- Objavljeno: 03.11.2005.
Hrvati i Francuzi se nisu dovoljno poznavali
Ugledni hrvatski diplomat
Miro Kovač predstavio se i kao znanstvenik objavivši knjigu pod nazivom
» Francuska i hrvatsko pitanje 1914.- 1929«. Znanstvenim pristupom Miro
Kovač otkriva nepoznate detalje iz jednog od ključnih razdoblja novije
hrvatske političke povijesti.
- U svojoj knjizi ograničili ste se na razdoblje 1914.-1929. Zašto?
= Prije svega jer je to razdoblje neistraženo posebice kada su u pitanju francuske arhive koji su dostupne javnosti. Tu u prvom redu mislim na arhive francuskog ministarstva vanjskih poslova i francuske kopnene vojske. U Francuskoj imate pravilo da se arhive otvaraju nakon 30 godina za dokumente koji nisu tajni, a one tajne nakon 50 godina. Za dokumente francuske tajne službe vrijedi pravilo da se ne otvaraju stotinu godina.
Stereotipi
- U Hrvatskoj novijoj političkoj povijesti često se povlačilo pitanje hrvatsko-francuskih odnosa najčešće u negativnom kontekstu. Kako biste vi, s obzirom na istraživanje koje ste proveli, okarakterizirali te odnose?
= Hrvati i Francuzi se nisu dovoljno poznavali. Svi znamo za stereotipe da su Francuzi podržavali Srbe, a Nijemci Hrvate. Rekao bih sljedeće: Hrvati su bili u sastavu Habsburške monarhije i time više vezani uz germansku kulturu. Oni nisu previše poznavali Francusku, a to vrijedi i za Francuze u odnosu na Hrvate. Intenzivnih kontakata tako nije bilo. Francuski partneri na području Balkana su bili Srbi koji su se konstituirali kao država krajem 19. stoljeća i tako imali mogućnost komunikacije putem državnih struktura. Hrvati to nisu mogli, jer su unutar Austro-Ugarske bili jedan od drugorazrednih naroda. Hrvati su u 1. svjetskom ratu ratovali na strani Austro-Ugarske, dok je Srbija kao »junior partner«, ali ipak kao partner, ratovala na strani Antante. No, u hrvatskoj političkoj eliti ideja jugoslavenstva je bila sve prisutnija, jer se smatralo da se viši stupanj samostalnosti u okviru austrougarske monarhije ne može postići. Frano Supilo i Ante Trumbić su otišli u inozemstvo kada je izbio rat, jer su htjeli zajedno s predstavnicima drugih južnih Slavena iz Austro-Ugarske uspostaviti kontakte s Englezima i Francuzima, kasnije i s Talijanima te 1915. osnovali Jugoslavenski odbor.
Konflikt s Pašićem
Hrvati su tako igrali na dva polja - formalno su bili saveznici Beča i Pešte, dok su politički emigranti u Londonu i Parizu pokušali predstaviti Hrvate kao saveznike Antante. No, već na početku je nastao konflikt s Nikolom Pašićem, koji je hrvatske političke emigrante htio kontrolirati, tj. prema njima imao »pijemontski« odnos, dok su oni odnos sa Srbijom percipirali kao partnerski.
- Kako se ponašala Francuska?
= Francuska je sve do 1917. podržavala ideju austrougarske monarhije, jer je željela imati dva germanska čimbenika, a ne jedan veliki. Tek nakon propalih tajnih pregovora o zasebnom miru s Austro- Ugarskom i američkog ulaska u rat, počela se zalagati za stvaranje južnoslavenske države sa Srbijom kao stožernom snagom i kao protuteža mogućem oživljavanju »germanskog ekspanzionizma «.
- Dakle nije bilo ništa osobno, protiv Hrvata?
= Ne, Hrvate nisu dobro poznavali niti su im oni mogli biti politički partneri.
- Imaju li događaji koje ste u knjizi istraživali utjecaja na nedavne događaje u odnosima dviju zemalja?
