Govor ministrice Pusić na okruglom stolu povodom desete obljetnice sudjelovanja Republike Hrvatske u civilnim angažmanima međunarodnih misija i operacija /Transkript/

Dobar dan i dobro došli. Hvala vam lijepa svima što ste se odazvali našem pozivu i došli na ovaj naš okrugli stol povodom obilježavanja deset godina civilnog sudjelovanja Republike Hrvatske u međunarodnim misijama i operacijama.

Hrvatska je započela sa civilnim sudjelovanjem u međunarodnim misijama i operacijama u siječnju 2005. godine, kada su u Afganistan otišli Dražen Hrastić iz našeg ministarstva, dakle Ministarstva vanjskih i europskih poslova, danas naš veleposlanik u Turskoj, i Dario Dudas i Ivan Odeljan iz Ministarstva unutarnjih poslova.

Mislim da smo mi, upravo iz našeg iskustva iz 90-ih, imali predispozicije da razumijemo u kojoj mjeri je civilna komponenta u međunarodnim misijama važna i u kojoj mjeri je važno da ljudi, građani u zemlji u koju dolaze vojne mirovne misije, znaju da da te vojne misije također prate i civilni projekti, koji pokazuju da postoje barem neki rudimenti, neki početak održivosti mira kojeg vojne mirovne misije sa sobom donose. Da postoji jedan element normalnosti, budućeg normalnog života, da nakon svih ratova, nakon svih sukoba, postoji element vraćanja normalnog redovnog života. Način na koji mi gledamo naše civilne misije je upravo takav.

S jedne strane, u kombinaciji s vojnim misijama koje prekidaju sukobe – dakle vojnim mirovnim misijama, ali s druge strane i kao lučonoše buduće normalnosti. Dakle, mogućnosti i šanse društava, u kojima se pojavljuju mirovne misije, da se vrate normalnom životu. I zato smatramo da je sudjelovanje u civilnim misijama i civilne misije u postratnim i još uvijek u ne sasvim postratnim situacijama za nas od velike važnosti. Zbog prihvatljivosti samih vojnih mirovnih misija, koje im daju komponentu trajnosti njihovog zadatka, ali i komunikacije s društvom, a ne samo sprečavanja sukoba, kao i zbog slike koju takvo sudjelovanje stvara o nama samima u našim vlastitim očima.

Sudjelujući u takvim misijama i radeći na projektima, a spomenut ću neke, civilnim projektima u konfliktnim i postkonfliktnim situacijama zapravo stvara i bolju sliku o nama samima u našim vlastitim očima. Ako smo spremni i sposobni osjetiti, suosjećati s nekim drugim društvom, s nekim drugim ljudima, prepoznati njihovu potrebu da žive normalnim životima, znati da svako društvo koje se nađe u ratu je uvijek šokirano time, jer nema društava koja su na to navikla, i svako teži mirnoj normalnosti nakon toga. Sposobnost da u tome sudjelujemo stvara i bolju sliku o nama samima u našim očima i, nadam se, stvara i želju da budemo bolji, a to je, mislim, jedan od kriterija svega što poduzimamo i zato ih smatramo dodatno važnim.

I konačno, smatramo ih važnima zato što afirmiraju princip kombiniranja vojnih mirovnih misija i civilnih misija, odnosno projekata kao neodvojivi paket. To je nešto za što se Hrvatska zalaže, to je nešto što Hrvatska promovira i to je nešto što ćemo mi slijediti i promovirati u svim situacijama u kojima sudjelujemo s vojnim misijama u uspostavljanju mira kako bi sa civilnim projektima dodali i ovu komponentu svakodnevice.

Mi smo započeli sa našim civilnim misijama u Afganistanu 2005. g. i hoću istaknuti i zahvaliti između ostalog i Saveznoj Republici Njemačkoj, gdje smo, u suradnji sa njihovom misijom u Regionalnom zapovjedništvu Sjever, pronašli utočište, pronašli mjesto gdje smo smjestili našeg prvog diplomata i odatle počeli razvijati cijeli ovaj projekt i gdje i danas u misiji „Resolute Support” surađujemo sa svim državama koje u njoj sudjeluju, ali naš je početak bio upravo u suradnji u Regionalnom zapovjedništvu Sjever u Afganistanu.

Prvi hrvatski diplomat uključen je u provedbu razvojnih projekata, odnosno razvojnih aktivnosti u Afganistanu, kao što sam rekla, u siječnju 2005. u okviru provincijskog rekonstrukcijskog tima pod njemačkim vodstvom u Feyzabadu, a od tada do danas u ISAF-u je sudjelovalo ukupno 10 hrvatskih diplomata.

Trojica od njih su danas hrvatski veleposlanici – to je kolega Hrastić u Turskoj, kolega Starčević u Grčkoj i kolega Bošnjak u Kataru. Od onda je jedna mlađa generacija to preuzela i vodila na, rekla bih, inspirativnije i maštovitije načine. Projekti koje smo tamo radili, a ne mogu ne spomenuti neke, mislim da dovoljno govore o mogućnosti da se i sa relativno malo novaca napravi efekt.

