Svaki je peti građanin Hrvatske neobrazovan

U povodu druge faze »screeninga«, odnosno pregleda usklađenosti hrvatskog zakonodavstva s europskim za obrazovanje i kulturu, koja počinje danas u Bruxellesu, razgovarali smo s voditeljem radne skupine Petrom Turčinovićem.

-Ističe se da su pregovori za ovo poglavlje lagani jer nema puno europskog zakonodavstva koje treba usvojiti. Ne minoriziraju li se time problemi koji pogađaju hrvatsko školstvo? Nije li ovo poglavlje, ako ne već za pregovore, teško za nas same?
=Istina je da su pregovori, odnosno reforme koje uvodimo, teži za nas same, a teškoće su najvećim dijelom vezane uz financije. Velik je problem u uvjetima rada, kao što je rad u dvije pa čak tri smjene, te velikom broju učenika i studenata, ali i u kvalitetama programa. Promjene koje uvodimo koštaju, kao i pregovori općenito. Zemlje koje su sad ušle u EU procjenjuju da su ih pregovori stajali najmanje jedan posto BDP-a. To je velik novac.

-Jesmo li spremni na tako veliki trošak?
=Ne. Međutim, nismo bili spremni ni za promjene koje smo već napravili, kao što je bolonjski proces, jer nismo osigurali dovoljno novca. Sada je resorno ministarstvo podiglo kredit kojim će pokušati platiti tu razliku, no precizna računica o tome koliko će to koštati još ne postoji. Hrvatska za obrazovanje izdvaja 4,4 posto BDP-a, a prosjek 25 zemalja Europe je 4,94 posto. Treba naglasiti da mi vjerojatno izdvajamo i više jer u ovaj iznosu nisu uzeti u obzir prihodi koje fakulteti ostvaruju putem upisnina i projekata, a također nisu uračunati ni prihodi nekih srednjih škola. Zbog toga možemo procijeniti da se vjerojatno i mi vrtimo oko 4,9 posto.

-Kako je onda moguće da s prosjekom sličnim EU-u nemamo bolje stanje u obrazovanju?
=Problem je što veliki novac ide u infrastrukturu, u održavanje zgrada, razgranatost mreže škola i plaće djelatnika, a premalo u same programe, njihovu kvalitetu. No ni takav postotak nije dovoljan i moramo ga podići jer i EU ima za cilj povećavanje izdvajanja.

Pregovori za obrazovanje gotovi do ožujka ili travnja 2006.
-U srijedu ćete predstavnicima EU-a prezentirati stanje u obrazovanju u Hrvatskoj. Kakvo je zaista stanje i na što će biti najviše primjedbi?
=Poteškoća je najviše u dijelu strukovnog obrazovanja i očekujemo da će tu biti najviše primjedbi. Određene će teškoće biti i u specifičnim pregovorima s pojedinom zemljom, kao što je primjerice obrazovanje manjina, ali ne mislimo da će one biti dramatične. Procjenjujemo da bismo pregovore za obrazovanje mogli završiti u ožujku ili travnju sljedeće godine.

-Kritizira se što za područja osnovnog i srednjeg obrazovanja nemamo definiranog polazišta za pregovore. U visokom obrazovanju bolonjski je proces ipak nešto olakšao poziciju. Primjedbe su upućene i vašoj radnoj skupini u kojoj navodno nedostaju stručnjaci za osnovno i srednje obrazovanje. Je li istina da ste više okrenuti promjenama u visokom školstvu?
=Mislim da to nije istina, ali točno je da su u visokom obrazovanju ciljevi jasnije postavljeni. Osim toga, i napredak je vidljiviji negoli u osnovnom i srednjem školstvu. Primjerice, troškovi za visoko obrazovanje iz državnog se budžeta povećavaju od 1999. godine, a lani smo dostigli 1,7 milijardi kuna. Zatim iz godine u godinu raste broj studenata, lani ih je bilo 126 tisuća. Zbog toga možemo govoriti o buđenju visokog obrazovanja i njegovom približavanju europskom visokom obrazovanju, a u nekim segmentima i pretjecanju pojedinih zemalja EU-a.

-Visoko obrazovanje se možda budi, ali mnogo je kritika upućeno upravo bolonjskom procesu. Ističe se da je uveden tek formalno, na brzinu i da zapravo nije ni zaživio. Fakultetima nedostaje kadra i adekvatnog prostora, a mnogima prijeti bankrot. Primjerice, na Pravnom fakultetu u Zagrebu studenti na predavanjima nemaju mjesta niti za stajanje.
=Istina je da nam nedostaje puno profesora i pogotovo mlađih asistenata i dok se to ne riješi, nema načina da se bolonjski proces dovrši. Dok je broj studenata rastao, broj onih kojih predaju nije se značajno povećao te se kreće oko sedam tisuća.

