- Objavljeno: 31.01.2004.
Moramo u NATO da bismo ušli u EU
U praktičnoj politici posljednjih smo se godina svi mogli uvjeriti da je proces proširenja NATO saveza prethodio procesu proširenja Europske unije. Ako pogledate europsku kartu od Baltika do naše granice s Mađarskom, vidjet ćete jasno kako je išao "plimni val" prema istoku
Ministar vanjskih poslova Miomir Žužul i premijer
Ivo Sanader krenuli su već od prvoga dana vrlo oštrim tempom: Vatikan,
Bruxelles, Berlin, Strasbourg, pa Washington... No, bivši ministar Picula
izjavio je neki dan da su sve to ipak samo geste bez sadržaja.
Kako komentirate takvu ocjenu bivšega šefa diplomacije, pitamo na početku
razgovora Hidu Biščevića, državnog tajnika i najbližeg suradnika ministra Žužula.
— Budući da u strateškim opredjeljenjima praktički nema velikih razlika
između prošle i sadašnje vlade, jer je jasno da ta opredjeljenja odražavaju
očekivanja glavnine građana RH, nije sasvim jasno čemu takva ocjena
ministra Picule. Nipošto nije riječ samo o nekakvoj političkoj kozmetici.
Tko se imalo razumije u tehnologiju priprema susreta na najvišoj razini,
zna da se susreti s predsjednicima, premijerima i ministrima ne održavaju
tek radi fotografiranja. Jasno da ćemo rezultate vrlo ambicioznog dinamizma
nove vlade ipak na koncu odmjeravati na temelju rezultata.
Unutrašnja konsolidacija
No, činjenica je da prioriteti koje naglašava
ministar Žužul nisu ništa novo u odnosu na ono što je isticala i bivša
vlada — članstvo u EU-u, u NATO-u, dobrosusjedski odnosi?
— Rekao bih da je razlika u novoj dinamici. Uvjeren sam da je sadašnja
vlada mnogo operativnija u ostvarenju tih ciljeva. Ova je vlada već
donijela odluku da na redovitoj osnovi razmatra sve moguće korake i
mjere koje treba poduzeti radi ostvarivanja članstva u NATO savezu,
usvojila je nacionalni program za ostvarivanje kriterija za pridruživanje
EU-u. Ta se dinamika jasno očituje i u jednoj novoj operativnoj aktivnosti
u tijelima državne uprave.
Da, ali sve je to još uvijek dojam. Prvi sljedeći
konkretan uspjeh Hrvatske na putu u EU bio bi dobivanje pozitivnog mišljenja
EK i početak pregovora o članstvu, zar ne? Teren je za to ipak pripremila bivša vlada.
— O mjeri uspjeha i neuspjeha ove vlade govorit će rezultati već u sljedećih
nekoliko mjeseci. Činjenica je da je bivša vlada dovela proces do točke
koju ste spomenuli i da je to neosporno bio njezin uspješni dio posla.
Međutim, postoji jedan aspekt približavanja euroatlantskim integracijama,
odnosno novog strukturalnog približavanja Hrvatske, za koji mi se čini da je do sada nedostajao.
Nedostajala je unutrašnja konsolidacija sustava. Možete ući u EU kao
sređena država, a možete ući i kao nesređena država zato što postoji
nečiji gospodarski, geostrateški ili neki drugi interes da vas se primi
— i to manje u EU, a više možda u NATO savez. Dakle, unutrašnja konsolidacija
države, državnog sustava, nešto je što je paralelan proces ovom procesu
približavanja EU-u. Mislim da je to jedna novost u odnosu na dosadašnju vladu.
Romano Prodi nas je iznenadio porukom da bi neratifikacija
našeg SSP-a u svim državama članicama EU-a mogla utjecati na pozitivno
mišljenje Europske komisije. Kako komentirate gaf ministra Žužula koji
je išao demantirati tu činjenicu koju će poslije dodatno potvrditi i
Jacques Wunenberger?
