- Objavljeno: 17.11.2005.
Stvarnost iznad mina
-Gospođo Pleština, koja je točno vaša funkcija
u MVP?
= Od 2000. godine sam savjetnica ministra, to jest ministrice vanjskih poslova i europskih integracija za protuminsko djelovanje.
- Kako je došlo do organizacije 6th Meeting of the States Parties to the Mine Ban Treaty u Zagrebu ?
= Put do toga bio je dugotrajan i, rekla bih, složen. Krenulo je prije otprilike četiri godine u sklopu mojih aktivnosti kao savjetnice ministra za protuminsko djelovanje kroz praćenje Konvencije o zabrani protupješačkih mina, koji se sa- stoji od slijedećeg: prvo, unutar Republike Hrvatske potaknuti i pratiti razne resore, institucije (vladine i nevladine), kao i pojedince u njihovom (ne)radu u strateškom rješavanju te problematike u RH. A drugo, na međunarodnoj razini kroz praćenje Konvencije o zabrani protupješačkih mina, izložiti i objasniti našu stvarnost u tom području, predložiti projekte koji sa sobom nose i materijalnu i političku korist RH i promovirati naša dostignuća u tom području. Naime, to što je Republika Hrvatska domaćin 6. sastanka država stranaka Ottawske konvencije veliko je priznanje međunarodne zajednice našoj zemlji za napore i postignuća u protuminskom djelovanju. S ponosom ističem daje ovo prvi put da se sastanak država stranaka održava u Europi, a van Geneve, prvi puta da ga organizira i plaća zemlja zagađena minama i da se održava u zemlji koja je istodobno primatelj pomoći za protuminsko djelovanje, i zemlja koja je takvu pomoć sposobna pružiti i koja ju pruža. Uloga Republike Hrvatske u perspektivi globalnog protuminskog djelovanja je jedinstvena jer je Hrvatska most između miniranih zemalja i zemalja donatora. Konkretno to je značilo raditi na dva fronta. Unutar RH trebalo je osmisliti što kvalitetniji i transparentniji sustav, smisliti projekte koji će pridonijeti našem razvoju i našoj profilaciji u svijetu, ne kao zemlji koja traži novac (u smislu milostinje), nego kao zemlji koja nudi projekte koji će onda privući novac. Na međunarodnom planu bila sam na čelu delegacije RH koja prati Konvenciju o zabrani mina, sudjelovala sam na brojnim skupovima, prije svega u Genevi, ali i na drugim forumima, od U.N.-a i Summita održanog 2002. u NY, do predavanja na američkim fakultetima, Rotary ili Kiwanis klubovima - gdje sam govorila o Hrvatskoj, o problemu mina koji dodatno otežava socio-ekonomski razvoj zemlje. Inače, moja najznačajnija „zadaća“ je obrazložiti i educirati vanjske čimbenike o postignućima unutar našeg sustava protuminskog djelovanja, kao i ponuditi "pomoć" kroz naš know-how i tehnologiju drugim minsko zagađenim zemljama. Na taj smo način poslije stanovitog vremena stekli "pravo" da podsjetimo države stranke Konvencije daje RH jedina zemlja, koja iako zagađena minama, uvelike i sama rješava taj problem; iako mi primamo pomoć, mi je i pružamo. Kao takvi, mi smo u jedinstvenoj situaciji da preuzmemo ulogu mosta između zemalja donatora i miniranih zemalja primateljica donacija.
- Tko su organizatori konferencije? Iz Hrvatske i inozemstva?
= Organizator 6. sastanka država stranaka Ottawske konvencije je Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija, ali ova konferencija je rezultat partnerske suradnje između Vlade Republike Hrvatske (koja je ujedno domaćin), Ženevskog Centra za humanitarno razminiranje i Ujedinjenih naroda.
- Prema vašim procjenama kakva je sad situacija u Hrvatskoj glede minskog problema?
