Bez euforije oko Obame!

Nedavno održani američki izbori doslovno su percipirani i interpretirani kao globalni, prvi svjetski izbori. Pobjeda Baracka Obame u Europi je priželjkivana, a onda i dočekana s rijetko viđenim oduševljenjem. Dvjesto tisuća ljudi prisustvovalo je Obaminu govoru u srcu Berlina, a u Parizu se pobjeda demokratskog kandidata slavila dugo u noć. Više je razloga toj euforiji, za koju su neki komentatori već rekli da je Europa, još uvijek udaljena od mogućnosti da proizvede svog Obamu, uzurpirala njegovu pobjedu. Napetosti između SAD-a i Europe koje su kulminirale iračkom krizom i jasna Obamina želja da povuče vojsku iz Iraka, u konačnici se doživljavaju moralnom pobjedom i ispravnošću europske pozicije. U posljednjih nekoliko godina Bushove administracije obje strane Atlantika shvatile su da moraju djelovati zajedno u suočavanju s globalnim problemima.

Mnogi su se lideri našli pozvanima da se, po uzoru na Madeleine Albright, pismeno obrate željama i savjetima novom američkom predsjedniku. To upućuje na suglasje o činjenici da se prvog stanara Bijele kuće, u demokratskoj javnosti, još uvijek percipira kao lidera slobodnoga svijeta. Pogotovu je to slučaj kad kriza vizionarskog leadershipa poprima široke razmjere. Ipak, sve češće se u diplomatskim krugovima može čuti da ne bi trebalo gubiti iz vida da je Obama američki predsjednik, da su ga izabrali Amerikanci i da je odgovoran u prvom redu njima. Njegovi prioriteti bit će prioriteti američkih građana, a u vanjskoj politici oni su već jasno postavljeni. Tako će na dnevni red doći i manje popularna pitanja, primjerice slanje dodatnih trupa u Afganistan. Ona će dobiti na specifičnoj težini unutar transatlantskog dijaloga jer sad će ih zagovarati općeprihvaćeni Obama.

U njegovu je timu i general James L. Jones, koji je kao zapovjednik vojnih snaga NATO-a ustrajno zagovarao ukidanje ograničenja na uporabu vojnih postrojbi, pogotovu njihov raspored na teške terene na jugu i istoku Afganistana. Temeljni vanjskopolitički kurs provodit će istaknuta imena Clintonove vlade. Tako se tumači čast ukazana bivšoj državnoj tajnici Albright da zastupa izabranog predsjednika na summitu 20 svjetskih lidera o financijskoj krizi. To je poruka i našoj regiji, koja vjerojatno neće biti u žarištu nove američke administracije, ali zacijelo neće biti ni zanemarena kao u prvom mandatu G. W. Busha, što je kasnije ispravljeno. Novu ekipu činit će ili savjetovati predsjednika ljudi koji su ovu regiju prošli uzduž i poprijeko, i to više puta. Nisu je zaboravili ni dok su bili u oporbi, tako da su i neki konkretni potezi administracije na odlasku, primjerice priznanje Kosova, dobrim dijelom odrađeni pod njihovim stalnim pritiskom. To je važno, pogotovu za one koji misle da je sada trenutak da zbog ovih ili onih, uglavnom unutarnjopolitičkih razloga, iznova pokušaju kreirati “svoju istinu”. O iluzornosti nastojanja da se izbjegne suočavanje s vlastitom prošlošću postoje brojni primjeri, upravo iz iskustva s ljudima bliskima Baracku Obami.