Ne plašimo se arbitraže ni na kopnu ni na moru

(...)
Sudeći prema učestalim izjavama slovenskih dužnosnika, parafirani sporazum Drnovšek – Račan o razgraničenju u Piranskom zaljevu za Ljubljanu je i dalje aktualan. S druge strane, hrvatska ga je politička javnost nedvojbeno odbacila. Kako izaći iz tog dvojakog tumačenja i svojevrsnog zatvorenog kruga?
- Činjenica da se jedan tekst ugovora parafira ne znači ništa više nego da su stručni timovi suglasni s onim što je utvrđeno. Parafi se uglavnom stavljaju da bi se znalo dokle se stiglo u pregovaranju oko nekog ugovora. Vrlo često se u našoj javnosti govori da su to parafirali Račan i Drnovšek, no istina je da su ugovor parafirali voditelji stručnih skupina s jedne i s druge strane.
Nadalje, sasvim je sigurno da ti ljudi to nisu činili na svoju ruku, nego su u tom trenutku imali potporu svojih političkih vodstava i izvršne vlasti koju su oni kao službenici slijedili. Ovlaštenje za paraf voditelja stručnih skupina na tom nacrtu ugovora nesumnjivo nosi i izvjesnu političku težinu i odgovornost čega je premijer, siguran sam u to, bio u potpunosti svjestan. Međutim, tu je uistinu i bila riječ o jednom svjesnom pokušaju da se u kmpleksu više problema nađe ravnoteža koja bi u konačnici bila za Hrvatsku pozitivna. Nažalost, takva ravnoteža nije uspostavljena.
Slovenska se strana međutim pridržava tog sporazuma kao da on – u najmanju ruku – čeka samo ratifikaciju Hrvatskog sabora. Nažalost, taj nacrt ugovora nije prošao ni na testu potpore koalicijskih partnera. U međuvremenu je otegotna okolnost za taj ugovor i promjena Vlade u kojoj je otpao još jedan koalicijski partner, a znamo da se ostatak koalicijskih partnera jevno izjasnio protiv takva ugovora.

Najšira javnost u Hrvatskoj uvjerljivo je kritizirala parafirani tekst ugovora, naglašavajući njegovu štetnost po hrvatske interese. Jesu li se pri izradi ugovora stručni timovi konzultirali s MVP-om i stručnjacima?
- Premijer se dakako konzultirao s MVP-om, tako i sa stručnjacima. No u trenutku kad su se dvojica premijera odlučila dati odlučujući proboj u rješavanju tog pitanja, zatečeno stanje je bilo takvo da su stručnjaci s obje strane jedni drugima do tog trenutka rekli apsolutno sve. Više se ništa novo nije moglo pojaviti na stolu što bi preokrenulo pregovore, bilo u korist jedne ili druge strane, te je bilo neizbježno okrenuti se nečemu inovativnom.
Situacija je bila takva – ili reći “mi ne možemo više ništa i idemo na arbitražu” ili pak krenuti u inovativna rješenja. Pokušaj je dakle bio da se na taj način riješi taj vječni problem koji je sa slovenske strane imao potpuno mitološku dimenziju.

Možete li pojasniti tu “mitološki dimenziju”?
- Riječ je o tome da je slovenski parlament jednostrano, još 1993. godine, u svom Memorandumu proglasio kao apsolutni postulat cjelovitost Piranskog zaljeva. Dakle, on je prema tom slovenskom dokumentu cjelovit i sve more je slovensko. Na tome se. dakle, gradilo sve ostalo. Mi smo u međuvremenu imali, a to nije potrebno posebno pojašnjavati, i preča posla. Kod Slovenaca se, s druge strane, ta stvar konstantno “napumpavala” i to je s vremenom jednostavno postao mit prema kojem je Piranski zaljev slovenski – on je cjelovit, povijesni...
Čuo sam tezu prema kojoj Slovenija upravlja Piranskim zaljevom čak od 13. stoljeća. Bez obzira što je Slovenija de facto nastala Avnojem.

Vratimo se ugovoru i, kako kažete, inovativnom pristupu rješavanja problema.
- To je premijerov pokušaj da u širem kontekstu problema što pritišću Hrvatsku i Sloveniju (koji su rezultat neurednog raspada SRJ) nađe kompromis koji će imati odjeka i na pitanja Ljubljanske banke i u pitanjima NE Krško. Pristup problemu je bio sveobuhvatan, no isto tako moram reći – i to nije nikakva tajna – da taj pristup nije zadobio potporu koalicijskih partnera i šire hrvatske javnosti. Sporazum, dakle, nikad nije postojao. (...)

Upravo se u tom kontekstu sve više govori o arbitraži kao budućem koraku u rješavanju problema. Hrvatska bi mogla pristati na arbitražu za Piranski zaljev, dok Slovenija u tom slučaju najavljuje traženje arbitraže i za kopneni dio granice.
- Hrvatska u ovom trenutku ozbiljno razmišlja da slovenskoj strani ponudi arbitražu, vjerujem kako ćemo u najskorije vrijeme, službeno i formalno predložiti Sloveniji otpočinjanje pregovora o arbitraži. Međutim, još nije isključena mogućnost da ponovno sjednemo za stol sa Slovencima.