= Situacija u Hrvatskoj znatno je bolja nego što je u drugim zemljama zagađenim minama. Međutim takva nas ocjena nipošto ne može i ne smije zadovoljiti. Naš cilj je postati zemljom BEZ MINA, zemljom u kojoj je svakoj žrtvi mine omogućena rehabilitacija i potpuna reintegracija u društvo kroz školovanje i zapošljavanje. To znači da kao društvo moramo uložiti napore kako bismo u cijelosti postali zemlja u kojoj se normalno živi, bez opasnosti od terora mina. U Hrvatskoj je od početka rata do danas od mina stradalo 1895 osoba, od kojih je 1737 stradalo na minski sumnjivim površinama. Nažalost, u zadnjih par godina broj stradalih od mina stagnira ili raste - tako je u 2004. godine u Hrvatskoj od mina ukupno stradalo 26 osoba, od kojih čak 18 smrtno. Prema informacijama iz Hrvatskog centra za razminiranje (HCR), 1.174 km2 teritorija Republike Hrvatske je minski sumnjivo, a procjenjuje se da je 12 posto do 15 posto stvarno minirano. Minski sumnjivi prostor zahvaća 12 županija, odnosno 121 grad i općinu. Prema podacima iz HCR-a, na području RH još uvijek je raspršeno oko 240.000 mina i oko 60.000 eksplozivnih naprava. Minski sumnjivi prostor obilježen je s više od 9.000 oznaka o opasnosti od mina, koje je postavio HCR-a.
- Koliko dugo će Hrvatska još živjeti s ovim problemom?
= To ovisi uglavnom o svima nama. Teško je dati egzaktnu procjenu koliko ćemo još godina živjeti s ovim problemom. Rješenje problema mina i razminiranja u Hrvatskoj dugotrajan je i složen proces jer uključuje nekoliko međusobno povezanih čimbenika. Činjenica je da je zagađenost minama u proteklih 10 godina negativno utjecala na rješavanje gospodarskih i socijalnih problema, te je bila jedna od većih prepreka razvoju društva i normalizaciji života nakon rata. Važno je napomenuti da mi u RH imamo i kapacitet i znanje i iskustvo da riješimo problem mina i njihovih posljedica u narednih nekoliko godina. Međutim treba još poraditi na sustavu. To znači prije svega poraditi na koordinaciji čimbenika koji sudjeluju u rješavanju te problematike jer se često lijeva i desna ruka ponašaju kao da ne pripadaju istom tijelu.Također, moramo se suočiti sa činjenicom daje to i naš zajednički problem i problem svakoga od nas. Stoga se svi skupa moramo uključiti u rješavanju tog problema, bilo kroz financiranje, bilo na druge moguće načine. Koliko dugo ćemo još živjeti s minama, ovisi uglavnom o nama.
- Kako u rješavanju problema sudjeluje država a kako NGO sektor?
= Glavni izvor financiranja protuminskog djelovanja u RH je državni proračun iz kojeg se osigurava oko 60-65 posto sredstava. Slijede tvrtke u državnom vlasništvu koje sudjeluju s oko 20-25 posto. Ostatak potrebnih sredstava pokriva se domaćim i stranim donacijama. Država je daleko najvažniji čimbenik u rješavanju ovog problema. Osim što odvaja značajna sredstva iz proračuna, na njoj je i zadaća stvaranja okvira koji će omogućiti brže i učinkovitije rješavanje tog problema. Premda država ima najveću odgovornost za rješavanje problema vezanih uz mine, smatram da se ovaj problem ne može učinkovito riješiti bez partnerskog odnosa države i nevladinog sektora. Država treba stvoriti okruženje i dati poticaj gospodarstvenicima da nađu svoj interes u rješavanju tog problema Uloga klasičnog nevladinog sektora u prvom redu je da educira građane o opasnostima od rizičnog ponašanja koja dovode do stradavanja od mina, a paralelno da potiče udruge u njihovoj ulozi glasnogovornika i pravobranitelja civilnog društva. Naglašavam da to nisu jedini sektori koji snose odgovornost za ovaj problem. Naime, svi mi kao aktivni sudionici društva imamo svoj dio odgovornosti za rješavanje ovog velikog problema, a posebno bih spomenula presudnu ulogu medija.