= Svakako treba naglasiti da se političke okolnosti i konstelacije uvijek mijenjaju. Poznavanje povijesti je korisno kao što je za velemajstore korisno poznavanje ranijih partija šaha. No, tim partijama iz prošlosti ne treba se opterećivati. To vrijedi i za aktualnu hrvatsku zbilju. Danas Francuska podržava Hrvatsku na njezinom putu prema Europskoj uniji i to treba uzeti kao važnu činjenicu. Kada je počeo rat u bivšoj Jugoslaviji Francuzi su logično podržavali opstanak te države, jer su pridonijeli njezinom stvaranju. No, kada su shvatili da je neizbježno formiranje nacionalnih država u Sloveniji i Hrvatskoj, počeli su graditi kvalitetne političke odnose s tim državama. Uvjeren sam da će za nekoliko desetljeća biti dostupni dokumenti koji će mnoge u Hrvatskoj iznenaditi, a koji se tiču hrvatsko- francuske suradnje za vrijeme Domovinskog rata.
Važni osobni kontakti
- Jeste li u svojem traganju po francuskim arhivima otkrili nešto novo?
= Ono što sam otkrio naglašava koliko ja važno imati dobre osobne kontakte u politici. Malo ljudi zna da je Narodno vijeće SHS-a u Zagrebu moglo biti priznato kao legitimno da to nije blokirao francuski ministar vanjskih poslova. Učinio je to nakon što je Francuska prisilila srbijansku vladu da se u Ženevi s predstavnicima srbijanske oporbe, Jugoslavenskog odbora i Narodnog vijeća SHS-a sjedne za stol oko priznavanja Narodnog vijeća. Ženevskom deklaracijom srbijanska vlada se obvezala priznati Vijeće i tražiti priznanje od saveznika. To je srbijanska vlada i učinila. No Nikola Pašić i srbijanski poslanik u Francuskoj hitno su otputovali u Pariz i francuskom su šefu diplomacije kazali kako je usvojeni dokument ništavan. On ga je poslušao iako su mu Britanci već poslali službeni demarš s naznakom su spremni priznati Narodno vijeće SHS-a. O toj epizodi sam pronašao originalne dokumente. To pokazuje da je gospodin Trumbić razvio jako dobre neformalne veze s Britancima i Amerikancima i da je bilo moguće formiranje federativne države južnih Slavena.
- U svojoj knjizi ograničili ste se na razdoblje 1914.-1929. Zašto?
= Prije svega jer je to razdoblje neistraženo posebice kada su u pitanju francuske arhive koji su dostupne javnosti. Tu u prvom redu mislim na arhive francuskog ministarstva vanjskih poslova i francuske kopnene vojske. U Francuskoj imate pravilo da se arhive otvaraju nakon 30 godina za dokumente koji nisu tajni, a one tajne nakon 50 godina. Za dokumente francuske tajne službe vrijedi pravilo da se ne otvaraju stotinu godina.
Stereotipi
- U Hrvatskoj novijoj političkoj povijesti često se povlačilo pitanje hrvatsko-francuskih odnosa najčešće u negativnom kontekstu. Kako biste vi, s obzirom na istraživanje koje ste proveli, okarakterizirali te odnose?
= Hrvati i Francuzi se nisu dovoljno poznavali. Svi znamo za stereotipe da su Francuzi podržavali Srbe, a Nijemci Hrvate. Rekao bih sljedeće: Hrvati su bili u sastavu Habsburške monarhije i time više vezani uz germansku kulturu. Oni nisu previše poznavali Francusku, a to vrijedi i za Francuze u odnosu na Hrvate. Intenzivnih kontakata tako nije bilo. Francuski partneri na području Balkana su bili Srbi koji su se konstituirali kao država krajem 19. stoljeća i tako imali mogućnost komunikacije putem državnih struktura. Hrvati to nisu mogli, jer su unutar Austro-Ugarske bili jedan od drugorazrednih naroda. Hrvati su u 1. svjetskom ratu ratovali na strani Austro-Ugarske, dok je Srbija kao »junior partner«, ali ipak kao partner, ratovala na strani Antante. No, u hrvatskoj političkoj eliti ideja jugoslavenstva je bila sve prisutnija, jer se smatralo da se viši stupanj samostalnosti u okviru austrougarske monarhije ne može postići. Frano Supilo i Ante Trumbić su otišli u inozemstvo kada je izbio rat, jer su htjeli zajedno s predstavnicima drugih južnih Slavena iz Austro-Ugarske uspostaviti kontakte s Englezima i Francuzima, kasnije i s Talijanima te 1915. osnovali Jugoslavenski odbor.