Ima li za takvo što volje na slovenskoj strani?
- To tek trebamo vidjeti, jer postoji više opcija. Prema jednoj prvo s naše strane trebamo proglasiti nevažećim stanje pregovora zabilježeno nacrtom ugovora koji je parafiran. Moramo definitivno utvrditi da se na tom nacrtu ugovora više ne može graditi rješenja, nego se ponovo mora početi s pregovaranjem. Ako u Sloveniji zbog bilo kojih drugih razloga nije u ovom trenutku moguće ponovno otvoriti razgovore o Piranskom zaljevu, tad trebamo započeti pregovore o arbitraži-
Da bismo pristupili bilo kojem arbitražnom tijelu, nekom stalnom sudištu ili nekoj ad hoc arbitraži, moramo se ponajprije sporazumjeti oko najmanje dvije stvari. Jedno je predmet arbitraže, a drugo je arbitar.
(...)

Kakvo je vaše stajalište vezano uz arbitražu tog dijela kopnene granice?
- Nema potrebe arbitrirati o kopnenoj granici nego samo o morskoj. Međutim, ako ćemo ozbiljno pristupiti pregovorima o arbitraži, a s obzirom na to da jedna strana na tome inzistira, možemo u arbitražu staviti i tih sedam kilometara. Uz napomenu da ne vidimo razloga da se arbitrira i o tome. Ne plašimo se arbitraže ni na kopnu ni na moru.

U kojem bi roku moglo doći do zajedničkog dogovora o početku arbitraže?
- Samo pregovori o arbitraži mogu biti dugotrajniji nego sam postupak arbitriranja. To može biti vrlo komplicirano. Primjerice, na morskom dijelu granice nije problem samo Piran nego i onkraj zaljeva u teritorijalnom moru, onih 12 nautičkih milja izvan zaljeva. U nekom razvoju događaja moglo bi se dogoditi da pred sudište ili neku ad hoc arbitražu postavimo tri pitanja.

Možete li konkretizirati o kojim je pitanjima riječ?
- Prvo, kako teče zadnjih sedam kilometara kopnene granice kod rijeke Dragonje, drugo kako teče granica unutar Piranskog zaljeva, i treće kako teče granica u pojasu 12 nautičkih milja od polazne crte prema međunarodnim vodama.

Zna li se u ovom trenutku koje bi to tijelo moglo arbitrirati?
- Postoji nekoliko međunarosnih sudišta koja bi mogla rbitrirati, ali i to treba biti predmetom pregovora. Možemo se dogovoriti i o ad hoc arbitraži. Ona je istina skupa, ali se njome najbrže može doći do rezultata. No, vezano uz arbitražu postoji još jedna važna stvar koju treba dogovoriti i bez koje arbitraža nema smisla. Dvije se strane moraju sporazumjeti, najvjerojatnije u ugovornom obliku, da je presuda arbitra obvezujuća. Mislim čak da je prihvaćanje obvezujuće arbitraže stvar koja treba dobiti i potvrdu parlamenta.

Kako pitanje utvrđivanja granice vidite u kontekstu Ljubljanske banke i NE Krško. Koji je od tih problema najbliži rješenju?
- U pitanju Ljubljanske banke dosad ništa nije postignuto, riječ je o golemom novcu naših građana ... Vidjeli ste da je Sporazum o nuklearci ratificiran u Saboru. Očekujemo ratifikaciju i u Sloveniji. Hoće li se i kad će se to dogoditi – vidjet ćemo ... Ne sluti na dobro, jer i tu su, kao i u slučaju sporazuma o pograničnom prometu, ustavne tužbe i provjere. Tri godine čekalo se na ratifikaciju sporazuma o pograničnom prometu, u kojem je ključ – uklanjanje incidentnih situacija u Piranskom zaljevu.
Tim sporazumom sa Slovenijom, s kojom imamo uistinu dobre odnose, možemo živjeti mirno u prijateljstvu i dobrosusjedstvu stoljećima. Možda je i tu neko rješenje na vidiku, premijer je spominjao zamrzavanje. U tom slučaju imali bismo svojevrsni moratorij koji možemo iskoristiti za pristupanje nekom od “sporovoznih” sudišta i čekati njihov pravorijek. Zamrzavanje ili moratorij može se odnositi na pregovore o razgraničenju na moru, međutim život u području Piranskog zaljeva ne možemo zamrznuti, pa u međuvremenu moramo naći neko prijelazno rješenje, Uvijek postoji opasnost da privremena ili prijelazna rješenja ostanu najdulje na snazi. Stoga bi bilo koji prijelazni režim trebalo oročiti.
Dođemo li do pune primjene sporazuma, do kvota i kontrole izlova, onda će u tom slučaju biti beznačajno to što slovenske ribarice prelaze u ono što mi smatramo teritorijalnim morem kad se zna da oni ilegalno love u odnosu na pozitivne propise.

