Govor ministrice Pusić na konferenciji „Koliko smo spremni za članstvo i fondove EU?"

Hrvatska je dugi niz godina bila u procesu pristupanja Europskoj uniji. Ako računamo vrijeme od ratifikacije Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju – dvanaest godina, a od predaje zahtjeva do danas prošlo je 10 godina.

U tom razdoblju obavili smo dio posla koji je taj proces učinio svrhom ili ciljem samim po sebi, a to je izgradnja institucija, odnosno jačanje infrastrukture države. No, ne bih rekla da smo to završili i da je taj proces nešto što je iza nas jer ćemo uvijek raditi na jačanju institucija države.

Mi smo je tijekom procesa pregovora upotrijebili sistematizirano iskustvo dvadeset i sedam država članica da bi ubrzali našu vlastitu transformaciju, a u tom je razdoblju ključno bilo prilagođavanje standardima Europske unije. Na primjer, godinama su ministri koji su za to bili zaduženi, izvještavali o prilagodbi hrvatskog zakonodavstva europskim standardima, odnosno o preuzimanju europskih standarda u hrvatsko zakonodavstvo. Dakle, prilagođavali smo se nečemu izvana, no taj smo put izabrali jer smo smatrali da je brži i efikasniji od drugih. To je i put koji smo morali prijeći brže od drugih zemalja u izgradnji funkcionirajućih institucija države, standarda kao i pristupa jednom velikom tržištu.

Međutim od 1. srpnja, a rekla bih već od danas, taj način mišljenja moramo promijeniti. Više se ne moramo i ne trebamo primarno koncentrirati na prilagođavanje europskim standardima. To uvijek ostaje druga zadaća, no prva je - sudjelovanje u kreiranju europskih standarda. Ilustrirat ću na jednom primjeru. U zadnje vrijeme razvila se velika rasprava, skoro panika u javnosti, o slučaju tradicionalnog sjemena u poljoprivredi. Hoće li na oni to zabraniti? Ili nam neće zabraniti? Što ćemo morati činiti? Ili nećemo morati učiniti?

Ali, to je tema, kao i mnoge druge, koja će nas dočekati. Naime, raspravljat ćemo o temama kao što su na primjer – je li uopće potrebna zajednička poljoprivredna politika u Europskoj uniji? Dakle, trebat ćemo sudjelovati u donošenju odluka, a za to moramo znati što hoćemo. Za to moramo imati kvalificirane ljude na mjestima na kojima se o tome odlučuje, od ministarstva, misije, institucija Europske unije. Oni koji nas tamo predstavljaju na različitim razinama moraju najprije imati jasan stav i, drugo - sposobnost da stvaraju savezništva s drugim zemljama koje imaju iste ili slične interese u tom konkretnom pitanju. Oko nekih će pitanja naša savezništva biti trajnija. Na primjer, velike europske regije i makroregije potvrda su trajnijih savezništva. Hrvatska je dio Dunavske makroregije i bit će, odnosno jest, dio država koje rade na osnivanju Jadransko-jonske makroregije. Ključni je razlog zemljopis zbog kojeg se smatra da te zemlje imaju trajniji zajednički interes. Međutim, u mnogim drugim stvarima imat ćemo zajedničke interese s različitim zemljama ovisno o trenutku kada se budu donosile odluke, direktive ili programi.

I upravo zbog toga je važno da znamo zašto to hoćemo i da znamo stvarati saveze koji nam pomažu da naši interesi, odnosno naše viđenje, postane sastavni dio europskih pravila i europskih direktiva.

Govorim vam to, iako svi vi ovdje prisutni niste iz državne uprave. Dapače, pretpostavljam da zapravo većina nije iz državne uprave, ali s tog stajališta je vrlo važno da ljudi koji jesu iz državne uprave i sudjeluju u odlučivanju znaju što pojedine industrije i pojedini segmenti hrvatskog društva trebaju. Kakav im je interes i što im olakšava funkcioniranje. Takva komunikacija, koja je vrlo važna, ali od 1.07. postaje, rekla bih, presudna zbog toga što više nema jedne vrste lagodne neodgovornosti, jedne vrste olakog prihvaćanja standarda kao da su s neba pali. Ništa više neće padati s neba. I sve ono što ne bude u skladu s onim što smatramo da pomaže našim interesima, bit će rezultat naše aktivnosti ili neaktivnosti na tom području. Sposobnosti da funkcioniramo u jednom ovakvom sastavu, dakle da komuniciramo između politike i gospodarstva, između državne uprave i poduzetništva.

Zbog toga smo smatrali da je ovakav skup jedna vrsta treninga, odnosno uvježbavanja komunikacije, koja će nam, u godinama koje su pred nama, biti zapravo presudna. Presudna ne samo za donošenja pravila po kojima ćemo funkcionirati, nego presudna i zbog pravila po kojima će onda funkcionirati cijela Europa.