Studenti bi trebali ocjenjivati profesore
-Sve je veća potreba za kontrolom kvalitete nastavničkog kadra pogotovo nakon uvođenja bolonjskog procesa. Naime, naši sveučilišni profesori, u odnosu na svoje kolege sa zapada, na fakultetima provode vrlo malo vremena. Zauzeti raznim projektima te funkcijama u institutima i odborima profesorsko zanimanje postaje im tek usputno.
=Mene osobno ne smeta što su profesori na više mjesta. (Turčinović, koji je profesor psihologije, uz vođenje radne skupine obavlja još nekoliko vrlo odgovornih funkcija - pomoćnik je ministrice vanjskih poslova i europskih integracija i ravnatelj Diplomatske akademije, ali napominje da trenutno ne predaje na fakultetu, op.a.). Mislim da oni i moraju biti povezani s realnošću i s gospodarstvom da bi mogli bolje raditi svoj posao jer cilj obrazovanja je da poveća ekonomski razvoj i socijalnu koheziju zemlje.

-Ali i studenti bi morali biti povezani s tom realnošću, a ne tek predavanja slušati ex cathedra.
=To je apsolutno točno i potrebno je izvršiti promjene u tom pogledu. Nažalost, stopa odustajanja u tercijarnom obrazovanju iznosi oko 70 posto i trajanje studija nam je preko sedam godina, što govori u prilog potrebi za više novih nastavnika i poštovanju bolonjskih kriterija, odnosno da na jednog nastavnika bude maksimalno 20 studenata. Jedan od novih načina praćenja kvalitete nastave je i studentsko ocjenjivanje profesora, što mene osobno veseli jer se već dvadesetak godina zalažem za to i sam koristim tu metodu.

-Prigovora ima i na Hrvatski nacionalni obrazovni standard (HNOS). Sumnja se, naime, je li on uopće u skladu sa standardima kvalitete koju zahtijeva EU. HNOS je već eksperimentalno uveden u mnoge osnovne škole i utrošeno je mnogo sredstava za njegovo provođenje, je li novac bačen u vjetar?
=Oko HNOS-a ima jako puno problema. Mišljenja su podijeljena. No, jedno je sigurno. EU je u obrazovanju postavio strateške ciljeve od kojih svaki ima svoje mjere kvalitete kojima se prati uspješnost. Nema milosti niti odstupanja u praćenju nijedne zemlje te će tako i Hrvatska biti vrednovana europskim mjerama kvaliteta bez obzira na to što mi »za po doma« uvodimo, pa bio to i HNOS.

S podobrazovanim stanovništvom ne možemo konkurirati ostalim regijama
-Što je u ovom trenutku najvažnija novina na kojoj inzistira Europa?
=Cjeloživotno je učenje u ovom trenutku najbitnije za EU jer je zaključeno da su učenja i znanja koja se dobivaju kroz redovno školovanje zastarjela i nedostatna. Ni u Europi stanovništvo nije dovoljno obrazovano, a s takvim se stanovništvom ne može konkurirati ostalim regijama svijeta. Cilj koji si je EU postavio je biti najkompetitivnija i najdinamičnija ekonomija svijeta. Za provođenje ovog program namijenit će se i više sredstava nego što se očekivalo, a predloženo je 13,620 milijardi eura. Da bismo i mi u Hrvatskoj mogli povući dio novca, u ovom je trenutku najvažnije da osnujemo Agenciju za cjeloživotno učenje koja će kao samostalna institucija pratiti kvalitetu obrazovanja od razine osnovnih i srednjih škola, strukovnog obrazovanja do učenja odraslih.

-Na kojem je sada stupnju hrvatsko stanovništvo po pitanju obrazovanja?
=Moramo se osloboditi zablude da imamo obrazovanu radnu snagu. Mi smo podobrazovani. Imamo 16 posto osoba koje nisu završile osnovnu školu, jedan posto za koje ne znamo kakvu školu imaju te tri posto onih koji nemaju nikakve formalne edukacije. Dakle, 20 posto hrvatskog stanovništva nema minimalnu edukaciju, dok je samo osam posto visokoobrazovanih i četiri posto onih koji su završili više škole. To je strašno za natjecateljski stupanj i konkurentnost neke zemlje. U Europi deset posto ljudi između 25. i 64. godine sudjeluje u nekoj vrsti edukacije bilo da je to samo običan seminar ili pohađanje službenih institucija. U Hrvatskoj pak samo 2,3 posto. Zemlje koje su gore od nas, ako nekoga to tješi, su Bugarska i Rumunjska. Potrebno je naglasiti da niti jedna zemlja nije ušla u fazu ekonomske ekspanzije i porasta životnog standarda a da to nije pratio i porast obrazovanja. Drugog načina razvoja nema iako se uvijek može raspravljati vuče li gospodarstvo obrazovanje ili je obrnuto, u što i sam vjerujem.