- Možete li nam reći nešto o projektu bolnice u Rovinju? Donatori, pokretači, značenje...
= Prije dva mjeseca započeli su radovi na sanaciji i rekonstrukciji zgrade u kojoj će biti smješten Regionalni centar za psiho-socijalnu rehabilitaciju žrtava mina DUGA. Cilj centra je da „žrtvama mina“ (izravno stradalih te njihovim obitelji) s područja Hrvatske, ali i iz cijele Jugoistočne Europe i drugih zemalja zagađenih minama, otvori novi pogled na svijet. lako je Centar prvenstveno namijenjen rehabilitaciji djece i mladih stradalih od mina, u razdoblju kada mlađa populacija ne koristi usluge Centra, Centar će biti otvoren za starije stradalnike od mina te drugim osobama s posebnim potrebama.
Ljetne radionice u Rovinju započeo je 1999. godine Hrvatski savez udruga tjelesnih invalida pod vodstvom mr. Mirjane Dobranović, kao i međunarodni i hrvatski Crveni križ; 2001. godine organizaciju radionica je preuzela Hrvatska udruga žrtava mina s volonterima iz Crvenog križa, NONE, HCR, itd. U ljeto 2001. bila sam pozvana kao supruga premijera da nazočim priredbi koja se organizirala u sklopu radionica. Kako sam se u to vrijeme već bavila tom problematikom u sklopu HCR-a u Sisku i na terenu, bili su mi poznati uvjeti života i neke od poteškoća, a i upoznala sam neke od tih mladih koji žive u minski sumnjivim područjima. Pozitivne promjene u njihovoj samosvijesti nakon tih 2-3 tjedna provedenih u Rovinju bile su toliko očite da je svakome bilo jasno da se tu događa nešto izuzetno i od dugoročne koristi za te mlade ljude.
Slijedeći logičan korak bio je pružiti priliku i drugima, omogućiti svim mladima, a po mogućnosti i starijima koji su doživjeli teror mina, tu priliku. To je značilo pretvoriti ljetne radionice, koje su trajale 2 ili 3 tjedna, na cjelogodišnji Centar, kako bi bilo dovoljno mjesta za sve stradalnike iz Hrvatske, kao i iz regije, te nekolicine iz miniranih zemalja "trećeg svijeta" Projekt je kompletno financiran iz donacija; uključile su se brojne države, strane i domaće tvrtke te neprofitne udruge, kao što su Zagrebačka filharmonija, Koordinacija društava prijateljstva itd. Do sada se ovom projektu priključilo više od 20-tak donatora, a osim Ministarstva vanjskih poslova SAD-a, koje je u proljeće 2002. doniralo 350 tisuća dolara, i Kneževina Monako, s doniranih 50.000 eura, ostali donatori priključili su se s iznosima između 10.000 i 25.000 eura. Ovih dana vode se pregovori s dva nova potencijalna donatora, a donacije će, ako se ostvare, biti pozamašne.
Projekt je značajan sam po sebi, a i zato jer je to prvi (i do sada jedini) takav projekt u svijetu. Naravno da ima i drugih kvalitetnih Centara gdje stradali od mina idu na fizičku rehabilitaciju, gdje se radi individualno i grupno na psihološkom savjetovanju, a postoje (ili su bar postojali poslije rata) i ljetni programi s radionicama za djecu. Ali ono čega nisam bila svjesna kada sam pokrenula taj projekt je da ne postoji Centar gdje bi sva djeca i mladi stradali od mina mogli doći na dva tjedna besplatno, u neku vrstu "dječjeg kampa"- taj ukupni doživljaj im pomaže da se oslobode strahova i inhibicija (posljedica stradavanja) i da steknu pouzdanje koje će im pomoći da se i sami, kad za to dođe vrijeme, bore za svoja prava.