Pred nešto manje od godinu i pol dana Hrvatska je održala referendum o ulasku u Europsku uniju i krenula u proces ratifikacije hrvatskog pristupnog ugovora.

U ovo doba prošle godine, imali smo sedam ratifikacija. Danas, 55 dana od punopravnog članstva, imamo 26 ratifikacija i nitko ne smatra da je naš ulazak u Europsku uniju upitan. Nitko ne smatra niti da je upitna naša sposobnost funkcioniranja u Europskoj uniji. Ni ja to ne smatram.

Mislim da smo u stanju, i mislim, s dužnim poštovanjem, da je Europska unija i članstvo u Europskoj uniji nešto manje dramatična drama i da ono nije tako opasno. Upravo obrnuto. Mislim da nudi ogromne mogućnosti.

Naravno da postoje i veliki rizici. Tu se radi o sposobnosti i nesposobnosti, odnosno radi se o tome hoćemo li biti sposobni prilagoditi se funkcioniranju na velikom tržištu i konkurenciji.

Konkurencija, među ostalim, znači na primjer da će većina stvari u dućanima pojeftiniti, što je zasigurno dobro za potrošače. Za proizvođače je to naravno drugačije, ali održavanje cijena umjetno visokim, za potrošače ne znači funkcionirajuće gospodarstvo.

Dakle, prilagoditi se velikom tržištu, biti konkurentan na puno većem i bogatijem tržištu od našega, uz to prilagođavajući i cijene, naše gospodarstvo - ako smo pametni, razvija i čini uspješnijim, otpornijim i dugoročno apsolutno funkcionalnijim.

Dakle, znali smo, već deset godina, da će se ulaskom u EU stvari mijenjati. Dakle, to nije nova informacija. Jedina nova informacija su promijenjene okolnosti u odnosu na one kad smo započinjali. Dakle, još 2005.g., u noći između 3. i 4. listopada, kad smo započeli pregovore, znali smo da nas čekaju promjene. Prema tome, pripremali smo se. Očito je, da ćemo se pripremati još malo energičnije, u hodu ili u trku, kako budemo funkcionirali kao punopravna članica. Ali smatram da je Hrvatska apsolutno sposobna za to.

Međutim, istovremeno mislim i da je to nedovoljno. Jer nema nikakvog razloga da u ovim okolnostima nemamo veće ambicije od toga da samo budemo u stanju preživjeti.

Trebamo imati ambiciju da budemo među uspješnijima pa i najuspješnijima.

I ovo o čemu ćete razgovarati danas na okruglim stolovima i panelima je priprema za mogućnost da Hrvatska ne bude samo obična prosječna ili ispodprosječna članica Europske unije, nego da se kvalificira za uspješnije i među najuspješnije zemlje članice koristeći sredstva koja se mogu potrošiti u sljedećih sedam godina.

Ta sredstva iznose 11,7 milijardi Eura. Naravno, jedan dio su sredstva koja su direktna pomoć proračunu, ribarski fond, poljoprivredne subvencije i tako dalje. Ali većina tih sredstava su sredstva kojima se financiraju projekti, bilo na razini države kao što su infrastrukturni projekti, prometnice i slično. Ali sredstva će moći koristiti i konkretni ljudi, oni koji imaju svoje tvrtke ili obrte. I nije istina da mi ne možemo naučiti.

Gledamo li ono što se događalo u zadnjih 10-12 godina, treba reći kako smo formirali specifično znanje, jedan posebni know-how o transformaciji institucija, njihovoj izgradnji, formuliranju zakonodavstva. To nas je znanje i iskustvo, taj know-how, doveo do točke na kojoj smo danas. To je tip znanja koji je zapravo odličan izvozni proizvod.

Centar izvrsnosti kojeg smo osnovali u Ministarstvu, okuplja ljude koji su kroz tih desetak godina, u različitim svojstvima, radili na projektu transformiranja institucija, njihovoj izgradnji, izradi akcijskih planova, zapravo pretvaranju Hrvatske u zemlju koja može funkcionirati u europskim okvirima. To je tip znanja koji je u ovom trenutku neophodan svim zemljama u našem susjedstvu koje još nisu članice Europske unije, ali imaju europsku perspektivu. Od toga jedna, kao što znate,već pregovara. Jedna ili dvije će gotovo sigurno dobiti datum za početak pregovora koncem šestog mjeseca, a druge su u nekim ranijim fazama, ali također u procesu prilagodbe i imaju potvrđenu europsku perspektivu.

