Govor ministrice Pusić na predstavljanju Europske godine za razvoj 2015. i razvojne pomoći Republike Hrvatske

U uvodnom dijelu, željela bih pozdraviti goste, ministre, predstavnike Europske komisije u Hrvatskoj, ekselencije i veleposlanike, našeg zastupnika u Europskom parlamentu, sve moje kolegice i kolege, predstavnike civilnog društva koje također smatram kolegicama i kolegama u ovom poslu jer mnoge stvari radimo zajednički. 

Osvrnut ću se u svom izlaganju na našu situaciju i na neki način pokušati dočarati kako mi vidimo razvojnu pomoć, zašto smo u nju uključeni i na koji način i naravno predstavit ću projekte na kojima radimo te na koji način ih mislimo nastaviti raditi.

Na neki način, koncept razvojne politike koju smo radili u Hrvatskoj je puno integriraniji i puno jače povezan sa našom vanjskom politikom i to je način na koji vidimo hrvatsku vanjsku politiku i njezine instrumente. 

Dakle, čini mi se da postoje dva univerzalna područja koja u velikoj mjeri određuju vanjsku politiku i međunarodne odnose. S jedne strane to je energetika, a s druge strane razvojna pomoć. I koncept i politika razvoja je vrlo važna, a dosta „nemilosrdnoj komponenti“, kao što je energetika, daje neophodni dodatak, odnosno da u međunarodnim odnosima, u koncipiranju vanjske politike razmišljamo o razvoju i ujednačenom razvoju kao načinu na koji se sprječavaju ili rješavaju konflikti, na kojem se približavaju i grade konsenzusi na širokom području, katkad regija, katkad kontinenata, a katkad cijelog i svijeta i to na način na koji se mogu prevladati i neke od podjela kao što je podjela na sjever i jug. 

I mi smo, u svojim razmjerima i u okviru naših mogućnosti, tako koncipirali našu razvojnu politiku. 

Dakle, gdjegod smatramo da postoji neka mogućnost našeg utjecaja, mogućnost uspostave ili jačanja bilateralnih odnosa, poticanja i suradnje u multilateralnim odnosima, uvijek, paralelno s tim, razmišljamo o mogućnosti razvojne suradnje. Također, razvojnu suradnju ne vidimo kao instrument dociranja „mi vama kažemo što radite loše i pokazujemo vam kako to treba raditi dobro“ nego je vidimo kao dvosmjernu cestu, kao suradnju. 

Svaka država, a naročito one koje su prošle kroz teške situacije, a većina onih koje su primateljice razvojne pomoći su prošle kroz teške situacije imaju i neka iskustva i neka znanja koja mogu ponuditi, prilazeći im kao partnerima, a ne samo kao zemljama primateljicama pomoći. Mislim da pomoć može imati puno efikasnije i trajnije djelovanje te da ono što ulažemo u projekte može proizvesti dugotrajnije posljedice, pridonijeti prihvaćanju projekta i pridonijeti uspjehu. 

Jedan element kojeg smatramo također važnim u razvijanju cijelog koncepta razvojne pomoći, a kojeg smatramo značajnim za u našem poslu komuniciranja sa zemljama s kojima smo u tome partneri je i stvaranje slike o sebi samima. Dakle, stvaranje svog vlastitog identiteta - tko smo mi, tko je hrvatsko društvo, što je Hrvatska, a kroz izbor projekata definiramo svoj vlastiti identitet, definiramo i ono kako vidimo sami sebi ili kakvi bismo, u najmanju ruku, željeli postati. Smatramo da se ta razvojna pomoć reflektira natrag i na naše društvo i zato nam je drago da imamo ovu priliku da, uz to što puno radimo na razvojnoj pomoći, imamo priliku javno je prezentirati. Smatramo da to trebamo raditi što više i što češće upravo zbog ovog važnog elementa, stvaranja percepcije o nama samima i kreiranjanašeg vlastitog identiteta i razumijevanja toga kakvo smo mi društvo i kakvo bismo društvo željeli biti, radi otvorenosti, sposobnosti suradnje, kreiranja trajnih rezultata u državama s kojima surađujemo na razvojnoj pomoći. Često je kod nas, a i inače, stav da male zemlje s malo novca na području razvojne pomoći, nisu naročito značajne i ne mogu puno napraviti. 