- Kako bi po vašem mišljenju mogli ubrzati rješavanje edukacije o minskom problemu? Kako nagovoriti medije da više medijskog prostora posvete tom problemu?
= Smatram da je to moguće učiniti realizacijom ambiciozne medijske kampanje na teritoriju cijele Hrvatske. Kada kažem ambiciozne, tu mislim na kampanju koja koristi sve medije komunikacije - vizualne, auditivne, pa čak i taktilne - odnosno televiziju, novine, radio, oglašavanje uz pomoć vanjskih plakata te izvedbu performansa. Kao što osjetljivost za probleme raste s njihovim boljim poznavanjem, tako smatram da i interes medija može jačati samo ukoliko novinari budu bolje upoznati s problematikom i ako se njihovi urednici budu odgovorno nosili s kompleksnošću i složenošću ovog problema. U situaciji globalizacije u kojoj živimo, kada smo sa svih strana obasuti s najrazličitijim informacijama i porukama, iznimno je važno da osim kvantitete, poruke bude i kvalitetno formulirana. Vjerujem da smo to u kampanji Pazi mine! uspjeli postići te da će mediji posvetiti pozornost ovom problemu.
Prvi korak kampanje protiv mina je medijska podrška koja je presudna ukoliko patnje uzrokovane minama želimo svesti na najmanju moguću mjeru. Broj stradalih od mina sigurno bi bio puno veći da u prethodnim godinama nije bilo potpore hrvatskih medija koji su dali izniman doprinos u prenošenju poruke upozorenja. Do pokretanja kampanje „Pazi mine!“ došlo je jer od 1998. godine u Hrvatskoj nije provedena niti jedna medijska kampanja na nacionalnoj razini koja bi ljude upozorila na rizična ponašanja koja dovode do stradavanja od minsko-eksplozivnih naprava. S druge strane, poklapanje medijske kampanje s održavanjem 6. sastanka država stranaka Konvencije naglašava važnu ulogu Hrvatske u protuminskom djelovanju na svjetskoj razini. Cilj medijske kampanje stoga je dvojak: potvrditi ulogu Hrvatske kao predvodnika u regiji i u svijetu po pitanju protuminskog djelovanja te senzibilizirati hrvatsku javnost na još uvijek veliku opasnost od minsko-eksplozivnih naprava.
- Tko se sve uključio u promidžbu 6th Meeting oft he States Parties to the Mine Ban Treaty u Zagrebu?
= Kampanja Pazi mine! već je počela i trajat će do 3. prosinca na području cijele Hrvatske. Tijekom kampanje emitirat će se TV spotovi i radio jinglovi, bit će objavljeni oglasi u tiskovnim medijima te postavljeni jumbo i citylight plakati. Moram naglasiti da će cijela kampanja biti realizirana iz donacija. Potporu kampanji do sada su osigurale HTV, EPH, Radio 101 te Hrvatska udruga radija i novina (HURIN), koja okuplja 128 radio stanica i 22 tiskovine. Tvrtka Europlakat proreklam donirala je 200-tinjak reklamnih mjesta za jumbo plakate i city light plakate, Radin grafika donirala je papir za jumbo plakate, tiskara Sitopapir tisak jumbo plakata, a agencija Božesačuvaj donirala je kreativna rješenja za kampanju. Tvrtka Globalnet uključila se u kampanju pružanjem besplatnih marketinških i IT usluga, agencija Maksima komunikacije pružanjem besplatnih usluga odnosa s javnošću te marketinga, a Luminus studio produkcijom TV spotova.
- Zašto je to dobro ?
= Dva su razloga. Prvo, od kampanje očekujemo da će potaknuti ljude na dodatni oprez kada se nalaze u blizini minski sumnjivih područja, odnosno na izbjegavanje rizičnih ponašanja koja dovode do stradanja. Drugo, očekujemo da će doći do sinergijskog učinka svih odgovornih subjekata: države, gospodarskih subjekata, nevladinih udruga i medija, a to će nas dovesti bržoj realizaciji našeg cilja – Hrvatska bez mina.
