonila prije gotovo 16 godina, kada je pošao u svoju prvu diplomatsku misiju, na mjesto konzula u Rusiji. Nakon četiri godine provedene u srpskoj prijestolnici veleposlanik Staničić odlazi na novu diplomatsku adresu, na mjesto hrvatskog veleposlanika u Sarajevu. Dok sjedimo u veleposlanstvu, kojem je fasada sa vanjske, ulične, strane zaštićena željeznim ogradama zbog čestih situacija da je zgrada s hrvatskom zastavom koja se vijori na pročelju bila na meti kamenovanja različitih prosvjednika, Staničić po beogradskim prometnicama "navigava" svoga nasljednika Željka Kuprešaka, koji će s mjesta državnog tajnika u MVP-u preuzeti ambasadorsko mjesto u Beogradu. Da bi predstavio svog nasljednika na funkciji i dragog kolegu, te da bi se pozdravio sa svojim beogradskim prijateljima, veleposlanik Tonči Staničić i njegova supruga, poznata bugarska novinarka Violeta Simeonova, u ponedjeljak su uvečer u rezidenciji upriličili oproštajnu večeru, na kojoj susrećemo eminentna imena srbijanske intelektualne scene: tu su Žarko Korać, Branka Prpa, Latinka Perović, Miloš Vasić, Ružica Đindić, Nadežda Gaće... Svi u superlativima govore o hrvatskom ambasadoru. Prvi oproštajnu zabavu napušta dvoipogodišnji Nikola, sin bračnog para Staničić, plavokosi dječarac koji već izvrsno vlada i bugarskim i hrvatskim jezikom...
Lažna kriza
- Odlazite iz Srbije u situaciji kada odnosi između Zagreba i Beograda i nisu baš idilični. Slažete li se s tom ocjenom?
= I da i ne. Po onoj logici koja je još davno primijećena, a to je da odnosi između Hrvatske i Srbije idu dva koraka naprijed, jedan natrag, onda bi to moglo biti točno. Ova sadašnja kriza, koja nije prva, a vjerojatno ni zadnja, jest, po mom dubokom mišljenju, isforsirana, i to sam rekao mnogo puta i svojim kolegama i suradnicima u veleposlanstvu. Jer, ako zagrabite ispod površine, ona nema nikakvu konkretnu suštinu. Ona je samo površinska, retorička, i ne vidite ništa posebno novo u odnosu na ono što se reciklira godinama. Nekoliko sam puta izbjegao, slijedeći primjer našeg premijera, predsjednika i ministra vanjskih poslova, da se: upuštam u diskusiju. Neću reći ništa novo ako kažem da mislim da je sve što se sada događa izazvano srbijanskim unutarnjopolitičkim motivima. Nažalost, Hrvatska je uvijek tema, gotovo ne postoji tema koje se dotaknu javne osobe, političari, a da se ona ne odnosi, na neki način, i na Hrvatsku.
- Zašto?
= Hrvatska je još i te kako unutarnjopolitička tema. Dat ću konkretan primjer: prije nekoliko godinama prosvjedovali su taksisti u Beogradu i prosvjed je završio tako da su na kraju bacali kamenje na hrvatsko veleposlanstvo. Ne treba ništa racionalno u tome tražiti. To je naprosto tako, u većoj ili manjoj mjeri, katkad manje, katkad više izraženo, i mi o tome moramo voditi računa i ne reagirati na svaku riječ.
Pupovčeva inicijativa
- Kako komentirate inicijativu Milorada Pupovca o osnivanju Vijeća povjerenja između Hrvatske i Srbije? Ima li ona perspektivu?
= Doživljavam je kao pozitivnu i dobronamjernu. Riječ je o pokušaju da se dvije zemlje vrate na put dobrosusjedstva i partnerstva na kojem su bile. Upravo potencijali razvijanja partnerskih odnosa na svim područjima između Hrvatske i Srbije gotovo su neograničeni. Da bi se poboljšali odnosi između dviju država, valja smoći snage i nadići unutarnjopolitičke okvire. Upravo unutarnjopolitičke razloge, i to u Srbiji, vidim kao uzroke sadašnjeg zastoja bilateralnih odnosa. U njima leži i odgovor na pitanje kakve su šanse za uspjeh ove inicijative.
- Danas, dok razgovaramo, srpski ekstremist Aleksandar Vučić u posjetu je Hrvatskoj, otišao je obići hrvatske Srbe...
= Da, upravo sam maloprije negdje vidio kako je izjavio da "nije nikad čuo za Škabrnju"...
- Kako reagirate na tu njegovu izjavu?
