Slovenska “Bijela knjiga” politička je manipulacija

Najnoviji zahtjevi Republike Slovenije istaknuti u quotBijeloj knjiziquot ponovno su aktualizirali neriješena pitanja između naše dvije zemlje. Stoga smo Hidu Bišćevića, državnog tajnika za vanjske poslove, pitali kako će Hrvatska odgovoriti na spomenuto “uknjiženje, a razgovarali smo i o pristupnim pregovorima između RH i EU, kao i o drugim aktualnim pitanjima. - Kako komentirate slovensku takozvanu Bijelu knjigu? = Ništa nova i ništa neočekivano. Očito, slovenska strana i dalje drži da je njena interpretacija povijesnih, političkih i pravnih činjenica stopostotno, ili čak i dvjestopostotno, na njihovoj strani, tj. da je Ljubljana apsolutno u pravu glede polaganja prava na cjelinu Savudrijske vale i dijelova uz kopnenu granicu. Osporiti takav stav s međunarodnopravnog stanovišta nije problem. Uvjeren sam da su toga svjesni i u Ljubljani, te upravo zato dolazi do stalnog usmjeravanja tog pitanja u političke vode, u diplomatsku akciju, pa je i ova quotknjigaquot dio tog pristupa. No, čini mi se važnim naglasiti tri zdravorazumske činjenice. Prvo, ne postoji primjer po kojemu bi jedna zemlja quotposjedovalaquot bilo koji zaljev, dakle vodu, a druga samo obalu, bez vode. Taj bi apsurd doista trebalo argumentirati. Drugo, sama činjenica da je slovenska strana izašla s istom starom poznatom argumentacijom u svezi sa Savudrijom i granicom (jer, u knjizi se izrijekom kaže da ona ne donosi nove dokumente i saznanja!) pokazuje ne samo da je riječ o političkom potezu nego još više da, kad se već priznaje da nema novih saznanja, upravo to potkrepljuje naš stav da je jedino moguće preseliti to pitanje u područje međunarodnog pravorijeka. I konačno, treći zaključak, koji po mnogočemu stavlja i ovaj potez u širi kontekst - naime, pokušava se stvoriti predodžba da je Hrvatska u nekoj vrsti quotobvezequot udovoljiti samoprojiciranim strateškim ciljevima i interesima Slovenije, jer da bi inače mogla ugroziti svoje šire strateške prioritete. Početkom devedesetih to je bilo pitanje našeg angažmana u slovenskom okršaju s JNA, u okolnostima kad je JNA bila stostruko jača od Hrvatske, koja je ionako bila glavni cilj, a danas je to možda pitanje pristupa Europskoj uniji. Nisam siguran treba li do kraja ogoliti moguće zaključke iz takva pristupa, ipak je riječ o dvije duboko prijateljske zemlje i uvjeren sam da ovakav pristup našim odnosima ne odražava glavninu slovenske političke elite. Odgovor Sloveniji - Je li tako nešto očekivano te koja je težina takvog akta u vanjskoj politici? = Objavljivanje quotbijelihquot, quotplavihquot i drugih raznobojnih knjiga, memoranduma i papira uobičajen je postupak u međunarodnim odnosima kad postoji neki međudržavni spor. Težina takvih poteza odgovara njihovim ciljevima - želi se šira međunarodna javnost upoznati sa stanovištima jedne strane. - Što će Hrvatska učiniti? = Hrvatski su stavovi poznati, jednako kao i glavnina hrvatske pravne i povijesno-političke argumentacije. Ilustracije radi, navest ću, pomalo u šali, jedan aspekt. Kad slovenska strana nastoji dokazati posjed nad Savudrijskom valom kroz tzv. kontinuitet pravne jurisdikcije u vodama, fotokopijama raznih policijskih zapisnika, itd., gotovo da se postavlja pitanje što bi se moglo očekivati u svezi s pravnom jurisdikcijom nakon djelovanja slovenskih policajaca na Kosovu ili u Jordanu, na primjer. Na stranu činjenica da ni u jugoslavenska vremena slovenski policajci nisu uredovali u prostoru na koji danas Ljubljana pretendira. Dakle, u odgovoru na pitanje - da, Hrvatska također radi na dokumentu slične naravi. Uostalom, od trenutka kad smo predložili arbitražu, više je nego prirodno da se za arbitražu i pripremamo. - Imamo li slične probleme i s ostalim susjednim zemljama nastalim nakon raspada SFRJ? = U osnovi, ne. Mišljenje Badinterove komisije neporecivo je potvrdilo bivše republičke granice kao granice novih država. Otvorena pitanja nastaju činjenicom da, u ovom slučaju Slovenija, ne prihvaća jasan pravorijek međunarodnog prava i Konvencije UN o pravu mora, po kojemu u uvjetima raspada federalnih država podjela teritorijalnih voda u zaljevima poput Savudrijske vale ide crtom sredine. Afganistan i Irak - Talibanski napad na hrvatske vojnike u Afganistanu ponovno nas je upozorio na tamošnju napetu situaciju, nesigurno stanje i prijetnje mirovnim snagama u toj zemlji...? = Napad na naše mirovne snage u Afganistanu prvi je takve vrste otkako Hrvatska sudjeluje u mirovnim