— Nije riječ ni o kakvom "gafu" ministra Žužula jer je očito
bilo raznih pokvarenih telefona oko očitavanja i tumačenja izjave gospodina
Prodija. Moje je mišljenje da se, na žalost, trenutačno naša javnost
nalazi u stanju ljubavnika koji čupa listiće tratinčice u stilu voli
me — ne voli me, odnosno ući ćemo u EU — nećemo ući u EU. Otprilike
kao što su u javnosti 1992. išla nagađanja po liniji: priznat će nas — neće nas priznati.
Ne znam je li to zasluga medija ili krivnja diplomacije, ali čvrsto
sam uvjeren da država više nije u situaciji da se mora prehladiti svaki
put kad netko negdje vani kihne. Moramo se puno mirnije i odgovornije
odnositi prema obvezama koje nam predstoje, jer s povišenom temperaturom
se ne može efikasno raditi na konsolidiranju unutrašnjeg sustava kako
bi sa stručnom zrelošću krenuli u pregovore s Europskom unijom.
Odgovornost medija
Zašto ministar Žužul u razgovorima s diplomatima
EU-a nedvojbeno jamči punu suradnju s Haagom, koja podrazumijeva uhićenje
i izručenje Gotovine, dok HDZ-ovi Vladini dužnosnici ne žele slati tako
jasne poruke svojim biračima?
— S politikom dvostrukih standarda ne možete očekivati da se uopće približite
Europskoj uniji, a kamoli da pregovarate. Nema, dakle, posebnih poruka
za domaću scenu, jer i na domaćoj sceni treba snažiti načelo odgovornosti
zemlje i poštovanja međunarodnih obveza. Ne postoji nikakva dvotračna
linija u obraćanjima međunarodnoj i domaćoj javnosti, odnosno europskoj
diplomaciji i biračima HDZ-a.
Svjestan sam da je pitanje generala Gotovine nešto što je najintrigantnije
za svakog novinskog urednika. Vidjeli ste da je nova vlada pitanje suradnje
s Haagom dovela u sferu pravosuđa, a da je u slučaju predaje dokumentacije
odvjetnicima generala Gotovine s Uredom tužiteljice ostvarena dobra komunikacija.
Jednostavno, kada bi ministar Žužul ili bilo tko iz ove vlade rekao
mi smo spremni izručiti generala Gotovinu, to bi u najmanju ruku značilo
da Vlada zna gdje se on nalazi. Zato, podsjećam da bučni naslovi prodaju
novine, podsjećam da i mediji imaju svoj dio odgovornosti za odnos ove
zemlje s Europskom unijom.
Da, ali to što Vlada ne zna gdje je Gotovina, ne
znači da po tom pitanju ne treba biti jasna i iskrena?
— Ova je vlada jasno rekla da će Hrvatska apsolutno dosljedno poštovati
preuzete međunarodne obveze te pokazati i potvrditi punu suradnju s Haaškim sudom...
Podrazumijeva li to i spremnost na uhićenje i izručenje Gotovine?
— Sve drugo je gledanje iza horizonta. Kad konkretna pitanja budu postavljena,
dolazit će i odgovori. Mandat Haaškog suda, odgovarajuća rezolucija
Vijeća sigurnosti i naš Ustavni zakon tri su stupa, tri glavna parametra našeg odnosa s Haagom.
Ovih dana jedan mi je EU diplomat rekao da bi bila
prava stvar kada bi Sanaderova vlada poslala signal gradovima i općinama
koje su haaškog optuženika Gotovinu proglasile počasnim građaninom,
da revidiraju takve odluke. To bi EU diplomacija, navodno, primila s
respektom. Što mislite o tom prijedlogu?