= U vrijeme kada se dogodio zločin u Škrabrnji vodio sam pregovore o razmjenama zarobljenika. Stjecajem okolnosti vidio sam tijela ljudi koja su donesena iz Škrabrnje u Zadar. Malo je reći da mi je neugodno čuti da netko odavde ne zna za Škabrnju.
- Što možete učiniti kada su takve izjave u pitanju?
= Možete samo slegnuti ramenima i ići dalje svojim putem te ostaviti toga koji nije čuo za Škabrnju tamo gdje jest.
- Koliko su takvi radikali danas jaki u Srbiji?
= Kada pogledamo kako biračko tijelo reagira na izborima posljednjih godina, jasno je da su jaki. Bivša jedinstvena Srpska radikalna stranka uvijek je imala oko 30 posto glasova, a to znači određenu snagu. Kada tome pridodate dio političara i običnih ljudi koji razmišljaju na sličan način, dolazite do vrlo velikih brojeva.
- Treba li Hrvatsku to zabrinjavati?
= Bilo bi bolje da je drugačije. Ali, Hrvatska se zbog toga ne smije previše uzbuđivati, i tako smo se i postavljali. Mi imamo svoju priču, svoj scenarij kojim se krećemo, svoje strateške prioritete i ciljeve, znamo što hoćemo i, jednostavno, ako netko u susjedstvu ili bilo gdje misli drugačije, mi od toga ne smijemo odustajati, jer o tim prioritetima i ciljevima ovisi sudbina naše države i naroda na dulji rok. To što veći dio birača u Srbiji, pa i političkih stranaka, razmišlja na takav način, jednostavno je znak da treba ljudima ovdje pokazivati neku drugačiju sliku. Demokracija je takva da dopušta svima da izraze ono što jesu i što misle. Ako Srbija želi biti desničarska, onda će to i biti, a ako želi biti socijaldemokratska, ona će to i biti, kao i svaka druga zemlja. Drugo je pitanje ima li Srbija iste prioritete kao Hrvatska. Mnogi u Srbiji razmišljaju u suprotnim kategorijama, alternativama i postavljaju se pitanja "ili-ili", npr. "ili Europa ili Rusija", ali slika, u politici i životu, nikada nije crno-bijela, pa tako ni u slučaju te isforsirane dileme koju navodim kao primjer. I
- Dok Srbija i Hrvatska nisu u posebno dobrim političkim odnosima, organizirani kriminal i mafijaši dobro surađuju. Je li i ovdje jasno da neće ni Srbija ni Hrvatska zaustaviti ubojstva ako ne počnu zajednički raditi protiv toga?
= To postaje neizbježno. Sve se više i ovdje o tome javno govori, a oni koji ne govore ili su pripadnici mreže organiziranog kriminala ili im na bilo koji način ne odgovara da se o toj situaciji drugačije razgovara. Sada je situacija već postala toliko drastična da i ovdašnja javnost razmišlja isto kao ona i u Hrvatskoj - da je dosta toga. Ne samo da policije dobro surađuju, kao što je pokazao slučaj Pukanić, nego i državna odvjetništva dviju zemalja. Između njih postoji protok informacija, na upite se brzo dogovara, razmjenjuju se podaci. Postoji izravna komunikacija, i to je dobro, jer se ne gubi vrijeme na formalnosti koje su suradnji oduzimale svaku učinkovitost.
Odbijeni posjet
- U oproštajni posjet odbio vas je primiti Dragan Đilas, gradonačelnik Beograda, koji je iz Demokratske stranke. Zašto? Kako ste doživjeli taj bojkot?
= Nije samo on odbio, odbila su to još dvojica-trojica dužnosnika, a još nekoliko njih nije ni odgovorilo na moj zahtjev.
- Tko su oni?
= Ne bih želio nikoga spominjali ni imenom ni funkcijom, ali reći ću samo da je bilo onih koji su hijerarhijski mnogo viši od gradonačelnika Beograda. Ja se zbog toga ne uzbuđujem.
- Koliko je na hrvatsko-srpske odnose utjecala činjenica da je srpski ambasador gotovo na pola godina bio povučen iz Zagreba zbog priznanja Kosova?
= To nije bilo dobro, kao što nije bila dobra ni situacija da je Srbija proglasila nepoželjnima neke moje kolege. Staro je diplomatsko pravilo da komunikacija mora postojati čak i kada su zemlje u ratu. Mogu razumjeti taj potez Vlade Srbije jer znam koji su uzroci i koji je, u određenom smislu riječi, bio dosljedan, jer je Srbija povukla veleposlanike iz svih zemalja koje su priznale Kosovo, ali mislim da se moglo drugačije reagirati. Srbija je ostala bez svog prvog diplomata u Hrvatskoj u situaciji kada im je on i te kako bio potreban. Time je više naškodila sebi nego Hrvatskoj. Mislim da je ministar Gordan Jandroković vrlo dobro reagirao kada je sutradan nakon povratka veleposlanika Cvetičanina s njime razgovarao u Zagrebu. Time je Hrvatska pokazala koliko joj je stalo do dijaloga.
