NATO je ključ sigurnosti

Autorski članak Davora Božinovića, hrvatskog veleposlanika pri Misiji NATO-a u Bruxellesu

Javne kritike predsjednika Putina upućene američkoj vanjskoj politici i širenju NATO-a na mu00FCnchenskoj konferenciji o sigurnosnoj politici pokazale su, osim neočekivane žestine, i dosegnutu razinu otvorenosti kojom akteri nekad suprotstavljenih dijelova Europe danas mogu komunicirati između sebe, bez straha od ozbiljnijeg zahlađenja odnosa. Reakcije glavnog tajnika Scheffera i američkog ministra obrane Gatesa bile su odmjerene, a češki ministar vanjskih poslova iz svega je izveo zaključak da je govor ruskog predsjednika, zapravo, dokaz o potrebi daljnjeg širenja NATO-a. Uglavnom, nitko ne dovodi u pitanje nužnost buduće suradnje. S obzirom na to da se Hrvatska nalazi u statusu predvidive nove članice Sjevernoatlantskoga saveza, dobro je, i u kontekstu muenchenskih rasprava, prisjetiti se nekoliko činjenica.
Prvo, zašto se NATO nije raspao nakon kraja hladnog rata? Jednostavno zato što je u tom nadmetanju pobijedio, ali ne samo na realnom polju utrke u naoružavanju i sličnom jer to ne bi bilo dovoljno za opstanak. NATO je pobijedio vrijednosno. Pobijedila je ideja demokracije, individualnih prava, tržišnog gospodarstva. Pobijedio je sustav liberalne demokracije, što je Fukuyamu, čini se preuranjeno, navelo da piše o kraju povijesti. NATO, zapravo, znači savez Europe i Sjeverne Amerike, savez onog dijela svijeta koji dijeli zajedničke vrijednosti i koji ih je spreman zajednički braniti.
Međutim, to su univerzalne vrijednosti, što dokazuje i činjenica da je NATO prvi put u svojoj povijesti borbeno djelovao u BiH i na Kosovu, oba puta na strani muslimana. Zbog atraktivnosti tih vrijednosti NATO se širi. Zato se širi i Europska unija. I jedno i drugo u istom smjeru. Ti procesi jesu odvojeni, ali ne potpuno. Olie Rehn naglašava da su oba procesa temeljena na postignućima. Oba dijele zajednički cilj – slobodnu i sigurnu Europu, a imaju i isto temeljno načelo o tome da treba izvoziti mir i stabilnost, a ne uvoziti konflikte i nestabilnost. Ono što se često ispušta iz vida jest da je riječ o suverenoj želji država da postanu dio tog kluba. Sjetimo se kako su Havel i Wallesa “pritiskali” Clintona da ih podrži u priključenju Savezu.
Drugo, europska građevina gradi se na sigurnim temeljima koji jamstvo prvih 60 godina trajnosti i kvalitete trebaju proslaviti na summitu NATO-a 2009. U tom razdoblju Europa se nije samo oporavila nego je i postala gospodarski div. Ekonomski, uz strukturalnu pomoć Marshallova fonda (SAD), politički i sigurnosno, s pomoću NATO-a. Ekonomija, sigurnost i politika ovdje stupaju zajedno iako to ne mora uvijek biti slučaj. Primjerice, zbog Iraka su izbile velike svađe. Dio Europe je podržao akciju SAD-a protiv Saddama, dio je bio protiv. Nije isključeno da se to neće ponoviti na nekoj novoj neuralgičnoj točki, što svakako nije dobro za transatlantsko savezništvo, za SAD, ali i za kompaktnost EU.
Međutim, NATO je i to preživio i širi se, zato što NATO nije samo SAD, nije samo ni Europa; NATO je samo onda kad skupa djeluju obje njegove sastavnice. Čak i neslaganja svjedoče da je to savez demokracija (koje imaju vlastito mišljenje) i to suverenih (ako se jedna ne slaže, nema zajedničke akcije). Suverenitet država je, unatoč globalizacijskim mijenama samog pojma, još najprisutniji upravo u NATO-u. Nema europskog supranacionalizma, niti u NATO-u odluke ovise o petorici velikih, kao na East Riveru.
I treće, ovi su argumenti vodili Busha da svoj drugi mandat počne posjetom sjedištu NATO-a, NATO preuzima misiju u Afganistanu, vlada (koalicijska) A. Merkel nedavno obznanjuje da je NATO ključ njemačke sigurnosti; Sarkozy zastupa slično, a Hrvatska, upravo, svoje mjesto gradi unutar tog društva.