Međutim, u našoj koncepciji razvojne pomoći polazimo od jedne druge pretpostavke, a to je - da je stvaranje globalnog konsenzusa o tome da je razvoj ključni element za budućnost ljudskog društva te da je ujednačeni razvoj najefikasniji instrument sprječavanja rata i sukoba. Smatramo da su upravo mali donatori nositelj izgradnje takvog širokog konsenzusa. I zato smo pokrenuli jednu inicijativu koju zovemo „U obranu malih donatora“ da bismorazvili tu svijest te da bismo okupili što je moguće veći broj zemalja koje ne mogu davati milijarde eura ili dolara za razvojnu pomoć, ali koje se također žele uključiti i koje mogu pomoći s projektima, ali i koje mogu pomoći sa stvaranjem tog nukleusa globalnog konsenzusa koji nam je potreban kad se govori o međunarodnim odnosima odnosno o vanjskoj politici. 

S druge strane male države, a imam Hrvatsku na umu, su vrlo često one države koje imaju i vlastito iskustvo kao primateljice razvojne pomoći što je, također, vrlo važno. Jer samo ako ste bili s druge strane i imali iskustvo rješavanja konflikata ili rješavanja problema neujednačenog razvoja u vlastitoj sredini i borbe s tim problemom, ili problema različitih vanjskih i unutarnjih sukoba, a zatim noseći se s tim sukobima i rješavajući ih te izlazeći iz razdoblja nestabilnosti, te su države razvile znanja i specifične sposobnosti koje veliki donatori nemaju. A, veliki donatori su u prvom redu zemlje koje su uživale, na sreću, dugo razdoblje stabilnosti i koje nemaju takva iskustva kao što ih imaju mnoge male zemlje.

To je znanje koje pomaže da bolje razumijete onoga kome je pomoć upućena. Da bolje razumijete njegove konflikte ili njezine probleme unutar vlastitog društva, da bolje razumijete opasnosti koje postoje - da novac ne ode na pravo mjesto ili se potroši na neki drugi način. Mali donatori imaju i imperativ da ne budu glupi i ne budu neoprezni jer ne mogu si priuštiti da izgube milijun eura, milijun dolara ili milijun bilo čega upravo zato što nemaju dovoljno novaca. Prema tome, moraju se jako koncentrirati da ona mala količina sredstava, u komparaciji s velikim donatorima koji imaju puno novca koja im stoji na raspolaganju, da zaista proizvede učinak. Dakle, da s tim zaista postignemo ono zbog čega smo krenuli u te projekte i da to izazove efekt.

Koordinirajući male donatore, zbog čega smo i pokrenuli inicijativu „U obranu malih donatora“, možemo stvoriti veliku sinergiju. Dakle, koncentrirajući se na isti tip projekata ili problema ili zemalja i radeći svatko od nas sa svoje strane s tim zemljama, okupljajući male donatore možemo stvoriti sinergijski efekt koji onda ima zaista transformacijski utjecaj na neku zemlju ili na problem s kojim se bavimo. Bilo u jednoj, bilo u cijelom nizu zemalja i to može biti element u stvaranju konsenzusa između sjevera i juga, odnosno općenito govoreći, konsenzus između davatelja i primatelja, davateljica i primateljica razvojne pomoći.  

Hrvatska je uspostavila potrebni zakonodavni okvir, a u međuvremenu pripremamo još jedan zakon koji će dodatno pomoći, a radi se o specifičnoj razvojnoj pomoći i civilima koji prate vojne mirovne misije čime ćemo otvoriti i taj prostor djelovanja.

