Ne treba nam diplomacija koja mobitelima traži instrukcije za pregovore

Nakon kratkog izbivanja iz diplomacije, Hido Biščević vratio se u diplomaciju i to na mjesto državnog tajnika u Ministarstvu vanjskih poslova. S diplomatom koji ima gotovo iste ovlasti kao i ministar Miomir Žužul, razgovarali smo uoči posjeta američkog ministra obrane Donalda Rumsfelda.

Otkako je uspostavljena nova vlada, mediji stalno najavljuju velik zaokret u politici prema SAD-u. Kakav ćete to zaokret napraviti? - U političkoj orijentaciji zemlje nema nikakvih promjena ni zaokreta i to ne samo kad je u pitanju SAD. Promjena se jedino tiče dinamike. Ubrzanje odnosa s Europskom unijom i intenziviranje odnosa sa SAD-om u funkciji je snažnijeg vanjskopolitičkog pozicioniranja Hrvatske. Takvo pozicioniranje treba joj omogućiti stabilniji unutrašnji razvoj. To je ta glavna uloga vanjske politike, da osigura okolnosti u kojima će Hrvatska riješiti svoje najakutnije gospodarske i socijalne probleme. Bez mira sa svijetom nema mira kod kuće, to je jednostavna poruka koja je, u krajnjoj liniji, upisana u preambulu Vladina programa.

Nedostaci sadašnje diplomacije

Da, ali bi se mogla upotrijebiti i obratna formula, da bez rješavanja domaćih problema nema ni uspješne vanjske politike? - Jasno. To se onda može objasniti i onim dijelom Vladina programa koji se tiče odnosa vanjske politike i političkih stranaka. U Vladinu programu, naime, jasno piše da ne postoji stranačka vanjska politika, već samo vanjska politika Republike Hrvatske. To je potrebno spomenuti i u ovim novim okolnostima, odnosno na početku rada ove nove vlade. Upravo je vanjskopolitičko strančarenje u znatnoj mjeri opterećivalo vanjskopolitičko djelovanje bivše vlade. Poduzimanje inicijativa isključivo na stranačkoj platformi i iz krugova pojedine stranke, bez institucionaliziranja tih inicijativa kroz vladine institucije, to je najbolji put u vanjskopolitičku anarhiju. Onog časa kada država prestane skrbiti o cjelini svoje vanjskopolitičke platforme i kad samostalno i samovoljno dolazi do inicijativa koje imaju međunarodne implikacije, onda to izaziva negativne posljedice koje je teško kontrolirati.

Sve to što govorite lijepo zvuči. Činjenica je, međutim, da, otkako je hrvatske države, vanjska politika Hrvatske nije koordinirana i jednoznačna? - Mislim da je Hrvatska dovoljno sazrela da konsolidira sustav donošenja odluka i nakon toga osmisli i uspostavi jednu vertikalu odlučivanja. Pritom ne mislim da mora postojati jedan zapovjedni lanac, neki novi VONS-ovi koji će donijeti pravorijek o stavu koji svi moraju ponavljati isto. Treba uspostaviti sustav u kojem se nakon analize Ministarstva vanjskih poslova obavljaju konzultacije i profilira se određen stav Hrvatske u skladu s njezinim nacionalnim interesima. Taj stav ne mora biti rigidan, on može imati širinu, i iz njega se onda izvlače operativni zadaci. To je ono što je nedostajalo hrvatskoj diplomaciji. Ona tek sad ulazi u fazu kad može djelovati u skladu sa zahtjevima suvremenih međunarodnih odnosa. Prvo smo imali piramidalnu strukturu odlučivanja, onda smo u protekle tri do četiri godine imali potpuno horizontalnu strukturu odlučivanja u kojoj nije bilo dovoljno koordinacije. Jedna je od posljedica toga da je sâm sustav vanjskih poslova doživio profesionalnu eroziju. Hvala Bogu, više nam ne treba diplomacija koja mora okretati mobitel za vrijeme pregovora da bi dobila instrukcije što da radi. No, isto nam tako ne treba ni diplomacija koja mora okretati pet-šest mobitela jer tek je onda blokirana.

Mediji pojednostavljuju stvari

Odnos prema SAD-u ipak ste promijenili u odnosu na ranije razdoblje. U kojem smjeru ide ta promjena? - Opet, ne bih rekao da je riječ o nekom strateškom zaokretu, već o dinamiziranju tih odnosa. Objektivno rečeno, SAD kao najveća svjetska sila, bez obzira na to slaže li se ili ne netko u hrvatskoj javnosti s pojedinim segmentima američke vanjske politike, može, po našoj procjeni, biti aktivan partner u ostvarenju strateških ciljeva.

Mora li Hrvatska odlučiti na što će se više koncentrirati, na NATO ili na Europsku uniju? - Riječ je o klasičnoj sklonosti javnosti i medija da se stvari pojednostave. Mi smo, izgleda, izgubili naviku međunarodne odnose gledati u njihovoj složenosti, već pojednostavljeno u narodnim poslovicama, da ne moramo puno razmišljati. Bez sigurnosti nema investicija. Odnosno, bez proširenog koncepta demokratske sigurnosti i na Hrvatsku, nema niti proširenja europske ideje temeljem koje dolaze i europske investicije. To je opet, naravno, pojednostavljeno rečeno, ali utoliko je proširenje NATO saveza na neki način proširenje one zone sigurnosti u Europi koja omogućuje i proširenje Europske unije. Nakon proširenja EU 1. svibnja mi zajedno s pet-šest zemalja te s Rumunjskom i Bugarskom ostajemo objektivno u jednom sigurnosno nepokrivenom prostoru. Kad imate i proces snažnog približavanja Rusije i EU, onda vam je jasno da je u pitanju jedan epohalan proces stvaranja, prvi put u povijesti stvara se jedna zajednička europska kuća. Mi tvrdimo da je dugoročno tu kuću nemoguće graditi ako ćete četiri-pet sobica u prizemlju ostaviti zaključane. Još više ako unutra imate obitelji koje su do jučer bile u ratu. Taj proces širenja zone sigurnosti sa zapada ka europskom jugoistoku u interesu je europske ideje.

