Ne dolazi u obzir da pošaljemo vojnike u Irak

Bez obzira na nespornu činjenicu da su događaji u posljednja dva tjedna - od jasne poruke Georgea Busha da očekuje hrvatski angažman u Iraku, preko krize sa Slovenijom, do ponovno aktualiziranog slučaja Gotovina - doveli Hrvatsku u neugodniju međunarodnu poziciju nego prije nekoliko mjeseci, Žužul je razgovarao vrlo otvoreno i vrlo samouvjereno, s neobično većim stupnjem samopouzdanja nego i u bolja vremena, primjerice u doba kada je Hrvatska dobila pozitivan avis za članstvo u Europskoj uniji

Zašto ste u utorak navečer nenajavljeno otputovali u Haag?
-Zbog dogovora s Tužiteljstvom o našoj komunikaciji i prema Europskoj uniji i prema Ujedinjenim narodima. Htjeli smo usporediti kako Tužiteljstvo percipira sadašnju razinu suradnje Hrvatske sa Sudom, s našim pogledima na suradnju. Htio sam doznati kako će Tužiteljstvo istupiti prema Europskoj uniji i Ujedinjenim narodima. Konkretno, ja ću govoriti u Ujedinjenim narodima prije Carle Del Ponte, i naravno da sam želio doznati njihove stavove. Moj posjet nije se odnosio na izravne oblike suradnje. To su obavili ministrica Vesna Škare-Ožbolt i državni tužitelj Bajić. Ja sam razgovarao o komunikaciji koju Tužiteljstvo održava s drugim na bilo koji način zainteresiranim zemljama, i s međunarodnim institucijama.

Ali, zašto ste u Haag otputovali tako naglo, bez prethodne najave?
-Točno je da je moj posjet Haagu bio nenajavljen. Riječ je o ad hoc susretu, za koji smo procijenili da nam je u ovom trenutku potreban.

Jeste li u Haag otputovali zbog novog razvoja događaja oko generala Gotovine? I u priopćenju Haaškog suda sa sastanka s Vesnom Škare-Ožbolt i Mladenom Bajićem naglašava se potreba da Hrvatska udvostruči napore da riješi slučaj Gotovina.
-Gledajte, ja sam želio vidjeti kakve će pozicije Tužiteljstvo zauzeti i što će stajati u njihovim izvješćima za Europsku uniju i Vijeće sigurnosti, i to kada je riječ o ukupnoj ocjeni suradnje Hrvatske i Haaga. Posjet je, znači, bio povezan i s Gotovinom, ali i sa sveukupnim mišljenjem Tužiteljstva o hrvatskoj suradnji i prije vrio povoljnog izvješća o Hrvatskoj, što ga je Tužiteljstvo podnijelo uoči ljeta, redovito smo komunicirali s Tužiteljstvom. Mi i sada želimo znati kako oni gledaju na Hrvatsku, uoči njihova zadnjeg izvještaja Vijeću sigurnosti. Mora se imati u vidu da Tužiteljstvo prestaje s radom, i da u studenome ove godine podnosi zadnji izvještaj UN-u; željeli doznati stavove Carle Del Ponte sada, umjesto da čekamo izvještaj pa da kasnije reagiramo.

Jeste li s Carlom Del Ponte razgovarali o zadarskoj policijskoj akciji protiv Gotovininih pomagača, i o dokumentima koji su navodno pronađeni tijekom te akcije?
-Ne, ja o tome nisam razgovarao s Tužiteljstvom. Gospoda Vesna Škare-Ožbolt i gospodin Bajić, koji su prije mene razgovarali s gospodom Del Ponte, raspravljali su o tom slučaju. Ja nisam ulazio ni u kakve detalje, ni u kakve konkretne elemente slučaja Gotovina, nego sam se bavio svim mogućim međunarodnim aspektima suradnje Hrvatske i Haaga.

Niste, znači, spominjali dokumente koji su, prema izvještaju Globusa, pronađeni u zadarskoj akciji, a koji, navodno, dodatno kompromitiraju Gotovinu?
-Ne, ja o tome nisam razgovarao. Ali, ministrica i državni odvjetnik izvijestili su Carlu Del Ponte da analiza pronađenih dokumenata još nije obavljena.