2011.g., Hrvatska je postala isključivo zemlja donatorica, a ne više zemlja primateljica razvojne pomoći. Mi, mogu reći i na našu nesreću, u svakom slučaju, imamo iskustva sa svim problemima i prošli smo najrazličitija iskušenja i iskustva - predratno, ratno, post-ratno, tranzicijsko, privatizacijsko, etničko... Drugim riječima, ako nešto postoji kao problem, mi smo bili s njim suočeni. To se, naravno, može pretvoriti u gorčinu ali umjesto toga može se pretvoriti u sposobnost da razumijemo i da koncipiramo svoju vanjsku politiku i razvojnu pomoć kao njezin sastavni dio i kao njezin instrument sa razumijevanjem sa iskustvom i sa empatijom prema ljudima i društvima s kojima surađujemo. Dakle, na način na koji se davateljica razvojne pomoći istovremeno, vrlo lako možemo identificirati s onim ljudima, sa onim zemljama koji tu pomoć primaju jer nije tako davno bilo da smo i mi bili u sličnoj situaciji i da smo imali slične probleme. 

Naši ljudi kad odlaze na teren se ne zgražavaju, ne čude, ne šokiraju, razumiju o čemu se radi i mislim da je to prvi važni korak u efikasnoj razvojnoj pomoći. Da je vrlo važno da ona dolazi bez bilo kakvih drugih sekundarnih namjera, da dolazi sa razumijevanjem i sa spremnošću da se razumije društvo kojem se a razvojna pomoć pruža. I naši projekti do sada su pokazali, da u onim sredinama u kojima smo se pojavili kao davateljica razvojne pomoći, na taj način i pristupamo.

Dopustite mi da kažem nešto o našim prioritetima. Naši prioriteti jednim dijelom su definirani zemljopisom, a drugim dijelom specifičnim točkama koje smatramo da su važne i najefikasnije kad se osigurava razvojna pomoć. Dakle mi smo u našim zemljopisnim prioritetima krenuli od neposrednog susjedstva i tu nam je ključno tranzicijsko znanje, znanje iz izgradnje institucija, iz pretvorbe i privatizacije sa svim poteškoćama koje mi smatramo da su samo naše, ali nisu samo naše. 

Jedna vrlo slavna poljska sociologinja Jadwidze Staniszkis je u ranim 1990-tim napisala knjigu koja govori o tome kako institucije putuju od zapada na istok. I onda je navela da, recimo, slobodno tržište koje se seli od zapada na istok postaje tamomafijaška kontrola ekonomije. Politička konkurencija postaje mržnja među grupacijama. Slobodna javne riječi postaje tabloidizacija medija. Dakle, nemoguće je uzeti gotove proizvode i samo ih preseliti na drugu stranu. I mi svi, uključujući i mene, smo bili šokirani kad se pokazalo da Staniszkis imao pravo. Drugim riječima da se ti institucionalni angažmani, te slobode demokratskog tržišnog društva ne sele tako jednostavno iz razvijenih, starih stabilnih demokracija prema novim demokracijama ili nastajućim državama i da mnoge probleme koji su nastali, nismo mogli ni predvidjeti. 

To tranzicijsko iskustvo mi imamo, mi znamo kako izgraditi. Naša generacija ili naše generacije koje sada rade i žive imaju tu zadaću, ali ja bih rekla i tu privilegiju da svojim rukama i svojim glavama grade svoje države i to iskustvo izgradnje institucija, ali u drugačijim okolnostima, kada one nisu automatski postale ono što smo mi mislili da će postati, je svakako dragocjeno iskustvo. Kako doći do toga da institucije ipak profunkcioniraju, što ti u tome pomaže? U našoj regiji, nema sumnje, pomaže europski projekt. On je pomogao nama, a pomaže apsolutno svim zemljama koje imaju europsku perspektivu. To je, zapravo sistematizirano iskustvo 15-tak, 20-tak država o tome kako se to radi, kako se institucije mogu izgraditi i za našu regiju je to dragocjeno. 

