Izgubljeno 589 milijuna USD

Umjesto krivca za nestanak novca, optužuje se Hrvatsku što ne želi ratificirati sporazum

O sukcesiji se stalno govori, često se pojavljuju dijelovi priče no nikada cijela a ipak je riječ o najsloženijem procesu u međunarodnom pravu. Raspadom nekadašnjih država sukcesija se pojavila kao jedini način raspodjele zajedničke imovine mnogih istočnih zemalja, no u većini je slučajeva protekla bez problema. Raspadom Jugoslavije ostalo je pet država slijednica koje trebaju podijeliti nekadašnju zajedničku imovinu, raznovrsnu i veliku: od zgrada i stanova, veleposlanstava, konzulata, namještaja i umjetnina, arhivske građe i novca.Kako ne postoji sistem prisile niti ikakvog međunarodnog instrumenta proces sukcesije može trajati godinama pa se tako jedna razvlači već pola stoljeća. Načelno je riječ dogovora a kako svaka odluka mora biti donesena jednoglasno eto i uzroka problema. Naravno, ima i nekih koji ne ovise o dogovoru već pravoj istrazi, a to se i dogodilo u slučaju sukcesije zemalja nekadašnje Jugoslavije.
Dakle, nakon završetka formalno pravnog subjekta dolazi do raspodjele imovine, a najlakše je usporediti proces s rastavom braka. Rastava braka i raspad države tu imaju jedinu sličnost jer su raspadom države problemi daleko veći, više je posljedica, više involviranih subjekata te više interesa. U slučaju Jugoslavije i država sljednica sukcesijski je sporazum potpisan 2001. a svaka država ima izaslanstvo te je dogovoreno da se svakoj podjeli po jedna nekretnina prije ratifikacije. Hrvatska je vlada pripremila dokument za ratificiranje pred Sabor i proces je započeo. No, u rujnu hrvatska je strana otkrila kako nedostaje ni manje ni više nego – 589 milijuna USD-a. Iako se pokušalo utvrditi gdje je novac nestao, hrvatskoj, kao ni jednoj drugoj delegaciji, u Beču nije bio omogućen uvid u stanje računa. Proces raspodjele vodili su međunarodni stručnjaci koji su pak jamčili kako ono što postoji u sporazumu doista i – postoji.
No, otkrićem da novca koji je upisan nema a sami su Jugoslaveni rekli kako novac dosita više nije na računima, sijela se priča zakomplicirala. Hrvatska je odbila ratificirati sporazum iako i dalje u hrvatskoj vladi postoji volja da se to učini, a i mora se ratificirati jer je to, osim formalno pravnog završetka jednog subjekta, i uvjet za ulazak u EU kada svi papiri moraju biti “čisti”.
“Proces ratifikacije je s hrvatske strane zaustavljen dok se ne ustanovi što se s novcem dogodilo; tko je njime upravljao, na koji način i u čiju korist,” kaže Tatjana Kralj-Draganić.
Za provedbu sporazuma o sukcesiji postoje pododbori i Kralj-Draganić vodi Odbor za raspodjelu diplomatsko-konzularne imovine koji je po prirodi posla dat Ministarstvu vanjskih poslova. Financijski odbor koji u HNB-u vodi Rogić sastaje se svaki mjesec i započeli su i dalje inzistiraju na utvrđivanju sudbine nestalog novca. Jasno nam je da je novac najvjerojatnije potrošen, ali nas zanima tko i kako. Hrvatska se obratila inozemnim mješovitim bankama na čijim je računima bio, ali su odbili dati podatke. Iako to nije uobičajeno, uputili su nas na arhivu Narodne banke Jugoslavije koja pak tvrdi kako nema podatke. Na kraju smo tužili jednu od mješovitih banaka, onu najveću u Frankfurtu, a tužba bi omogućila Hrvatskoj uvid u arhiv. To je pravo država sljednica, ne samo utvrditi gdje je novac već i dozvoliti uvid u arhivu. Jedna je od varijanti dakle kompenzacija kroz imovinu, nekretnine i ostala financijska sredstva.
Cjelokupni je iznos 645 milijuna USD-a, na računu je ostalo 56 milijuna što znači da je većina, 589 milijuna USD-a, netragom nestala. Po ključu Hrvatskoj pripada 23,5 posto od iznosa, odnosno, oko 148 milijuna USD-a, a s ostatkom na računu dobili bismo samo 12. Iako su nestankom novca oštećene sve države sljednice, samo je Hrvatska odbila potpisati pa je se proziva, umjesto onog koji je novac potrošio, što sporazum ne može stupiti na snagu. Pitanje je što je ostale nagnalo na ratificiranje sporazuma kojim i one gube. Može li se to opravdati interesom tih država i kakvim ostaje nam samo nagađati. BiH ga je potpisala čak prije no što je nedostatak novca otkriven. U ovim je uvjetima ratifikacija pred hrvatskim parlamentom upitna.
Drugi je dio priče što proces sukcesije i dalje ide bez ratifikacije s hrvatske strane, jer je riječ o postupku koji zahtjeva velike pripreme i još valja 123 nekretnina koje su prijavljene na listi podijeliti. No i ovdje postoji dodatak – a taj je da svaka država u roku od pet godina može prijaviti nekretnine sa svih pet kontinenata koje nisu na popisu pa već sada ima desetak novih.
Jugoslavija je raspolagala s dokumentacijom i u Beču su dali listu svih nekretnina, a kako sljednice nisu mogle izaći s konačnim brojem ugovor je napravljen upravo zato s dodatkom kako bi se lista mogla dopuniti.