Kakav izvještaj Carle Del Ponte o Hrvatskoj očekujete? Hoće li ona i pred Vijećem sigurnosti i pred Europskom unijom ponovno podržati Hrvatsku kao ovog proljeća?
-Mi smo, dakle, razmijenili mišljenja o tome kako gledamo na suradnju Zagreba i Haaga. Bilo bi, čini mi se, neobično da mi pred Ujedinjene narode izađemo s jednim prikazom situacije, a Tužiteljstvo s potpuno drukčijim gledištem. Čini mi se da ne postoje bitne razlike u pogledima na dostignutu razinu suradnje, s tim da mi u potpunosti uzimamo u obzir stav Tužiteljstva da će potpuna suradnja biti postignuta tek kada se riješi slučaj Gotovina. No, mislim da Tužiteljstvo poštuje odlučnost Vlade da u potpunosti surađuje s Haagom te da cijeni pojedine konkretne korake koje mi poduzimamo kako bismo riješili preostale probleme. Zbog svega toga vjerujem da će izvještaj Tužiteljstva i pred Europskom unijom u listopadu i pred Ujedinjenim narodima u studenome biti pozitivan za Hrvatsku. Dopustite mi da ponovim kako je posebna važnost ovoga izvještaja u tome što Tužiteljstvo završava s radom. Nama je itekako važno da završni izvještaj Tužiteljstva o Hrvatskoj bude pozitivan. Taj, zadnji izvještaj postaje trajni dokument Ujedinjenih naroda o suradnji Hrvatske i Haaga, iz kojeg mogu proizaći i dugotrajne obveze.

Postoji li bilo kakav posebni politički razlog zbog kojeg se posljednjih tjedana i u međunarodnoj javnosti i kod nas opet naglašava važnost slučaja Gotovina?
-Svi u Hrvatskoj moraju znati da se, u konačnici, slučaj Gotovina može staviti ad acta tek kada general Gotovina dođe u Haag. To mora biti potpuno jasno svakome tko čak i površno prati međunarodnu politiku. Ta je činjenica zabetonirana onoga trenutka kada je slučaj Ante Gotovine ušao u rezoluciju Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, i o tom nisu moguće baš nikakve pogodbe, niti je moguće bilo kakvo prikrivanje ili minimaliziranje važnosti tog slučaja. Mene, naprotiv, čudi da se u našoj javnosti javljaju mišljenja kako će se slučaj Gotovina slegnuti ili zaboraviti. Budimo sigurni, definitivno neće. Nadalje, ne mislim da je Hrvatska izložena nekim posebnim pritiscima da učini ono što je nemoguće. Ako ne znamo gdje je Gotovina, a ne znamo, mi ga ne možemo uhititi. Međutim, postoje očekivanja da pokažemo da činimo sve što možemo kako bismo riješili taj slučaj, i ova će vlada ispuniti ta očekivanja, u čemu nema ništa novo. Također, nije ništa novo da u međunarodnoj zajednici postoje i oni koji žele pokazati da Hrvatska baš i nije tako dobar učenik, kao što se to općenito u posljednje vrijeme smatra u Europu Hrvatska je, nakon što je prošla faza preispitivanja europske orijentacije ove vlade, dobila dvije uloge. Jedna se tiče same Hrvatske i našeg ulaska u EU, a druga se odnosi na našu zemlju kao na državu koja pokazuje put za druge zemlje u regiju. Takva naša uloga definirana je činjenicom da mi ispunjavamo određene, tražene političke kriterije te da nam se zato otvaraju ubrzane mogućnosti ulaska u euroatlantske integracije. Ali postoje i oni kojima bi, zbog njihovih specifičnih interesa, odgovaralo zadržati Hrvatsku u društvu drugih zemalja regije, što je, naravno, za nas najgora moguća varijanta.

Je li točno, kao što se u posljednje vrijeme tvrdi i u našim, i u beogradskim, ali i u londonskim medijima, da agenti britanske obavještajne službe u Hrvatskoj sudjeluju u potrazi za generalom Gotovinom?
-Ne, to je posve netočno. Niti su nas Britanci tražili takvo što, niti bismo mi dopustili agentima bilo koje strane obavještajne službe, dakle m britanske, da obavljaju bilo kakav operativni posao na teritoriju Republike Hrvatske.

Je li točno da je Vlada prije nekoliko mjeseci dobila neslužbeni dokument, non paper, u kojem se spominje još nekoliko ljudi iz javnog života kojima bi, uz one za koje je to već objavljeno, trebalo zabraniti ulazak u Europsku uniju zbog pomaganja generalu Gotovini?
-Ne, nismo dobili nikakav dokument, nikakav non paper takva sadržaja. U diplomatskim se krugovima, ali posve neslužbeno, govorilo o mogućnosti da se sadašnji popis hrvatskih državljana koji zbog Gotovine ne smiju putovati u EU proširi s još nekim imenima. No, koliko j'a znam, ništa takvo nije se m na koji način formaliziralo.

