Evolucija NATO-a

Ujedinjeni narodi i NATO u osnovi su različite organizacije koje imaju isti cilj – mir. Od samog pisanja Povelje Ujedinjenih naroda, kao i u razdoblju kasnijeg konceptualiziranja svjetske organizacije, bila su evidentna dva donekle komplementarna pristupa osiguravanju svjetskog mira: univerzalizam i regionalizam. Posebno je neuspjeh Lige naroda ojačao regionalnu dimenziju, koja je unutar strukture Ujedinjenih naroda smještena u odnos prvenstva Vijeća sigurnosti nad regionalnim pristupima svjetskom miru, što nije potpuno otklonilo potrebu za njihovom doradom.
Završetkom hladnoga rata Ujedinjeni su narodi morali povećati angažman u rješavanju regionalnih konflikata, pri čemu se ubrzo došlo do spoznaje da se svjetska organizacija teško nosi s teretom nalaženja rješenja za povećan broj kriznih situacija. Utoliko se počela provlačiti spoznaja da je riječ o poslu koji lako naoružani “UN-plavci” ne mogu izvesti sami te da se u njegovu uspješnom obavljanju ponekad moraju oslanjati na pomoć regionalnih organizacija. Pojačana suradnja UN-a i NATO-a došla je do izražaja tek u ratovima koji su se zbili na području bivše Jugoslavije, gdje je NATO, u slučaju kampanje protiv SR Jugoslavije, a nakon što je i glavni tajnik UN-a istaknuo nužnost uporabe sile kad su druga sredstva praktički iscrpljena, donio autonomnu odluku o upotrebi snaga.
Evolucija NATO-a kao sigurnosne organizacije pratila je njegovo jače povezivanje s ostalim međunarodnim organizacijama, ponajviše s UN-om, o čemu se redovito raspravlja na različitim forumima između dviju organizacija. Sljedeća točka od koje se bilježi nova faza razvoja međunarodnih odnosa, vezana za 11. rujna, otvorila je cijeli niz pitanja vezanih za prilagodbu NATO-a novim izazovima sigurnosti. Bivši glavni tajnik Kofi Annan kazao bi da postoji obilje posla što ga imaju obaviti obje organizacije, tako da su UN i NATO s istim ciljem na Kosovu ili Darfuru. Upravo na temelju Povelje UN-a i prema odluci Vijeća sigurnosti, NATO danas u Afganistanu, uime međunarodne zajednice, radi na uspostavi sigurnosti i obnovi zemlje. Hrvatska je dio tih međunarodnih napora upravo pod vodstvom NATO-a.
Za Hrvatsku će se stoga u sljedeće dvije godine, u kojima će djelovati kao nestalna članica Vijeća sigurnosti te postati članicom NATO-a, otvoriti cijeli niz mogućnosti za valorizaciju vlastite uloge u pitanjima svjetskog mira. Ona tu zacijelo ima što ponuditi, ali i dobiti. Investiranje u pitanja međunarodne sigurnosti najbolje je jamstvo za ugled pojedine zemlje, a Hrvatska je, politikom prema svom okruženju te aktivnim doprinosom UN-u i operacijama NATO-a, prepoznata kao čimbenik regionalne sigurnosti s vizijom univerzalne odgovornosti.