Hrvatske nekretnine koje su pod Ministarstvom vanjskih poslova država je morala sama kupovati ili iznajmljivati, a jedino mjesto koje je ostalo u nekadašnjem diplomatskom prostoru bivše države jest veleposlanstvo u Beču. Ostalo se ili kupovalo ili se iznajmljuje iz vlastitih, dakle državnih sredstava. Upravo je zato bitno znati na što se može računati razdjelom i što Hrvatska može dobiti. Prijavljene na listama su zgrade veleposlanstava i rezidencija, a nedostaje popis stanova koje su koristili diplomati. Hrvatska je strana otkrila tri stana u Rimu, u Beču, Londonu i stavljeni su na listu.
Odbor za raspodjelu diplomatske i konzularne imovine radi dobro, do sada se sastao devet puta, podijelili su i izvršili podjelu po jedne nekretnine svakoj državi sljednici, pa je Hrvatska dobila veleposlanstvo u Parizu. U tijeku je izrada projekta koje će u toj zgradi objediniti sva hrvatska predstavništva u Francuskoj; misiju pri UNESCO-u, bilateralu, konzularni odjel, a u budućnosti i OECD za kojeg sada Hrvatska nema predstavnika. Podijeljene su i umjetnine pa je Hrvatska dobila 33 umjetnička djela po ključu nacionalnosti autora pet zemalja, a nepoznati autori ostali su onoj državi sljednici koja je zgradu dobila. U Parizu su svi nepoznati i strani autori ostali nama. Dogodilo se i nemalo iznenađenje na polju slikarstva jer je Hrvatska dobila tri slike Milivoja Uzelca koje po reakcijama likovnjaka pripadaju u značajnu fazu njegova stvaralaštva. No, BiH se suprotstavljala pripadanju Uzelca Hrvatskoj jer je slikar rođen u BiH pa su ga smatrali «svojim». Hrvatska je zauzela vrlo čvrst stav, tražena je ekpertiza profesora Makovića, najvećeg stručnjaka za Uzelčev opus. Kako je Uzelac kao dijete otišao iz BiH, školovao se i završio Akademiju u Zagrebu te živio u Parizu i pripadao Zagrebačkom krugu, nedvojbeno je da se radi o hrvatskom slikaru, što je na kraju i prihvaćeno, a Uzelčeva su platna pripala Hrvatskoj kao i Kinert, Aralica, Vrkljan, Miše, Šimunović i Bakić. Umjetnine će ostati u vlasništvu Ministarstva vanjskih poslova, a prvim će mogućim transportom biti vraćene, na uređenje, restauriranje, opremanje i kasnije će se koristiti u opremanju diplomatskih predstavništava.
Posljednji je sastanak u Ljubljani, usprkos neratificiranju s hrvatske strane, ipak donio dogovor da se još jedna nekretnina podijeli i kada se svaka vlada očituje na sljedećem će se sastanku odbora u Beogradu vidjeti je li to prihvaćeno.
Interes za neke objekte postoji kod svih nasljednika pa se utvrđuje i čiji se interesi preklapaju. To ide dosta teško jer se svi teže odriču atraktivnih odredišta poput Rima, Atene, Londona, Beča. Svi su pokazali interes, ali izvan kvota pa se potrebno vratiti unutar okvira i odlučiti. Prvi je kriterij Hrvatskoj bila cijena najma i ima li se vlasništvo nad nekom nekretninom ili ne. Hrvatskoj je Pariz zbog troškova bio prioritet ako i Švedska... Dogovara se sve iako postoji problem ratifikacije koja sada postaje alibijem za sporije rješavanje. Ako se i ratificira sporazum, neće biti moguće podijeliti preko stotinu nekretnina u mjesec dana pa bez obzira kada Hrvatska potpiše, odbori trebaju donijeti jasne odluke.
Hrvatska je ušla u zgradu ambasade u Čileu koju ima na čuvanju do konačne raspodjele. Čile je Hrvatskoj zanimljiv zbog velike dijaspore te je jedina sljednica s dva objekta u jednoj zemlji. Zanimljivo je što je tek prije godinu dana jugoslavensko Ministarstvo vanjskih poslova zatvorilo veleposlanstvo u Čileu i premjestilo sve latinoameričke u Buenos Aires pa je zgrada ostala prazna i ponuđena na čuvanje, a Hrvatska više ne plaća najam od 3000 USD-a.
Odbor za raspodjelu arhivske građe najproblematičniji je Odbor jer bez ratifikacije njihov je rad blokiran. Jugoslavenska strana odbija bilo kakav početak rada, predaju građe i arhivari su ovdje najistaknutiji.
Postoji i raspodjela nekretnina u tuzemstvu, na teritoriju država sljednica, no kako je načelo da svaka nekretnina ostaje u zemlji u kojoj se nalazi, sve je jasno.
Postaje li proces problematičan? “Ne, odgovara Kralj-Draganić,” jer su pripreme bile velike, održano je mnogo sastanaka. Ratifikacija sporazuma s hrvatske strane nije upitna čim se utvrdi što se dogodilo s novcem. Iako proces nije ni lagan ni jednostavan i dalje teče i osim nekretnina koje svaka zemlja dobije te dijela novca sa zajedničkih računa, sljednice su ipak u dobitku u usporedbi sa situacijom do sada. Argument kako je neka nekretnina dobivena još za kralja Aleksandra ne stoji jer je unesena u Kraljevinu SHS, kasnije Jugoslaviju i sada se dijeli. Tako je novac za nekretninu u Čileu dat od hrvatskih iseljenika no ona jest imovina bivše države.
Na kraju preostaje samo vidjeti kako će se nestanak novca opravdati s jugoslavenske strane, koliko će “zavlačenje” trajati. A zagonetno je i zašto su druge države sljednice odlučile šutjeti.