operacijama. Krajnje nemili događaj u kojemu su, međutim, naši vojnici pokazali spremnost, prisebnost i iznimnu vojnu obučenost. Što se putovanja u ratna područja tiče, najozbiljnije preporučamo našim građanima da se prethodno obavijeste i konzultiraju s Ministarstvom... - Govorilo se o otvaranju hrvatskog diplomatskog predstavništva u Iraku. Što je s tom idejom? = Obavljamo potrebne sigurnosne i druge konzultacije. - Kako ste zadovoljni vanjskom politikom Republike Hrvatske? = Nije, naravno, na meni kao sudioniku da ocjenjujem stupanj uspjeha naše vanjske politike. Mogu se samo nadati da građani prepoznaju napore i rezultate u ostvarivanju strategijskih ciljeva za koje se zemlja opredijelila. Teško je poreći značaj i veličinu iskoraka prema Europskoj uniji. Osobno mislim da je to kapitalan, prvorazredan korak naprijed u osiguranju stabilnosti, razvitka i prosperiteta zemlje. Uz, dakako, njeno posve novo, drugačije i pozitivno profiliranje u očima europske političke, pa i najšire javnosti. Hrvatska se izvukla iz zone koju svijet i danas doživljava kao zonu neizvjesnosti. To je ogromni korak. Dakako, njega trebaju pratiti i daljnji reformski procesi u nas, daljnja preobrazba društva, na način da svaki građanin prepozna u kojoj mjeri ta promjena okruženja - bez obzira na to je li riječ o načinu na koji će se školovati naša djeca, kako će biti uređeno zdravstvo, kako će napredovati poljoprivreda, u kojoj mjeri to pridonosi njegovu osobnu boljitku i osjećaju napretka njegove obitelji. Ništa bez Rusije - Bili ste veleposlanik u Moskvi. Kako ste danas zadovoljni odnosima Hrvatske i Rusije? = Mislim da smo u okolnostima kada je, po prirodi stvari, glavnina političke energije bila okrenuta Europskoj uniji i osiguranju početka pregovora s EU zadržali i razvili vrlo visoke odnose s Rusijom. Nikada ne treba ni pomisliti da se Rusija može zanemariti ili zaobići u europskoj i svjetskoj politici. Nitko u Europi to ne radi. Mali narodi, osobito u Srednjoj Europi, koji su imali tako gorka i teška iskustva iz desetljeća sukoba europskog zapada i istoka, danas ponajviše imaju interesa za jačanje dijaloga EU i Rusije. Mislim da Hrvatska to dobro prepoznaje. Ostaje da na toj osnovi osnažimo gospodarske veze, osobito u energetici. - Euroskeptici nerijetko komentiraju da bi se, umjesto EU, Hrvatska trebala okrenuti SAD-u? = Tisuću puta je rečeno: u politici postoje samo interesi. Važno je prepoznati da je u današnjem svijetu, kad su Sjedinjene Države objektivno jedina i vodeća globalna svjetska sila u svakom pogledu - od vojne moći do informacijske tehnologije - još važnije ustrajavati na uzajamnosti i uravnoteženosti odnosa između Europe i SAD-a. Vidjeli smo, uoči Iraka, kamo je počela voditi polarizacija u Euro-atlantskoj zajednici i koliko su naznake podjele na tzv. staru i novu Europu dovodile brojne zemlje, posebno male, u teške dileme. Nema alternative suradnji u Euro-atlantskoj zajednici. Uostalom, predsjednik Bush je upravo u Beču... Jačanje sigurnosti, ali i suradnje - Zbog mnogih događaja gotovo se zaboravilo na osamostaljenje Crne Gore. Kakve odnose očekujete s Crnom Gorom, odnosno sa Srbijom? = Ne bih rekao da je obnova crnogorske nezavisnosti i državnosti prošla nezapaženo. To je važan događaj za Europu. Ne zaboravite na snažan angažman Europske unije. Jednako tako, ne zaboravite da je nezavisnost Crne Gore dio procesa stvaranja posve nove sigurnosne arhitekture na jugoistoku Europe. Želimo vjerovati, mogao bih čak reći da smo uvjereni, kako će to voditi jačanju sigurnosti, ali i suradnje. Reformatiranje položaja Srbije, koja je danas ponovo, kao i prije stvaranja prve državne zajednice južnoslavenskih naroda, samostalna i nezavisna država, po mojem osobnom sudu otvara srpskoj nacionalnoj, intelektualnoj i političkoj eliti prostor za definitivan otklon od teškog naslijeđa politike srušenog bivšeg režima koji je tu zemlju poveo u povijesno promašenom pravcu i na valu hegemonističkih i agresivnih očekivanja potpuno promašio glavne tendencije suvremenog svijeta, osobito Europe. Prilika je to, dakle, za duboko promišljanje i redefiniranje nacionalne strategije i za oblikovanje snažne vizije srpske države u zajednici naprednih i ravnopravnih europskih država. Sve drugo, uključujući i gubitak vremena da se snažno iskorači u tom pravcu, čini mi se da ne može biti ni kratkoročno ni dugoročno dobro za Srbiju. Utoliko je i interes susjeda, kao i cijele Europske unije, poticati i podupirati takvu orijentaciju Srbije.