= Od 2000. godine sam savjetnica ministra, to jest ministrice vanjskih poslova i europskih integracija za protuminsko djelovanje.
- Kako je došlo do organizacije 6th Meeting of the States Parties to the Mine Ban Treaty u Zagrebu ?
= Put do toga bio je dugotrajan i, rekla bih, složen. Krenulo je prije otprilike četiri godine u sklopu mojih aktivnosti kao savjetnice ministra za protuminsko djelovanje kroz praćenje Konvencije o zabrani protupješačkih mina, koji se sa- stoji od slijedećeg: prvo, unutar Republike Hrvatske potaknuti i pratiti razne resore, institucije (vladine i nevladine), kao i pojedince u njihovom (ne)radu u strateškom rješavanju te problematike u RH. A drugo, na međunarodnoj razini kroz praćenje Konvencije o zabrani protupješačkih mina, izložiti i objasniti našu stvarnost u tom području, predložiti projekte koji sa sobom nose i materijalnu i političku korist RH i promovirati naša dostignuća u tom području. Naime, to što je Republika Hrvatska domaćin 6. sastanka država stranaka Ottawske konvencije veliko je priznanje međunarodne zajednice našoj zemlji za napore i postignuća u protuminskom djelovanju. S ponosom ističem daje ovo prvi put da se sastanak država stranaka održava u Europi, a van Geneve, prvi puta da ga organizira i plaća zemlja zagađena minama i da se održava u zemlji koja je istodobno primatelj pomoći za protuminsko djelovanje, i zemlja koja je takvu pomoć sposobna pružiti i koja ju pruža. Uloga Republike Hrvatske u perspektivi globalnog protuminskog djelovanja je jedinstvena jer je Hrvatska most između miniranih zemalja i zemalja donatora. Konkretno to je značilo raditi na dva fronta. Unutar RH trebalo je osmisliti što kvalitetniji i transparentniji sustav, smisliti projekte koji će pridonijeti našem razvoju i našoj profilaciji u svijetu, ne kao zemlji koja traži novac (u smislu milostinje), nego kao zemlji koja nudi projekte koji će onda privući novac. Na međunarodnom planu bila sam na čelu delegacije RH koja prati Konvenciju o zabrani mina, sudjelovala sam na brojnim skupovima, prije svega u Genevi, ali i na drugim forumima, od U.N.-a i Summita održanog 2002. u NY, do predavanja na američkim fakultetima, Rotary ili Kiwanis klubovima - gdje sam govorila o Hrvatskoj, o problemu mina koji dodatno otežava socio-ekonomski razvoj zemlje. Inače, moja najznačajnija „zadaća“ je obrazložiti i educirati vanjske čimbenike o postignućima unutar našeg sustava protuminskog djelovanja, kao i ponuditi "pomoć" kroz naš know-how i tehnologiju drugim minsko zagađenim zemljama. Na taj smo način poslije stanovitog vremena stekli "pravo" da podsjetimo države stranke Konvencije daje RH jedina zemlja, koja iako zagađena minama, uvelike i sama rješava taj problem; iako mi primamo pomoć, mi je i pružamo. Kao takvi, mi smo u jedinstvenoj situaciji da preuzmemo ulogu mosta između zemalja donatora i miniranih zemalja primateljica donacija.
- Tko su organizatori konferencije? Iz Hrvatske i inozemstva?
= Organizator 6. sastanka država stranaka Ottawske konvencije je Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija, ali ova konferencija je rezultat partnerske suradnje između Vlade Republike Hrvatske (koja je ujedno domaćin), Ženevskog Centra za humanitarno razminiranje i Ujedinjenih naroda.
- Prema vašim procjenama kakva je sad situacija u Hrvatskoj glede minskog problema?