Druga ili treća komponenta koju smatramo nekom vrstom iskustva koje možemo podijeliti i s kojim nastupamo u razvojnoj pomoći, djelomično zato što ga sami imamo, a djelomično zato što ga prepoznajemo kao vrlo važno, pa možda i važnije nego što u ovom trenutku u svojoj vlastitoj sredini inzistiramo, a to je razvoj ljudskih potencijala. Drugim riječima, rad na ljudima, sa ljudima, obrazovanje, zdravlje kao preduvjet da ljudi mogu funkcionirati. Naravno u zemljama u kojima mi radimo one nisu usporedive sa razinom osiguravanja obrazovanja i zdravlja s kojima mi radimo, kakvo mi imamo ovdje, ali to je nešto što smatramo univerzalnim ne samo za zemlje koje tek kad nastaju ili izlaze iz konflikata nego za apsolutno sve zemlje.

I konačno, tema na koju se koncentriramo u razvojnoj pomoći je položaj žena, u prvom redu obrazovanje, zdravlje žena i žensko poduzetništvo. Prije nekoliko dana, na okruglom stolu kojeg smo također tu održali, spomenula sam studiju Ujedinjenih naroda koja  kaže da u siromašnim zemljama, ako žena ima šansu zaposliti se i dobivati plaću za svoj posao, ona 90% te plaće vraćaju natrag u obitelj ili reinvestiraju u obitelj. U komparaciji s muškarcima u tim istim društvima koji vraćaju 40%. Radi se dakle o svjetskoj studiji koju su objavili Ujedinjeni narodi, koja kaže da, kad se radi o potrebi da se stabilizira društvo, naročito post-konfliktno društvo, da se počnu stvarati one veze koje povezuju to društvo i čine ga društvom, a ne samo velikom grupom raspršenih i prestrašenih i traumatiziranih pojedinaca ondje je investiranje u žensko zdravlje i žensko poduzetništvo u razvojnim projektima istovremeno i najefikasniji način investiranja u obnovu društva kao takvog. I zato smo tu temu izabrali kao jednu od naše središnje 4 teme kojima se bavimo u razvojnoj pomoći.

Konačno, područja na kojima pružamo i na kojima smo aktivni u pružanju razvojne pomoći. Jedno je jugoistočna Europa, dakle naše neposredno susjedstvo i mislim da tu ne treba puno argumenata. Najsnažniji argument, ako hoćete, onaj je - da nema sigurne kuće u nesigurnom susjedstvu. Prema tome, stabilno i sigurno susjedstvo je ono gdje i država funkcionira, gdje su izgrađene institucije koje funkcioniraju po nekim predvidljivim pravilima po mogućnosti vrlo sličnim nama, a to su sve zemlje koje su na putu prema članstvu u Europskoj uniji. To su ljudi koje poznamo i koji mogu upotrijebiti naše iskustvo iz stvaranja države jer je ono što smo mi razvili za njih apsolutno upotrebljivo. U susjedstvu radimo kroz cijeli niz projekata, između ostalog - kroz naš Centar izvrsnosti i sa svim tim zemljama, na pripremanju državnih službenika, u prvom redu na nacionalnoj i lokalnoj razini, za europske integracije, dakle za približavanje europskim standardima u uređivanju vlastite institucionalne infrastrukture. Zatim kroz specifične i konkretne projekte, a najveći dio sredstava naravno odlazi upravo u ovo područje od obrazovanja, kulture, znanosti, ali i infrastrukture u zemljama jugoistočne Europe te, kao što sam rekla, specifičnog tranzicijskog znanja i znanja pregovora za članstvo u Europskoj uniji koji su za sve te zemlje, kao što su to bili i za nas – izgradnja država.