Spomenut ću neke od tih projekata jer ne mogu, naravno, sve, a ima ih mnogo. Jedan je žensko poduzetništvo - proizvodnja tepiha u Afganistanu, koja se u međuvremenu razvila u manufakturu, koja je omogućila da žene rade čak i ne dolazeći u samu tvornicu nego da rade i kod kuće, postepeno je došlo i do toga da mogu doći sve i na jedno mjesto, i koja predstavlja i izvor zarade za te žene. Drugi projekt je primjerice projekt švelja u zatvoru koji je organiziran sa ženama koje su imale manje od šest mjeseci zatvoreništva, većina njih sa djecom u zatvoru, iz razloga koji nisu kriminal nego se uglavnom radilo o udovicama koje nisu imale sredstva za preživljavanje i koje su dobile trening, naučile zanat švelja i na kraju dobile i šivaće mašine koje na kojima su učile i na taj način kad su izašle imale su neki temelj da počnu svoj obrt, odnosno da počnu zarađivati. Zatim, izgradnja biblioteke za školu, izgradnja škole i sad izgradnja centra za trening primalja, specifični trening primalja u zajednici, dakle male akušerske bolnice. Drugim riječima, to nisu žene koje završavaju fakultete, ali su žene koje dolaze iz sela, iz okolice i treniraju se šest mjeseci, odnosno trenirat će se šest mjeseci kako bi mogle pomoći pri porodu, s obzirom da se računa da je 95% smrtnih slučajeva, bilo majki bilo beba pri porodu, rezultat nekih vrlo elementarnih stvari koje se daju spriječiti s osnovnim znanjem. Ukoliko se taj projekt pokaže uspješnim, za njega imamo potencijalne partnere da se razvije u jednu široku mrežu po Afganistanu.

Moram reći da je posebno važno da su naše oružane snage u Afganistanu surađivale sa snagama Sjedinjenih Američkih Država i tu smo također dobili i veliku podršku i veliku pomoć. I, želim se zahvaliti našim oružanim snagama koje su bile u Afganistanu i koje su i danas, naravno, u okviru misije „Resolute Support”, a koje su našim civilnim misijama u nastajanju dali i podršku i pomoć. Nadam se da su prepoznali te misije kao nešto što je od koristi u njihovoj prezentaciji afganistanskoj javnosti.

Ovdje ću vam pokazati jedan mali projekt koji smo radili sa malo novaca, ali, mislim, sa velikim efektom, i ako ima sreće prevest ćemo ga i na hrvatski. To je knjiga Our Village, knjiga afganistanskih pjesnika koju smo mi financirali. Sakupljene su pjesme i fotografije afganistanskih autora, objavljene ovdje u originalu i u engleskom prijevodu, koje predstavljaju jednu drugačiju sliku Afganistana. Ne samo kao nesreću, kao tragediju, kao ubijanje, kao neprijateljstva, nego i kao pjesništvo. Kao zemlju u kojoj žive pjesnici koji pišu, prepoznaju svoju svakodnevicu, opisuju je i kroz svoje pjesme, a i fotografi kroz prekrasne i stvarno dirljive fotografije koje ovdje možete vidjeti. To je Afganistan, za nas važan zato što smo tamo počeli i odatle krenuli.

Promjene u posljednjim godinama i nova krizna žarišta u Liberiji, Libiji, Maliju, Sudanu, Ukrajini dovela su do suočavanja mirovnih misija i operacija sa sve većim i složenijim izazovima, i to u nekim situacijama Hrvatska i danas sudjeluje u nekim od tih kriznih žarišta. Hrvatska i danas sudjeluje s vojnim misijama, u nekima sa civilnim, naročito s policijskim – o tome će ministar unutarnjih poslova dodatno govoriti. A, na nekim mjestima se pripremamo za sudjelovanje jer, kao što znamo iz svih iskustava pa i našeg, iza svakog rata i iza svakog sukoba na kraju dolazi - mir. Taj mir netko treba uspostaviti i netko treba čuvati – to su vojne misije, a onu normalnost i onaj trajni mir iza toga netko treba potaknuti, a to su civilne misije. I u svemu što je pred nama, mi ćemo svakako sudjelovati. Kad god kada naša vojska ide čuvati mir i držati mir, mi ćemo svakako sudjelovati i sa civilnim misijama.

U ovom trenutku imamo i pred završetkom zakon kojim će se to formalno i definitivno regulirati kako bi nam olakšalo slanje naših ljudi u civilne misije.

U kontekstu globalnog mijenjanja okruženja, Hrvatska pozdravlja inicijativu glavnog tajnika Ujedinjenih naroda o procjeni UN-ovih mirovnih operacija i tu se također planiramo aktivno uključiti. Mi smo i u ovom času uključeni u mirovne operacije UN-a, ali je naravno moguće da tu budemo prisutniji. Stajališta smo, kako mirovne operacije u cilju ispunjenja svoje zadaće moraju biti učinkovite, moraju ih prihvatiti građani države u kojoj djeluju, moraju biti u mogućnosti stvoriti održivi mir, ali mora ih podržavati i globalni konsenzus.