Konflikt s Pašićem
Hrvati su tako igrali na dva polja - formalno su bili saveznici Beča i Pešte, dok su politički emigranti u Londonu i Parizu pokušali predstaviti Hrvate kao saveznike Antante. No, već na početku je nastao konflikt s Nikolom Pašićem, koji je hrvatske političke emigrante htio kontrolirati, tj. prema njima imao »pijemontski« odnos, dok su oni odnos sa Srbijom percipirali kao partnerski.
- Kako se ponašala Francuska?
= Francuska je sve do 1917. podržavala ideju austrougarske monarhije, jer je željela imati dva germanska čimbenika, a ne jedan veliki. Tek nakon propalih tajnih pregovora o zasebnom miru s Austro- Ugarskom i američkog ulaska u rat, počela se zalagati za stvaranje južnoslavenske države sa Srbijom kao stožernom snagom i kao protuteža mogućem oživljavanju »germanskog ekspanzionizma «.
- Dakle nije bilo ništa osobno, protiv Hrvata?
= Ne, Hrvate nisu dobro poznavali niti su im oni mogli biti politički partneri.
- Imaju li događaji koje ste u knjizi istraživali utjecaja na nedavne događaje u odnosima dviju zemalja?
= Svakako treba naglasiti da se političke okolnosti i konstelacije uvijek mijenjaju. Poznavanje povijesti je korisno kao što je za velemajstore korisno poznavanje ranijih partija šaha. No, tim partijama iz prošlosti ne treba se opterećivati. To vrijedi i za aktualnu hrvatsku zbilju. Danas Francuska podržava Hrvatsku na njezinom putu prema Europskoj uniji i to treba uzeti kao važnu činjenicu. Kada je počeo rat u bivšoj Jugoslaviji Francuzi su logično podržavali opstanak te države, jer su pridonijeli njezinom stvaranju. No, kada su shvatili da je neizbježno formiranje nacionalnih država u Sloveniji i Hrvatskoj, počeli su graditi kvalitetne političke odnose s tim državama. Uvjeren sam da će za nekoliko desetljeća biti dostupni dokumenti koji će mnoge u Hrvatskoj iznenaditi, a koji se tiču hrvatsko- francuske suradnje za vrijeme Domovinskog rata.
Važni osobni kontakti
- Jeste li u svojem traganju po francuskim arhivima otkrili nešto novo?
= Ono što sam otkrio naglašava koliko ja važno imati dobre osobne kontakte u politici. Malo ljudi zna da je Narodno vijeće SHS-a u Zagrebu moglo biti priznato kao legitimno da to nije blokirao francuski ministar vanjskih poslova. Učinio je to nakon što je Francuska prisilila srbijansku vladu da se u Ženevi s predstavnicima srbijanske oporbe, Jugoslavenskog odbora i Narodnog vijeća SHS-a sjedne za stol oko priznavanja Narodnog vijeća. Ženevskom deklaracijom srbijanska vlada se obvezala priznati Vijeće i tražiti priznanje od saveznika. To je srbijanska vlada i učinila. No Nikola Pašić i srbijanski poslanik u Francuskoj hitno su otputovali u Pariz i francuskom su šefu diplomacije kazali kako je usvojeni dokument ništavan. On ga je poslušao iako su mu Britanci već poslali službeni demarš s naznakom su spremni priznati Narodno vijeće SHS-a. O toj epizodi sam pronašao originalne dokumente. To pokazuje da je gospodin Trumbić razvio jako dobre neformalne veze s Britancima i Amerikancima i da je bilo moguće formiranje federativne države južnih Slavena.