Kako će Hrvatska odgovoriti na sadržaj pisma predsjednika Busha u povodu predaje vjerodajnica našeg novog veleposlanika u Washingtonu, u kojem se izravno zahtijeva hrvatski angažman u Iraku? Dosad vlada nije dobila tako izravan zahtjev s najvišeg mogućeg mjesta da se Hrvatska vojska pošalje u Irak.
-Ne mislim da pismo predsjednika Busha treba interpretirati kao bilo kakav konkretan zahtjev. Razmjena pisama između novih veleposlanika i predsjednika u Sjedinjenim Državama uvijek podrazumijeva i određeni politički sadržaj kojim se uspostavlja okvir za suradnju. Mislim da je Bushovo pismo u našoj javnosti primljeno previše dramatično. U posljednje smo vrijeme održali više sastanaka s predstavnicima Sjedinjenih Država. S Washingtonom i dalje održavamo vrlo intenzivnu suradnju. Međutim, posve je jasno da Hrvatska neće slati vojnike u Irak. Posve je jasno da Hrvatska neće potpisati članak 98, kojim se američki državljani izuzimaju od odgovornosti pred Međunarodnim kaznenim sudom. Ta su dva naša stava posve nesporna i nepromjenjiva.

Ali, u Bushovu se pismu decidirano kaže da se očekuje suradnja Hrvatske u akciji u Iraku.
-Da, ali suradnja je i to što smo primili na liječenje iračku djecu. Suradnja se može manifestirati i kroz obučavanje različitih grupa, za gradnju poslijeratnog Iraka. U našim se medijima govorilo o obučavanju specijalnih vojnih ili policijskih postrojbi, no ova vlada misli na pomoć u obuci liječnika i svih onih koji će sudjelovati u obnovi i gradnji civilnog Iraka. Postoji čitav niz aspekata gdje Hrvatska može surađivati kada je Irak u pitanju, koji nisu vojnog karaktera i koji su bezbolni sa stajališta unutarnje politike.

Može li odbijanje slanja vojnika u Irak ugroziti naše ambicije da postanemo članica Vijeća sigurnosti?
-Ne, mislim da ne može. Ne vjerujem da će Sjedinjene Države blokirati našu kandidaturu za Vijeće sigurnosti. Amerikanci se još nisu odredili prema našoj kandidaturi, što je i normalno, jer je prerano za takvo što. No, uistinu nema ni najmanjih znakova da bi nas Washington pokušao blokirati. Mi smo, za sada, namjerno vrlo široko postavili nasu kampanju za ulazak u Vijeće sigurnosti, a ključne odluke o tome donijet će se 2006. ili 2007., pri čemu će najvažnija biti pozicija Europske unije prema Hrvatskoj.

Hoće li neodlazak Hrvatske vojske u Irak usporiti ulazak Hrvatske u NATO?
-Ne, vjerujem da neće. NATO, ipak, ne čine samo Sjedinjene Države, nego i sve druge članice. Mislim da je poslije ljetošnje konferencije NATO-a u Istanbulu naš put u NATO vrlo jasno trasiran. Tempo ulaska Hrvatske u NATO uvelike ovisi o nama, što je jasno rečeno i na sastanku koji smo održali u New Yorku s američkim državnim tajnikom Colinom Powellom. Mi smo sada na kraju drugog ciklusa provedbe Akcijskog programa za ulazak u NATO. Uz to, na djelu je čitav niz aktivnosti unutar Jadranske povelje. Mi smo, znači, sada pred trećim, finalnim ciklusom Akcijskog programa za NATO i, ako uspješno prođemo tu fazu, i dalje procjenjujem da bismo mogli ući u Sjevernoatlantski savez 2006., najkasnije 2007. godine.