— U diplomaciji uvijek ima različitih tipova domišljatosti kojima vam
netko želi sugerirati da vam želi pomoći. Takve prijedloge i ideje,
naravno, treba primati s dužnom pažnjom i razmotriti ih, međutim mislim
da je puno uputnije i dugoročno korisnije suočiti se s problemima, riješiti
ih, a nakon toga će se život sam prilagoditi novim realnostima.
Kontinuitet politike
Italija još nije ratificirala naš SSP. Ministar
Frattini je prošlog četvrtka pred Senatom jasno prognozirao budućnost
Bugarske i Rumunjske u EU 2007. godine, ali Hrvatsku nije ni riječju
spomenuo, čak ni u dijelu gdje se osvrnuo na Zapadni Balkan. Što Vam to govori?
— Držim da je to prirodni rezultat trenutačnog stanja odnosa prema Hrvatskoj
unutar vodećih zemalja EU-a. Potpuno je jasno da će u trenutku kada
ulazimo u play off, malo tko od ministara europskih zemalja, posebno
onih iz jezgre najutjecajnijih, izlaziti s čvrstim stavom u bilo kojem smislu.
S obzirom da se uzajamno konzultiraju i međusobno odmjeravaju prije
donošenja konačnih odluka, jasno je da nećete sada čuti od jednog ministra
sto posto čvrstu izjavu u bilo kojem pravcu. To je rezultat takvog stanja
stvari, a ne procjene da je naš međunarodni položaj ugrožen, niti da
su nam šanse za dobivanje mišljenja EK smanjene.
Ministar Žužul izjavljuje da je bivša vlada zanemarila
hrvatske ambicije prema NATO-u. Ako znamo da je za vrijeme bivše vlade
Hrvatska primljena u Partnerstvo za mir i u Akcijski plan za članstvo
NATO-a te pokrenula reformu oružanih snaga s ciljem prilagodbe standarda
NATO-u, na što je onda mislio Žužul takvom izjavom?
— Nema sumnje da je bivša vlada napravila mnogo u pravcu približavanja
Hrvatske NATO savezu. Ali, što se tiče članstva u Partnerstvu za mir,
duboko sam uvjeren da je to posljedica rada još one vlade koja je prethodila
prošloj koalicijskoj. Ne bih ta razdoblja dijelio na ovu ili onu vladu
jer je to kontinuitet jedinstvenoga procesa.
Naši prvi razgovori i pregovori o ulasku u Partnerstvo za mir počeli
su još 1993., što se malo zna u javnosti, ali se dobro sjećam toga još
dok sam bio veleposlanik u Turskoj, a i poslije kao pomoćnik ministra.
To je kontinuitet državne politike. Možemo sa zadovoljstvom reći da
bar u tom aspektu u ovoj zemlji postoji neki kontinuitet. Ne mogu se
sa svakim izborima mijenjati prioriteti niti "borba za bolju prošlost" jamči bolju budućnost.
Sigurnosno situiranje
Postoje u Hrvatskoj razmišljanja da je EU u nacionalnom
interesu Hrvatske, ali ne i NATO? Što mislite o tim ocjenama?
— Ulazak u EU i u NATO su, dakako, dva paralelna procesa. Međutim, u
praktičnoj politici posljednjih smo se godina svi mogli uvjeriti da
je proces proširenja NATO saveza prethodio procesu proširenja Europske
unije. Ako pogledate europsku kartu od Baltika do naše granice s Mađarskom,
vidjet ćete jasno kako je išao "plimni val" prema istoku.
Želim reći da sigurnosno situiranje neke zemlje omogućuje, olakšava
njezino gospodarsko i političko konsolidiranje u smislu njezina ulaska
u Europsku uniju. Jednostavnije rečeno, proširenje EU-a znači i proširenje
njezinih gospodarskih interesa, znači i ulazak u nova tržišta, otvaranje
prilika za nove investicije, a za sve to treba sigurnost. Europski kapital
neće ulaziti u nesigurna krizna područja. Zato je taj sigurnosni aspekt
kroz NATO savez najizravnije povezan i s ulaskom u EU.