Sjeverna Afrika i Bliski istok, druga točka na koju se koncentriramo, također iz očitih razloga. Dakle, to je naše šire susjedstvo. Mi već u ovom trenutku na neki način pomažemo, recimo radimo sa Moldovom u zemljama Istočnog partnerstva, ali sjeverna Afrika i Bliski istok su s druge strane Mediterana i istovremeno su zemlje u kojima u ovom trenutku vlada visoka razina nestabilnosti i nesigurnosti, a u nekima je i rat. Te zemlje imaju ili će se susresti s problemima za čije će rješavanje svakako trebati partnere. Bilo za okončanj ekonflikta bilo za obnovu vlastitih društava.

Još jedna točka vrlo važna za nas, a koja je započela kao suradnja s našom mirovnom misijom u okviru ISAF-a u Afganistanu, su naši projekti tamo. Zapravo cijeli niz projekata koje smo imali i na kojima radimo, od ženskog poduzetništva i žena koje proizvode tepihe do bolnice koju smo upravo izgradili i treba ju opremiti za trening primalja ili babica u zajednici. Dakle to je jedna specifična vrsta treninga, od projekta knjižnice za žensku školu, projekta škole, vodotornjeva, kopanja kanala za irigaciju pa do projekta koji je mali, ali na kojeg smo vrlo, ponosni - projekta afganistanskog pjesništva. 

Također sam rekla, ali ponovit ću još jedanput - ne samo da to smatramo vrlo važnim projektom bez obzira što je sigurno najjeftiniji od svega što smo tamo radili što se novaca tiče, ali pokazuje Afganistan ne samo kao zemlju sukoba, zemlju poteškoća, zemlju opasnosti, nego i kao zemlju pjesnika. I po prvi put u istoj knjizi skupljene su i pjesme koje su pisane i na farsiju i na dariju i na paštunskom. I autori su nam ovdje, svaka vam čast. 

I konačno, imamo "točkasti" pristup. Biramo pojedine zemlje u kojima smatramo da možemo razviti partnerstva i imamo neku vrstu komunikacije ili imamo neku osobu u toj zemlji  koja nam je iz bilo kojeg razloga dodatno zanimljiva. Na taj način imamo projekte i surađujemo sa Burmom/Mjanmar, gospodin Blažević s kojim surađujemo tamo i koji nam pomaže je također ovdje. Dva projekta usmjerena prema ženama, ženski leadership u lokalnoj zajednici i borba protiv i svijest o HIV-u/AIDS-u. Još jedna takva zemlja je i Angola s kojom započinjemo projekt s ljudima koji pate od PTSP-a. I takve zemlje lociramo na različitim dijelovima svijeta kako bismo mogli s njima surađivati. Još jedna takva zemlja koju ću posjetiti koncem mjeseca je i Kolumbija. Zemlja s kojom surađujemo i na području razminiranja i na području reintegracije nakon dugotrajne borbe s gerilskim snagama i njihovim pripadnicima koji se pokušavaju reintegrirati u društvo. Uspostavljena je komunikacija s kolumbijskim Ministarstvom vanjskih poslova i radimo zajednički na tom projektu. 

Što smo naučili? Naučili smo puno, ali učit ćemo i dalje. Naučili smo da ima puno sličnosti između zemalja, ima puno sličnosti između situacija, ali na kraju je ipak svaka situacija posebna i svaki je čovjek poseban. I na kraju, svaka takva situacija zahtjeva individualni pristup, zahtijeva nekoga tko će se uživjeti i raditi s tim ljudima. Naučili smo i da je cilj - ne platiti sebi, nego platiti projektu. Dakle, doći tamo i biti u stanju realizirati projekt. I naučili smo da je održivost jedan od kriterija, da je činjenica da projekt ostane i kad vi odete, da ga vodi neko domaći, da je to mjera našeg vlastitog uspjeha i unutar toga smo naučili da su nam u razvojnim projektima glavni ili jedan od glavnih partnera netko domaći, ako hoćemo da projekt uspije, da ostane trajno na agendi.  

Hvala vam lijepa.