= Situacija u Hrvatskoj znatno je bolja nego što je u drugim zemljama zagađenim minama. Međutim takva nas ocjena nipošto ne može i ne smije zadovoljiti. Naš cilj je postati zemljom BEZ MINA, zemljom u kojoj je svakoj žrtvi mine omogućena rehabilitacija i potpuna reintegracija u društvo kroz školovanje i zapošljavanje. To znači da kao društvo moramo uložiti napore kako bismo u cijelosti postali zemlja u kojoj se normalno živi, bez opasnosti od terora mina. U Hrvatskoj je od početka rata do danas od mina stradalo 1895 osoba, od kojih je 1737 stradalo na minski sumnjivim površinama. Nažalost, u zadnjih par godina broj stradalih od mina stagnira ili raste - tako je u 2004. godine u Hrvatskoj od mina ukupno stradalo 26 osoba, od kojih čak 18 smrtno. Prema informacijama iz Hrvatskog centra za razminiranje (HCR), 1.174 km2 teritorija Republike Hrvatske je minski sumnjivo, a procjenjuje se da je 12 posto do 15 posto stvarno minirano. Minski sumnjivi prostor zahvaća 12 županija, odnosno 121 grad i općinu. Prema podacima iz HCR-a, na području RH još uvijek je raspršeno oko 240.000 mina i oko 60.000 eksplozivnih naprava. Minski sumnjivi prostor obilježen je s više od 9.000 oznaka o opasnosti od mina, koje je postavio HCR-a.
- Koliko dugo će Hrvatska još živjeti s ovim problemom?
= To ovisi uglavnom o svima nama. Teško je dati egzaktnu procjenu koliko ćemo još godina živjeti s ovim problemom. Rješenje problema mina i razminiranja u Hrvatskoj dugotrajan je i složen proces jer uključuje nekoliko međusobno povezanih čimbenika. Činjenica je da je zagađenost minama u proteklih 10 godina negativno utjecala na rješavanje gospodarskih i socijalnih problema, te je bila jedna od većih prepreka razvoju društva i normalizaciji života nakon rata. Važno je napomenuti da mi u RH imamo i kapacitet i znanje i iskustvo da riješimo problem mina i njihovih posljedica u narednih nekoliko godina. Međutim treba još poraditi na sustavu. To znači prije svega poraditi na koordinaciji čimbenika koji sudjeluju u rješavanju te problematike jer se često lijeva i desna ruka ponašaju kao da ne pripadaju istom tijelu.Također, moramo se suočiti sa činjenicom daje to i naš zajednički problem i problem svakoga od nas. Stoga se svi skupa moramo uključiti u rješavanju tog problema, bilo kroz financiranje, bilo na druge moguće načine. Koliko dugo ćemo još živjeti s minama, ovisi uglavnom o nama.
- Kako u rješavanju problema sudjeluje država a kako NGO sektor?
= Glavni izvor financiranja protuminskog djelovanja u RH je državni proračun iz kojeg se osigurava oko 60-65 posto sredstava. Slijede tvrtke u državnom vlasništvu koje sudjeluju s oko 20-25 posto. Ostatak potrebnih sredstava pokriva se domaćim i stranim donacijama. Država je daleko najvažniji čimbenik u rješavanju ovog problema. Osim što odvaja značajna sredstva iz proračuna, na njoj je i zadaća stvaranja okvira koji će omogućiti brže i učinkovitije rješavanje tog problema. Premda država ima najveću odgovornost za rješavanje problema vezanih uz mine, smatram da se ovaj problem ne može učinkovito riješiti bez partnerskog odnosa države i nevladinog sektora. Država treba stvoriti okruženje i dati poticaj gospodarstvenicima da nađu svoj interes u rješavanju tog problema Uloga klasičnog nevladinog sektora u prvom redu je da educira građane o opasnostima od rizičnog ponašanja koja dovode do stradavanja od mina, a paralelno da potiče udruge u njihovoj ulozi glasnogovornika i pravobranitelja civilnog društva. Naglašavam da to nisu jedini sektori koji snose odgovornost za ovaj problem. Naime, svi mi kao aktivni sudionici društva imamo svoj dio odgovornosti za rješavanje ovog velikog problema, a posebno bih spomenula presudnu ulogu medija.