- Kako je u Srbiji dočekana odluka Međunarodnog suda pravde da je nadležan za tužbu Hrvatske protiv Srbije? Osim najave da će i Srbija tužiti Hrvatsku, je li bilo još komentara?
= Reakcije su bile vrlo loše i žestoke, i to ne samo političara nego i medija i javnosti. Nastojao sam komentirati situaciju riječima kako mi nije jasno da je toliko negativnih reakcija izazvala činjenica da je Hrvatska mnogo ranije napravila nešto slično onom što je Srbija napravila u slučaju Kosova, iako se te dvije situacije ni pravno ni faktički ne mogu izjednačavati. Zapravo se radilo o tome da se problem, nešto što je opterećivalo odnose između dviju zemalja, nastojao prebaciti iz političke u pravnu sferu.
- Koja je bila argumentacija na koju se srpska strana pozivala u negativnim reakcijama na odluku Suda?
= Oni se nastavljaju na retoriku oko kvalifikacije Oluje kao etničkog čišćenja, što su na ovaj ili onaj način ponavljali svi državnici ili visoki državni dužnosnici u Srbiji. Pritom, nažalost, zanemarujući činjenicu da rat na ovim prostorima nije počeo 1995. Najčešće se, kada gledate takve reakcije, govori o 1995. godini i Drugom svjetskom ratu, a ja uvijek to komentiram riječima da mi u Hrvatskoj, naravno, želimo govoriti i o tim godinama, ali i o razdoblju između 1945. i 1995., pogotovu o 1991., 1992., 1993.1 1994. godini.
- Postalo je uobičajeno da se takve ocjene daju u vrijeme obljetnice Oluje ili u svibnju, kada je obljetnica Bljeska.
= Da, ali to je tužno zato što se zanemaruju tragedije kao što je vukovarska. Ljudske tragedije i stradanja nevinih ljudi, do čega je došlo na najgori mogući način baš u Vukovaru i na Ovčari, ne smiju biti stavljene u drugi plan niti se pred njima trebaju sustavno i svjesno zatvarati oči. To mi nikada neće biti jasno. Nažalost, to je posljedica i medijske slike koja je postojala 90-ih, pa vrlo malo ljudi zna istinu o početku rata u Hrvatskoj. Malo ljudi zna kako je počeo rat i tko je za njega odgovoran, a kako predsjednik Mesić kaže, oni koji su bacali cvijeće na tenkove prisilili su sami sebe zaboraviti na tu činjenicu.
- Vidite li vi ijednog političara u Srbiji koji bi bio spreman otići u Vukovar ili na Ovčaru i pokloniti se žrtvama?
= Ne vidim nijednoga koji to ne bi mogao, ako hoće. Samo, za to je potrebna i osobna i politička hrabrost.
Kuprešak mora razmišljati pozitivno
- Koji je najpametniji savjet što ga možete dati Željku Kuprešaku, svojem nasljedniku u Beogradu?
= Morat će razmišljati pozitivno. To je prvo i najvažnije, jer ovdje postoji izazov od velikog broja onih koji razmišljaju u nekim ekstremnim kategorijama, i baš zato što ima onih koji sve što je hrvatsko doživljavaju neprijateljskim, a na pitanje zašto ne znaju odgovor. Stvari su u mnogočemu iracionalne, i ako reagirate na svaki takav izazov, nećete dospjeti nikamo, nego ćete se zapetljati u takav način razmišljanja i ponašanja, u vrzino kolo akcija i reakcija. Najvažnije je znati što hoćemo, a to je razvijanje partnerskih i dobrosusjedskih odnosa sa Srbijom, odstraniti sve što nam stoji na putu prema tom cilju i raditi svoj posao mirno, ne uzbuđujući se previše oko svega onoga što nema veze s biti naših odnosa i našim strateškim interesima.
- Sa Sanaderom ste radili u MVP-u dok je on bio zamjenik ministra, a za vas kažu i na Zrinjevcu i na Pantovčaku da ste "Mesićev i Sanaderov specijalac za regiju". Laska li vam to?