-U zemlji u kojoj se nedovoljno cijeni znanje i gdje se napreduje pomoću mita, korupcije i poznanstava te stoga na pozicije dolaze nekompetentne osobe, teško će bez promjene čitavog društvenog sklopa cjeloživotno obrazovanje imati veći utjecaj na razvoj Hrvatske. Danas djeca već u osnovnoj školi znaju da se i bez škole kod nas lako može uspjeti.
=Za taj dio najmanje brinem. Ti mladi ljudi dobro vide kakva je sada situacija. Ali ono što mene strašno veseli je da će se isto tako brzo dobro vidjeti kada se okolnosti promijene. Kad shvate da s ECTS bodovima studiranje mogu započeti u Zagrebu, a nastaviti u Parizu, a za poslijediplomski mogu skočiti, primjerice, do Rima. Poduzeća će zatim tražiti upravo takvu kvalifikaciju po tim istim bodovima i onaj koji to bude imao moći će napredovati, a oni ostali ne. Drugim riječima, pregovori u obrazovanju su pregovori, naravno, oko konkretnih stvari, ali i oko vrijednosti, oko usvajanja pravila koja se ne temelje na poznanstvu ili korupciji nego na ekspertnosti, toleranciji, dijalogu, kreaciji i poštenju.

Istra opasno igra samo na jednu kartu - turizam
-Kakav je položaj Istre po pitanju sveučilišta?
=To je najslabija točka Istre. Veća sredstva su se unutar Istre trebala sistematski odvajati za sveučilište i smatram da je istarsko sveučilište trebalo biti osnovano već davno. Neka druga područja, kao što je zadarsko ili dubrovačko, koja teritorijalno, po broju stanovnika i pogotovo po ekonomskoj moći nisu jača od Istre, ipak su shvatila važnost sveučilišta. Mi se trenutno oslanjamo samo na jednu kartu - turizam. Ključno je pitanje hoćemo li se razvijati samo na resursima prirode, na dijelu tradicije kao što je hrana, vino, maslinarstvo, seoski turizam i turizam općenito ili ćemo razvijati i intelektualni kapital, kapital znanja koji u svjetskoj ekonomiji donosi puno veći prihod od turizma. Obrazovanje i znanost su dugoročno gledano najprofitabilniji sektori, a sveučilište je jedan formalni indikator da toga ima i garancija da će Istra stvarati promjene, a ne samo prilagođavati se promjenama drugih.

-Kako bi trebalo izgledati istarsko sveučilište?
=Mene ne zanima u Istri bilo kakvo sveučilište, već ono koje će forsirati invenciju, kreaciju, izum i razvoj, ali sasvim je svejedno hoće li ono biti državno ili privatno. Jedno od mogućnosti je da istarsko sveučilište bude dijelom financirano iz Europe, a dijelom da izdvajamo sami. Naši bi političari trebali napraviti optimalnu kompoziciju industrijskih grana koje bi omogućavale i najveći razvoj područja Istre, a sveučilište bi trebalo biti pragmatično orijentirano prema gospodarstvu. Djelatnosti poput softverske industrije, biotehnologije, kulture, organizacije društva i gospodarstva te istraživanja kvalitete života jedan su od mogućih pravaca razvoja istarskog sveučilišta.

-Ima li mjesta euroskepticizmu?
=Ljudi se boje da će stranci kupiti nekretnine u Istri. To uopće ne bi bio problem kad bi i Istrani kupovali istom tom brzinom nekretnine po Parizu, Londonu ili Turskoj. Problem je što to ne mogu. Stranci kao turisti kod nas dolaze isključivo radi hrane, pića i zemlje te, iako to određeno vrijeme funkcionira, to ima i svoja ograničenja. U Istri se ne bi smjelo ulagati po principu – ovdje imate stratešku dobru lokaciju i jeftine radne snage koja je ostala nakon raspada Pazinke, nakon zatvaranja labinskih ugljenokopa itd. Ili još gore, otvarati samo trgovačke lance kojima je jedini cilj pokupiti višak vrijednosti. Filozofija dolaska u Istru treba biti – dođite, dovedite svoju obitelj, svoje znanje, kako biste s obrazovanim Istranima živjeli u Istri i učinili život što kvalitetnijim za sve nas.