Koristeći znanja, dakle jedan intelektualni proizvod napravljen ovdje u Hrvatskoj, sa svim poteškoćama koje smo imali, sa svim „šlamperajem“, imamo smo modele koji su upotrebljivi našim susjedima.

Zemlje Istočnog partnerstva, kao što je Gruzija ili Moldova, također su zainteresirane za taj naš intelektualni proizvod. Do sada smo imali više od 300 polaznika na različitim tečajevima, o temama kao što su standardi integriranog upravljanja granicama do reforme pravosuđa u zemljama u okruženju.

Razgovaramo i sa zemljama južnog Mediterana, koje su nam također važne. Te zemlje ne ulaze u Europsku uniju niti imaju takvu ambiciju, ali one su postkonfliktne države ili države u izgradnji, a Hrvatska, uz to što ima iskustvo u provođenju reformi na putu prema europskom članstvu, ima i iskustvo izgradnje države u postkonfliktnim uvjetima. Hrvatska ima iskustvo mirne reintegracije i iskustvo nošenja s posljedicama rata. Hrvatska je prva takva članica Europske unije, nakon naravno originalnih utemeljiteljica koje su sve bile poslijeratne zemlje. I s tog stajališta, imamo neka dodatna znanja koja su upotrebljiva za zemlje koje grade države u postkonfliktnim uvjetima, pa čak i za one koje nemaju namjeru niti zemljopisno spadaju ukrug zemalja koje bi aspirirale na članstvo u EU.

Centar izvrsnosti je potvrda da smo mi u stanju proizvesti intelektualni proizvod koji je tražen i za koji ljudi žele platiti. On je instrument našeg utjecaja u regiji, i kao takvog ga trebamo čuvati i razvijati.

Sljedeći korak u proizvodnji intelektualnih proizvoda je upravo ovo o čemu ćete danas razgovarati. Od razine na kojoj postoje tehnička znanja pisanja projekata, pa do razine strateškog razmišljanja i definiranja što su projekti koji su interes države, a što projekti koji su interes lokalne zajednice. Smatram da je to veliki pomak naprijed. Možda manje nego što ljudi misle, ali je puno više od onoga što smo dosada imali.

Korištenje europskih fondova znači i politiku čistih računa. Politiku u kojoj se za svaku kunu ili svaki euro koji je uložen u neki projekt zna gdje je otišao i što se s njim napravilo.

To nije idealno kao što si katkada zamišljamo, ali je puno bolje nego što je bila naša tradicija i naš način razmišljanja o tome. Zato je za nas korištenje europskih fondova dodatni plus. Postoje zemlje, neke vrlo uspješne zemlje članice Europske unije, koje su u svoje vlastite proračune uvele praksu da nemaju niti jedan projekt koji nema sufinanciranje od europskih fondova, a da je sposobnost da se pronađe financiranje iz europskih fondova prvi kriterij i kvalifikacija za to da se dobiju bilo kakva sredstva iz domaćeg proračuna, a to znači od domaćih poreznih obveznika. Takva se praksa pokazala dosta uspješnom i korisnom, a rezultirala je, među ostalim i visokom iskorištenosti sredstava iz europskih fondova.

U ovom trenutku Hrvatska ima na raspolaganju puno novca, ali moramo znati prioritete i napraviti projekte.

Funkcija vašeg razgovora danas, ali i funkcija našeg posla od 1.7., nakon što postanemo punopravna članica, i posao svih nas je da iskoristimo ono što znamo, što smo u cijelom procesu naučili, da iskoristimo novu fazu u kojoj možemo utjecati na formiranje i formuliranje pravila i da iskoristimo pamet koju imamo. To znanje možda nije sasvim koncentrirano, ono se nalazi u akademskoj zajednici, poslovnoj zajednici, državnoj upravi, ali znanje i pamet postoje, a mi ih trebamo iskoristiti jer je ono jedini instrument koji nam može stvarno pomoći i koji nas može vući naprijed.

Iako nismo naročito veliki, nismo ni svjetska ni europska sila, ali smo lijepa zemlja s izvrsnom lokacijom i znanjem i pameti koju možemo koncentrirati kako bismo bili jedna od najuspješnijih zemalja Europske unije.

Nisam pesimistična, ne mislim niti da trebamo biti preuzetni i prebahati, ali ne mislim niti da se trebamo „pokriti ušima“. Imamo znanja, možemo ih imati više. Raspravljajte, svađajte se, razgovarajte! Mi vam stojimo na raspolaganju u vremenu koje je pred nama. Možemo vam dovesti stručnjake koji su u različitim zemljama imali puno uspjeha, kako bismo učili od njih. Ali ulazak u Europsku uniju, po mom mišljenju nije nikakva opasnost. To je jedna fenomenalna prilika.

Hvala!