S tim u vezi pokrenuli smo globalno jednu inicijativu koja se zove „U obranu malih donora”,ili malih donatora, pri punoj svijesti da civilnih misija ili uspješnih civilnih misija nema bez velikih donatora, ali istovremeno i pri punoj svijesti da je vrlo često za međunarodne misije potrebno stvoriti i međunarodni konsenzus. Dakle, potrebno je dobiti slaganje što je moguće većeg broja zemalja o tome da je upravo to točka na kojoj se treba, mora i može uspostaviti i održati mir, i iz tog razloga smatramo da je važno ohrabriti što je veći broj zemalja moguće da sudjeluju i u službenoj razvojnoj pomoći i da sudjeluju u civilnim misijama, to je zapravo vrlo usko povezana aktivnost, kako bi uz kritičnu masu sredstava koju osiguravaju veliki sudionici i donatori stvorili i jedan globalni politički konsenzus. Naravno, puno je više država koje mogu pridonijeti malo nego onih koje mogu pridonijeti puno u financijskom smislu, pa i u smislu ljudi. I zbog toga naša inicijativa ide u pravcu da ohrabrimo što je moguće veći broj država da sudjeluje, makar s malim projektima, makar s malim sredstvima, makar s malim brojem ljudi, što zajedno čini veći broj ljudi upravo u ovoj vrsti misija.

Hrvatska trenutno sudjeluje u 11 misija i operacija u okviru različitih međunarodnih organizacija  - četiri UN-a, četiri Europske unije, dvije NATO-a i jedna OESS-a.

Jedna od stvari koje smo izabrali kao svoju ciljanu temu u tim našim civilnim misijama su žene, odnosno zdravlje žena i djevojčica, žensko poduzetništvo i obrazovanje žena i djevojčica. Neki razlozi zašto smo to izabrali su očiti; a neki su iz razloga efikasnosti.

Naime, kao što je široko poznato, istraživanje Ujedinjenih naroda je pokazalo da, naročito u siromašnim zemljama, svaka žena koja ima dovoljno obrazovanja da se može zaposliti i raditi za plaću, 90% svoje plaće ulaže natrag u obitelj. Komparativno, u tim istim društvima muškarci ulažu u prosjeku 40 % svoje plaće u obitelj. Budući da smo mala država koja nema puno novaca, moramo biti sigurni da ulažemo efikasno, odnosno da će naši projekti izazvati maksimalni efekt, ili najveći mogući efekt u društvima u kojima smo prisutni. Između ostalog, i iz tog razloga opredijelili smo se za upravo ovu temu, dakle obrazovanje, zdravlje i poduzetništvo žena i djevojčica. U prva dva slučaja, naravno, što se poduzetništva tiče, to su odrasle žene.

Da parafraziram Hillary Clinton, odlučili smo se ne samo zato što je dobro, što je to važno, što je to pravedno, nego i zato što je to pametno. Tako da se naši civilni projekti danas rukovode upravo ovom logikom. Zadnji takav projekt koji smo preuzeli i koji će Hrvatska ove godine provesti je obuka žena policajki za sudjelovanje u mirovnim operacijama i u toj obuci sudjelovat će žene iz raznih dijelova svijeta.

Na kraju hoću reći da je ova obljetnica za nas osobito značajna jer je Hrvatska tijekom posljednjih 25 godina prošla težak, raznolik put od zemlje u ratu, od postkonfliktnog društva čije posljedice imamo i danas i, svakako, od primateljice pomoći - od zemlje u kojoj su bile razne vrste mirovnih misija do zemlje koja danas sudjeluje u mirovnim misijama i osigurava i daje različite vrste razvojne pomoći, osmišljava projekte, od umjetničkih kao što je ovaj, do zdravstvenih - kao što je trening u bolnicama za primalje do ekonomskih kao što je proizvodnja tepiha.

Ima previše institucija i ljudi kojima bih morala sada zahvaliti pa ću neke i pročitati, a neke ću sigurno izostaviti, ne namjerno nego zato što mi vjerojatno i u podsjetniku nisu sve napisali, ali zaista ovo je posao koji ne bi bio moguć bez svakako Glavnog stožera Oružanih snaga, naše vojske i Ministarstva obrane, predstavnika sigurnosnih službi i predstavnika Ministarstva zdravlja koji su nam u svemu ovome pomagali. Računamo na vas i dalje. Logistička i informacijska potpora hrvatskih predstavnika prije polaska na teren, kao i praćenje njihova boravka na terenu sastavni su dio uspješnog sudjelovanja hrvatskih predstavnika u mirovnim misijama i operacijama u kojima od prvog dana do danas nismo imali, na sreću i nadam se da ćemo tako i nastaviti, niti jednu žrtvu, ali smo zato imali odlične rezultate, prvoklasne ljude i jednu sliku o Hrvatskoj kakvoj ćemo uvijek i kakvoj trebamo uvijek težiti.

Hvala vam lijepa svima.