Protekli mjesec obilježile su incidentne situacije na granicama sa susjedima. Uz Piranski zaljev u Fokusu je bila Kostajnica, Šarengradska ada. No, mediji javljaju da pregovori sa SRJ o Prevlaci protječu u konstruktivnoj atmosferi...
- U ovom trenutku sa SRJ vodimo ozbiljne pregovore i taj proces dobro napreduje. On je dakako tih i odvija se na razini stručnjaka, no približava se političkoj razini i možda – raspletu. Nisam pesimističan ni u vezi sa sjevernom granicom ni u vezi s Prevlakom. Svaki susret s kolegama iz SRJ donosi određeni napredak. Naglašavan da je teško očekivati potpuni napredak “preko noći”, bilo da je riječ o Prevlaci ili o vrlo komleksnoj sjevernoj granici.
Nemojmo uostalom zaboraviti da su države vrlo moćnih diplomacija s višestoljetnim tradicijama o graničnim pitanjima pregovarale desetljećima i na kraju su završavale arbitražom. Primjerice, poput Nizozemske i Njemačke.
U Hrvatskoj postoji imperativ da sve treba napraviti odmah i sada . Ako netko osporava granicu, u nas postoji sindrom kako je taj netko uvijek u krivu. Riječ je o osjetljivim stvarima koje treba pozorno odvagati. Stoga imamo tihu diplomaciju i ne služimo se batinom. Ako su naši argumenti drugoj strani neprihvatljivi ili druga strana ne drži do argumenata, što je prema mom osobnom mišljenju slučaj u Piranskom zaljevu, što vam onda preostaje.

Preostaje nam pokušavati, nadati se da će na drugu stranu pregovaračkog stola sjesti netko razumniji, kao što je to uostalom slučaj sa SRJ. Pokušavali smo deset godina dok za drugu stranu stola nisu sjeli neki razumniji sugovornici. To nam daje razlog za optimizam.

Javnost smatra, prenose to mediji, kako je hrvatska diplomacija “slaba” te da svi koriste takvu situaciju.
- To je potpuno pogrešna teza. Uzmite na primjer slučaj Hrvatske Kostajnice. Hrvatska je “tako slaba” da smo taj problem uspjeli riješiti za mjesec dana. Otvaranje graničnog prijelaza uz Unčicu je 26. kolovoza. Konačno, diplomatskom akcijom – a ne prijetnjama i batinom – došli smo, nakon punih 11 godina, do uspostave suvereniteta. Je li nerješavanje tog problema prouzročila naša slabost? Naravno da nije. Prouzročila ga je činjenica da je BiH proteklo vrijeme bila zahvaćena ratom i saniranjem posljedica. Politička elita u BiH napokon dolazi u situaciju kad se počinje baviti normalnim stvarima. Jednako je i sa SRJ. Sa BiH. međutim, nemamo teritorijalnih sporova.

Ipak, mediji su to drukčije predstavljali. Stvorena je slika da je hrvatska diplomacija u pasivnom, podređenom položaju.
- Diplomacija nije disciplina pokazivanja snage, nego je to posao kojim se pomiruje naizgled nepomirljivo. Kad je riječ o BiH to jednostavno nije točno, jer su tadašnji predsjednici Franjo Tuđman i Alija Izetbegović 1999. godine u Sarajevu potpisali sporazum o granicama. On postoji, kao uostalom i zemljovidi u kojima je identificirana granica. Ne postoji ni jedan jedini spor. S BiH nas očekuje posao uređenja državne granice, vrlo preciznog definiranja granične crte. Što se tiče Jugoslavije, razgovori se odvijaju dobro, utvrđena su načela s kojima se svatko u Hrvatskoj tko išta zna o suverenitetu i teritorijalnom integritetu mora složiti. Potvrđeno je načelo da su nekadašnje republičke granice, katastar i područje obnašanja vlasti temelj za identifikaciju državne granice. Sve napreduje u dobrom smjeru.

Arbitraža oko Piranskog zaljeva ne bi utjecala na problem Prevlake

Kako bi se arbitraža oko Piranskog zaljeva mogla odraziti na rješavanje pitanja Prevlake?
- Nikako, jer te dvije stvari nemaju nikakve veze. Riječ je o dva sasvim različita problema s različitom genezom. U ovom trenutku mogu izraziti optimizam u vezi s mogućnošću pronalaženja rješenja za Prevlaku u bilateralnim razgovorima.
Ne bude li to pak moguće, možemo i tamo ići u arbitražu. Pitanje je, međutim, bi li jugoslavenska strana pristala na arbitražu. Prema mom dubokom uvjerenju, uvijek je bolje da strane same riješe problem nego da to čini netko treći, jer to ipak svjedoči o političkoj zrelosti.
S druge strane, pribjegavanje arbitraži je vrlo elegantno rješenje, posebno u situacijama gdje postoje velika, iracionalna povijesna opterećenja i “pregrijanost” u odnosima dviju strana.