- Možete li nam reći nešto o projektu bolnice u Rovinju? Donatori, pokretači, značenje...
= Prije dva mjeseca započeli su radovi na sanaciji i rekonstrukciji zgrade u kojoj će biti smješten Regionalni centar za psiho-socijalnu rehabilitaciju žrtava mina DUGA. Cilj centra je da „žrtvama mina“ (izravno stradalih te njihovim obitelji) s područja Hrvatske, ali i iz cijele Jugoistočne Europe i drugih zemalja zagađenih minama, otvori novi pogled na svijet. lako je Centar prvenstveno namijenjen rehabilitaciji djece i mladih stradalih od mina, u razdoblju kada mlađa populacija ne koristi usluge Centra, Centar će biti otvoren za starije stradalnike od mina te drugim osobama s posebnim potrebama.
Ljetne radionice u Rovinju započeo je 1999. godine Hrvatski savez udruga tjelesnih invalida pod vodstvom mr. Mirjane Dobranović, kao i međunarodni i hrvatski Crveni križ; 2001. godine organizaciju radionica je preuzela Hrvatska udruga žrtava mina s volonterima iz Crvenog križa, NONE, HCR, itd. U ljeto 2001. bila sam pozvana kao supruga premijera da nazočim priredbi koja se organizirala u sklopu radionica. Kako sam se u to vrijeme već bavila tom problematikom u sklopu HCR-a u Sisku i na terenu, bili su mi poznati uvjeti života i neke od poteškoća, a i upoznala sam neke od tih mladih koji žive u minski sumnjivim područjima. Pozitivne promjene u njihovoj samosvijesti nakon tih 2-3 tjedna provedenih u Rovinju bile su toliko očite da je svakome bilo jasno da se tu događa nešto izuzetno i od dugoročne koristi za te mlade ljude.
Slijedeći logičan korak bio je pružiti priliku i drugima, omogućiti svim mladima, a po mogućnosti i starijima koji su doživjeli teror mina, tu priliku. To je značilo pretvoriti ljetne radionice, koje su trajale 2 ili 3 tjedna, na cjelogodišnji Centar, kako bi bilo dovoljno mjesta za sve stradalnike iz Hrvatske, kao i iz regije, te nekolicine iz miniranih zemalja "trećeg svijeta" Projekt je kompletno financiran iz donacija; uključile su se brojne države, strane i domaće tvrtke te neprofitne udruge, kao što su Zagrebačka filharmonija, Koordinacija društava prijateljstva itd. Do sada se ovom projektu priključilo više od 20-tak donatora, a osim Ministarstva vanjskih poslova SAD-a, koje je u proljeće 2002. doniralo 350 tisuća dolara, i Kneževina Monako, s doniranih 50.000 eura, ostali donatori priključili su se s iznosima između 10.000 i 25.000 eura. Ovih dana vode se pregovori s dva nova potencijalna donatora, a donacije će, ako se ostvare, biti pozamašne.
Projekt je značajan sam po sebi, a i zato jer je to prvi (i do sada jedini) takav projekt u svijetu. Naravno da ima i drugih kvalitetnih Centara gdje stradali od mina idu na fizičku rehabilitaciju, gdje se radi individualno i grupno na psihološkom savjetovanju, a postoje (ili su bar postojali poslije rata) i ljetni programi s radionicama za djecu. Ali ono čega nisam bila svjesna kada sam pokrenula taj projekt je da ne postoji Centar gdje bi sva djeca i mladi stradali od mina mogli doći na dva tjedna besplatno, u neku vrstu "dječjeg kampa"- taj ukupni doživljaj im pomaže da se oslobode strahova i inhibicija (posljedica stradavanja) i da steknu pouzdanje koje će im pomoći da se i sami, kad za to dođe vrijeme, bore za svoja prava.
