Naši gospodarstvenici ne pokazuju interes za ukrajinsko tržište

Mario Mikolić je na mjesto hrvatskog veleposlanika u Ukrajini došao prije tri godine, a kada govori o odnosima sa zemljome, u kojoj nas predstavlja, nema mnogo lijepih riječi. Uvjeren je da bi Hrvatska mogla napraviti mnogo više i otvoriti vrata lijepoj i sve razvijenijoj Ukrajini. -Jeste li zadovoljni učinjenim za Hrvatsku tijekom ove tri godine u Ukrajini? = Teško je reći što sam sve napravio, posebno uzme li se u obzir da nitko nešto ne čini sam, nego nasljeđuje ono što je postigao njegov prethodnik. Učinak veleposlanstva ovisi o politici države prema toj zemlji interesu koje za nju postoji. Na žalost, iako su politički odnosi naših zemalja tradicionalno jako dobri, naši gospodarstvenici ne pokazuju prevelik interes za ovo tržište. Sudeći prema onome što čujem od svojih kolega, taj je stav veoma pogrešan. Pitao sam, primjerice, korejskog ambasadora zašto je Koreja toliko prisutna u ovoj zemlji, a on mi je kratko odgovorio - budućnost. Zemlja se razvija, kupovna moć raste i naravno da žele ulagati u Ukrajinu. Hrvatski nogometaši koji trenutačno igraju u Kijevu otkrili su mi svoje planove o kupnji nekretnina u Kijevu, jer su, baš kao i korejski veleposlanik, uvjereni da će kroz nekoliko godina Ukrajina postati turistička meka a i gospodarska sila... Nekretnine su uvijek dobra investicija, no neupitno je da Ukrajina kao nezavisna zemlja sa 48 milijuna stanovnika ima veliku budućnost. Ta je zemlja na putu između Kavkaza i Europe, i siguran sam da će to biti važno tranzitno područje. -Otvara li se Ukrajina više prema svijetu otkako je Juščenko postao predsjednik? =Čim se predsjednik promijenio i došle nove strukture, svijet je pozdravio promjene, a formalno otvaranje je činjenično stanje. Koliko će se Ukrajina bližiti svijetu, to ovisi o samoj zemlji. -Koliko Hrvata živi u Ukrajini? =Vrlo malo. Kada su bili izbori, kod nas je došlo dvadesetak ljudi. Jedna obitelj od 1948. živi na jugu, jedan je liječnik došao za vrijeme Informbiroa, pobjegavši... -Kakvo je socijalna struktura Ukrajinaca? =Deset posto stanovnika je, kažu, super bogato. Postoji srednji sloj, koji je bogatiji od hrvatskog srednjeg sloja, no u postocima je znatno manji nego naš. Prošlost je, s druge strane, najviše traga ostavila na selu. Budućnost zemlje je svakako u mladoj generaciji koja uči jezike i znanstveno napreduje. Imaju bogat kulturni život tradicije kakve kod nas ne postoje - kazališta su ispunjena, koncertne dvorane prepune... -Kako ste osobno proživjeli dane Narančaste revolucije? =Bilo je to vrlo zanimljivo vrijeme za nas koji smo željeli u stopu pratiti što se događa. Bilo je vrlo naporno. Noću smo znali biti pozivani na brifing, danju bismo odlazili na mjesto događaja. No, opet, ništa nije bilo opasno, nego pristojno i uviđavno. Dojam je da ovaj narod živi izuzetno mirno - nema zategnutosti između Ukrajinaca i Rusa, kao primjerice u Latviji ili Estoniji, nogometne utakmice prolaze bez nereda... Ukrajinci su prije svega tolerantan narod, što se vidi po suživotu među crkvama i nacijama. Ukrajinac nikad nije bio imperijalist. Ukrajinom su vladali Poljaci, Litvanci i Rusi, no Ukrajinci nikoga ne mrze, svjesni su da njihovoj zemlji zlo nije nanio Rus, nego režim. -Kako to da ste postali veleposlanik u Ukrajini? =Slučajno. Valjda me se netko htio riješiti, jer kada se nekoga želiš riješiti, pošalješ ga što dalje. Međutim, ne mogu se požaliti - za ovo se veleposlanstvo zna, svugdje nas pozivaju i vrlo smo aktivni, a kada bi nas Zagreb više slijedio, bilo bi još bolje. Sramota je da godinu dana nemamo lektora na studiju kroatistike u Lvovu -Nedavno su u Ukrajini na festivalu filma predstavljeni radovi nekih hrvatskih autora. Kako su Ukrajinci reagirali na hrvatske filmove? =Nakon upornog nametanja u Zagrebu, napokon smo uspjeli naići na razumijevanje u Ministarstvu kulture pa smo došli na festival sa šest naših filmova koji su prikazani u Odesi, Kijevu i Lvovu. Zanimanje ljudi bilo je vrlo veliko i shvatili smo da nismo u krivu kada forsiramo jačanje kulturne razmjene. Mi već godinu dana nemamo lektora na studiju kroatistike u Lvovu, što je stvarno sramota. Zanimanje za hrvatski jezik ovdje je vrlo veliko, a nadležni u Hrvatskoj su spori u slanju lektora. Mi ulažemo strašne napore da održimo učenje hrvatskog jezika, motiviramo ih koliko možemo, no nemamo knjiga, nikakve pomoći... Prošle smo godine zahvaljujući jednom pokrovitelju postali četrdesetero učenika u Hrvatsku na more. Doista se trudimo, no nije lako. Nekad mi se doista čini da je glas ovog veleposlanstva prema Zagrebu uzaludan, nažalost.