A što je s kandidaturom za predsjeda-nje OESS-om, koja se sada čini manje izvjesnom nego prije nekoliko tjedana?
-Nije riječ o kandidaturi Hrvatske za predsjedanje OESS-om, nego o ponudi koju smo dobili. Mene su, dakle, prije izvjesnog vremena nazvali generalni tajnik OESS-a i predsjedavajući OESS-a. Pitali su me bi li Hrvatska bila spremna preuzeti predsjedavanje OESS-om. Odgovorio sam da smo počašćeni tim prijedlogom i da bismo to bili spremni učiniti pod strogo određenim okolnostima. Riječ je o tome da bismo mi željeli imati potpuni konsenzus o našem eventualnom preuzimanja predsjedavajućeg mjesta u OESS-u, te da se odluka o tome donese vrio brzo. Za nas predsjedanje OESS-om jest veliko priznanje, ali i golema obveza koja bi nam dosta teško pala. Vidite, 2007, kada bi se to trebalo dogoditi, ini ćemo još biti zauzeti završetkom pregovora s Europskom unijom i kampanjom za ulazak u Vijeće sigurnosti. Mi čak nemamo dovoljno ljudi da bismo odradili sve te poslove. No, važno je da su oba naša zahtjeva, dakle i konsenzus i brzina donošenja odluke, pod velikim upitnikom. OESS se u ovom trenutku nalazi u razdoblju redefiniranja svoje budućnosti. Misije OESS-a sve se više pomiču prema istoku. Ne mislim da OESS neće zadržati svoju sadašnju važnost, ali ta se organizacija mijenja u kontekstu nove Europe i budućih potencijalnih kriza. U svemu tome teško je postići konsenzus. Ne bih želio da se pitanje Vijeća sigurnosti i OESS-a uspoređuju. Mi smo istaknuli kandidaturu za članstvo u Vijeću sigurnosti, i aktivno lobiramo da bismo to postigli. Mi, međutim, nikada nismo istaknuli kandidaturu za predsjedanje OESS-om, nego smo načelno pozitivno reagirali na upit iz Tajništva OESS- a. Ako se u međuvremenu pojavi neka od članica Europske unije koja želi i koja je kadra samostalno obavljati taj posao, mi se nećemo pojavljivati kao kandidat, nego ćemo tu zemlju podržati.

Ako misle da su u pravu zašto se plaše arbitraže

Kako sada ocjenjujete krizu koja je prošlog tjedna izbila u odnosima sa Slovenijom, i to u vrijeme kada ste i premijer Sanader i vi bili u inozemstvu?
-Mislim da nam je pomoglo to što smo bili u inozemstvu, i to zato što smo reagirali posve hladno, racionalno i vrio profesionalno, bez ikakvih političkih strasti. Nismo upali u vrtlog političkog prepiranja i provociranja novih incidenata, nego smo sasvim hladno učinili sve da zaštitimo hrvatske interese, što nam je, mora se priznati, u potpunosti uspjelo. U samo dva dana uspjeli smo cijeloj međunarodnoj zajednici prikazati kakvo je stvarno stanje stvari, te smo uspjeli spriječiti bilo kakve pritiske iz svijeta na Hrvatsku, zbog graničnog incidenta koji su izazvali Slovenci. Uspjeli smo, nadalje, pokazati nužnost i opravdanost svega što su hrvatske državne institucije, uključujući i policiju, poduzele kada su slovenski parlamentarni zastupnici, ilegalno prelazeći granicu, izazvali incident. Mislim da smo, s jedne strane, zaštitili naše interese, a da smo s druge strane pomogli da se krene prema smirivanju situacije.

Imate li bilo kakvu konkretnu viziju rješavanja hrvatsko-slovenskih, prije svega graničnih prijepora, koje slovenska politika sve češće koristi za izazivanje međudržavne krize?
-Ti su incidenti tipičan primjer pokušaja korištenja međudržavnih odnosa za rješavanje unutarpolitičkih pitanja u Sloveniji. U nešto takvo mi se ne želimo dati uvući. Kada je, pak, riječ o rješenju naših graničnih sporova, uistinu smatram da se do konačnog rješenja može doći jedino međunarodnom arbitražom, što smo, uostalom, ondašnji slovenski ministar vanjskih poslova Rupel i ja, uz znanje slovenskog premijera, dogovorili još u travnju ove godine, od čega su Slovenci u međuvremenu, na žalost, odustali. Nadam se samo privremeno. Kada se govori o arbitraži, valja upozoriti na proceduru međunarodne arbitraže. Bitno je red da se na arbitražu može ići samo dogovorom. Ovije države moraju se dogovoriti da pristaju na arbitražu. Ljubljana i Zagreb moraju se dogovoriti gdje će, kada i u kojim modusima pristupiti arbitraži. Mislim da Slovenija ne može stalno odbijati arbitražu. Ako misle da su u pravu, zašto se plaše arbitraže? Mi smo sigurni da smo u pravu i želimo arbitražu.