- Kako bi po vašem mišljenju mogli ubrzati rješavanje edukacije o minskom problemu? Kako nagovoriti medije da više medijskog prostora posvete tom problemu?
= Smatram da je to moguće učiniti realizacijom ambiciozne medijske kampanje na teritoriju cijele Hrvatske. Kada kažem ambiciozne, tu mislim na kampanju koja koristi sve medije komunikacije - vizualne, auditivne, pa čak i taktilne - odnosno televiziju, novine, radio, oglašavanje uz pomoć vanjskih plakata te izvedbu performansa. Kao što osjetljivost za probleme raste s njihovim boljim poznavanjem, tako smatram da i interes medija može jačati samo ukoliko novinari budu bolje upoznati s problematikom i ako se njihovi urednici budu odgovorno nosili s kompleksnošću i složenošću ovog problema. U situaciji globalizacije u kojoj živimo, kada smo sa svih strana obasuti s najrazličitijim informacijama i porukama, iznimno je važno da osim kvantitete, poruke bude i kvalitetno formulirana. Vjerujem da smo to u kampanji Pazi mine! uspjeli postići te da će mediji posvetiti pozornost ovom problemu.
Prvi korak kampanje protiv mina je medijska podrška koja je presudna ukoliko patnje uzrokovane minama želimo svesti na najmanju moguću mjeru. Broj stradalih od mina sigurno bi bio puno veći da u prethodnim godinama nije bilo potpore hrvatskih medija koji su dali izniman doprinos u prenošenju poruke upozorenja. Do pokretanja kampanje „Pazi mine!“ došlo je jer od 1998. godine u Hrvatskoj nije provedena niti jedna medijska kampanja na nacionalnoj razini koja bi ljude upozorila na rizična ponašanja koja dovode do stradavanja od minsko-eksplozivnih naprava. S druge strane, poklapanje medijske kampanje s održavanjem 6. sastanka država stranaka Konvencije naglašava važnu ulogu Hrvatske u protuminskom djelovanju na svjetskoj razini. Cilj medijske kampanje stoga je dvojak: potvrditi ulogu Hrvatske kao predvodnika u regiji i u svijetu po pitanju protuminskog djelovanja te senzibilizirati hrvatsku javnost na još uvijek veliku opasnost od minsko-eksplozivnih naprava.
- Tko se sve uključio u promidžbu 6th Meeting oft he States Parties to the Mine Ban Treaty u Zagrebu?
= Kampanja Pazi mine! već je počela i trajat će do 3. prosinca na području cijele Hrvatske. Tijekom kampanje emitirat će se TV spotovi i radio jinglovi, bit će objavljeni oglasi u tiskovnim medijima te postavljeni jumbo i citylight plakati. Moram naglasiti da će cijela kampanja biti realizirana iz donacija. Potporu kampanji do sada su osigurale HTV, EPH, Radio 101 te Hrvatska udruga radija i novina (HURIN), koja okuplja 128 radio stanica i 22 tiskovine. Tvrtka Europlakat proreklam donirala je 200-tinjak reklamnih mjesta za jumbo plakate i city light plakate, Radin grafika donirala je papir za jumbo plakate, tiskara Sitopapir tisak jumbo plakata, a agencija Božesačuvaj donirala je kreativna rješenja za kampanju. Tvrtka Globalnet uključila se u kampanju pružanjem besplatnih marketinških i IT usluga, agencija Maksima komunikacije pružanjem besplatnih usluga odnosa s javnošću te marketinga, a Luminus studio produkcijom TV spotova.
- Zašto je to dobro ?
= Dva su razloga. Prvo, od kampanje očekujemo da će potaknuti ljude na dodatni oprez kada se nalaze u blizini minski sumnjivih područja, odnosno na izbjegavanje rizičnih ponašanja koja dovode do stradanja. Drugo, očekujemo da će doći do sinergijskog učinka svih odgovornih subjekata: države, gospodarskih subjekata, nevladinih udruga i medija, a to će nas dovesti bržoj realizaciji našeg cilja – Hrvatska bez mina.