Znači li ovo što ste sada rekli da se Hrvatska želi dodatno angažirati u regiji? - Nedavno sam jednom veleposlaniku rekao: »Nemojte našu želju da što prije uđemo u Europsku uniju promatrati kao želju da što prije pobjegnemo s ovih prostora. Naprotiv, ulaskom u EU, mi širimo zonu europske sigurnosti na taj prostor i preuzimamo obveze i odgovornost«. Na taj način dajemo poticaj da demokratske snage u regiji prepoznaju vrijednost truda koji treba uložiti da bi se postiglo punopravno članstvo. Eventualni crveni karton Hrvatskoj mogao bi biti shvaćen kao obeshrabrivanje takvih snaga u našim susjednim zemljama. Oni koji smatraju da možda nije vrijeme da Hrvatska počne pregovore o punopravnom članstvu u EU, neka onda oni preuzmu odgovornost za ono što će događati na ovim prostorima.

Ulazak u NATO znači preuzimanje obveza

Bi li Hrvatska imala koristi od slanja vojnika u Irak? - Moram odgovoriti diplomatski. To je vrlo složeno pitanje sa stanovišta međunarodnog položaja zemlje i sa stanovišta stajališta stranaka, ali i sa senzibiliziranom javnošću. Ulazak u NATO savez znači spremnost na preuzimanje određenih obveza i odgovornosti. Međunarodni sustav sigurnosti danas nije švedski stol da se bira što vam se sviđa ili ne. On traži aktivno sudjelovanje svake zemlje, jasno, u skladu s pojedinačnim mogućnostima i u dogovoru s partnerima. Hrvatska već sudjeluje u Afganistanu, Sierra Leoneu i drugim afričkim zemljama. Postoji, naravno, potreba da se, sa stanovišta međunarodnog profiliranja zemlje, potvrdite kao zemlja koja je spremna za takve operacije, a osobito kao zemlja koja je unatrag sedam godina bila u ratnom stanju.

Politika “povlačenja za rukav”

Mora li Hrvatska odlučiti između Europske unije i SAD-a kad je u pitanju neizručenje Amerikanaca? - Ne. Kada se mama i tata povremeno svađaju, dijete treba sačuvati glavu. Odnosi SAD-a i EU-a prolaze osjetljivu fazu zbog polemike oko operacije u Iraku, oružja za masovno uništenje, oko WTO-a i čelika te odražavaju jedan dublji proces. U tom procesu imate SAD, kao neosporno najveću globalnu silu, i Europu koja se podiže, koja se od Maastrichta i institucionalno želi podići, kako bi na kraju pobijedila onu anegdotu o njoj kao gospodarskom divu i političkom patuljku. Ta Europa postupno se sinkronizira s Rusijom koja pak postupno dostiže rane stupnjeve razvijene industrijske demokracije. Kada taj proces probate zamisliti nakon 20,30 godina, onda je jasno da tu postoji jedan transatlantski rivalitet. Malim zemljama uvijek je najteže. Jer, kad ne postoji ravnoteža snaga, onda su male zemlje uvijek izložene nekoj politici »povlačenja za rukav«. To je danas aktualno jer je na prostoru od Baltika do Jadrana petnaestak država koje su »na tržištu«.

Konkretno, mislite li da će Amerikanci ponuditi sporazum o neizručenju na temelju »uzmi ili ostavi«? =Upravo zbog širih interesa SAD-a na ovom jadranskom prostoru koji je napokon i formalno povezan Jadranskom poveljom Hrvatske, Albanije i Makedonije, i koji se onda nastavlja na članice NATO-a, Grčku i Tursku, američka diplomacija nije izašla s nekim izravnim zahtjevima i požurivanjima ili pritiscima.

I sadržajne i formalne promjene u odnosima s Haaškim sudom

Može li Hrvatska ovoga puta s Haaškim sudom surađivati kako treba? - Mislim da se u zadnje vrijeme uočava prilična promjena u odnosima Hrvatske, Haaškog tribunala i glavne tužiteljice. Ta je promjena zamjetna u javnosti po promijenjenom načinu komunikacije, a mnogo se toga promijenilo i u sadržajnom smislu. U političkom smislu promijenilo se izrazito mnogo i to prebacivanjem cijele te problematike u sferu pravosuđa. Nabrojat ću primjere – predaja dokumentacije Gotovininim odvjetnicima, predaja dokumentacije u slučaju Paška Ljubičića. Ima još jedna činjenica koja se u javnosti slabo zamjećuje. Svjedočenje hrvatskih svjedoka pred Haaškim tribunalom prolazi bez zastoja, problema i otpora. Hrvatska ostaje pri čvrstom Vladinu stavu da ćemo poštivati sve međunarodne obveze i spremni smo na punu suradnju s Haaškim sudom. Pritom ćemo se rukovoditi trima odrednicama. To su relevantne rezolucije Vijeća sigurnosti, mandat samoga suda i naš Ustavni zakon o suradnji s Haaškim sudom.