= Biti specijalac, i to predsjednika i premijera, svakako laska. S obzirom na to da sam na kraju drugog, a na početku trećeg mandata u regiji, to bi se možda i moglo tako tumačiti. Volio bih jednog lijepog dana otići nekamo drugamo, za što je i sada bilo prigode, premda je Sarajevo za mene izazov koji sam najradije prihvatio. Nemam političkih ambicija, ali bih jednog dana volio raditi u Ministarstvu vanjskih poslova na organizaciji i razvoju profesionalnog, uključivo diplomatskog, sustava.
Dobro je što je SDSS u koaliciji s HDZ-om
- Kako je u Srbiji doživljena činjenica da je srpska stranka članica vladajuće koalicije u Hrvatskoj, u HDZ-ovoj vlasti?
= Činjenica da je SDSS ušao u koaliciju s HDZ-om ovdje je komentirana vrlo pozitivno, kao dobra vijest. U najvećem broju slučajeva to se ocjenjivalo kao uspjeh Srba u Hrvatskoj, poboljšanje njihova položaja, a to su pozitivno komentirali i predstavnici hrvatske manjine ovdje.
- U kakvoj je situaciji hrvatska manjina u Srbiji?
= Hrvati tek sada, u posljednjih 15-ak godina, kada se počinju ozbiljnije organizirati, razmišljaju o tome koja su njihova prava, koje institucije treba izgrađivati, na koji način... Oni to još uče. U proteklih pet godina situacija je mnogo bolja, oni uče i sazrijevaju, a moja je trajna zamjerka da njihova očekivanja moraju više biti usmjerena prema domicilnoj, a ne prema matičnoj državi. Hrvatska je kao matična država pomagala i pomagat će i dalje. Hrvatska manjinska zajednica mora razumjeti da svoj politički život ostvaruje ovdje, jednako kao i svoj položaj u društvu, a mi kao matična država možemo dati dodanu vrijednost, garanciju njihove opstojnosti i nacionalnog identiteta.
- Bojkotiraju li hrvatski političari, osobito predsjednik Mesić i premijer Sanader, svoje srbijanske kolege? Ima li govora o nekom bilateralnom posjetu?
- Ne bih rekao da je to ozbiljna primjedba, posebice ako se slušaju izjave s jedne i druge strane, pri čemu ističem nedavnu izjavu našeg premijera kako je spreman doći u Beograd. Osim toga, ako netko misli da hrvatski dužnosnici bojkotiraju srpske, taj ne čita novine i ne gleda televiziju, a ne zna ni koja je logika razmjene takvih posjeta. Njih nije nikakav problem realizirati ako postoji obostrana volja, a najmanji je problem gdje će se oni susresti, jer postoji ustaljeni red. No, sve su to tehnička pitanja. Da bi se posjet na takvoj razini realizirao, zaista je jedino što je bitno - volja s obje strane.
Moja je izložba fotografija oduševila i Ivu Eterovića
- Nedavno ste publici pokazali i svoje fotografije koje amaterski snimate. Naziv izložbe je "Onako, usput...". Je li fotografija vaš ispušni ventil?
= Apsolutno da, premda je snimati gotovo nemoguće s ovakvim ritmom. Trebalo je proći puno godina da pretvorim u djelo nešto što sam odavna govorio da ću napraviti, a to je imati uvijek fotoaparat sa sobom. Sada je s malim digitalnim fotoaparatima mnogo lakše raditi. Najviše sam snimao kada sam imao nešto slobodnog vremena, vikendom i na putovanjima. Prvi aparat dobio sam kao dijete, mislim da nisam još ni išao u prvi razred osnovne škole i sreća što ga nisam razbio u toj prvoj fazi. Poslije sam shvatio da je fotoaparat nevjerojatna stvar i potpuno me očarao.
- Kakvi su komentari na izložbu?
= Vrlo dobri. Ivo Eterović, fotografski velikan, dao mi je najveći kompliment jer mi je rekao da bi volio da je 5-6 fotografija od onih koje su izložene on sam snimio. Istina, on me i strašno puno kritizirao. Pojavio se, ničim izazvan, u vrijeme kada smo postavljali izložbu i maknuo desetak fotografija rekavši da ništa ne valjaju. Bio sam ga u jednom dijelu čak i spreman poslušati, ali sam onda shvatio da se sve te fotografije nalaze u katalogu i da bi bilo neprimjereno da onda ne budu izložene. Ivo Eterović uvijek mi je govorio da fotografija mora imati svoju priču. Taj sam savjet zapamtio i poslušao. Kao mali, bio sam fasciniran dalmatinskim krajolikom i prirodom, ali to je, u krajnjoj liniji, dosadno. Ne možete napraviti stotinu zanimljivih kamenih kuća. Ivo je rekao da uvijek treba ubaciti još nešto, neku dodanu dimenziju i taj sam savjet nastojao poslušati.