- Objavljeno: 18.06.2003.
Picula: Odmah bih potpisao Simitisovu izjavu o hrvatskom ulasku u EU 2008.
(...)-Mogu li posljednji incidenti u
Kranju i u Beogradu narušiti odnose Hrvatske i Srbije i Crne Gore?
=Već dulje naši odnosi pokazuju uzlazni trend. No, u tom trendu ćemo bilježiti oscilacije pa i zastoje. Upravo svjedočimo tome ovih dana, jer kako kvalificirati napad na diplomatsko predstavništvo jedne zemlje nego kao težak incident. Ono što ovoga trenutka ohrabruje jest da su srpskocrnogorske vlasti ocijenile taj događaj kao nešto što nema izravne veze s političkim odnosima jedne i druge države jer je riječ o huliganima. Oni su preuzeli punu odgovornost za neodgovarajuću zaštitu hrvatske diplomatske misije u Beogradu. Očito da je bila riječ o lošoj sigurnosnoj procjeni. Jedna od lekcija koju moramo naučiti jest da se uspjeh u bilateralnim odnosima dogodio nakon dugotrajnih pregovaranja, no temelj tog dobrosusjedstva još pokazuje znakove krhkosti.
-Je li Vam zasmetala činjenica da vlasti u Beogradu nisu odmah reagirale i osudile incident?
=Moram priznati, da. Nakon sramnog divljanja hrvatskih navijača, još se voda u bazenu nije smirila, a premijer Račan je javno čestitao našim vaterpolistima, ali i osudio ponašanje navijača. Doista smo predugo čekali na reakciju samog vrha srpsko-crnogorske države. Riječ je o najkrupnijem incidentu od uspostave diplomatskih odnosa. Odnosi naših zemalja nisu obični bilateralni odnosi. Sve dobro što se dogodi ima posebnu težinu, no ono loše što se dogodi odjekuje još snažnije.
-Posljednji događaji ne idu u prilog sadržaju summita EU-a koji za nekoliko dana započinje u Solunu. S čime ide Hrvatska u Solun?
=Posljednji incidenti imaju svoju političku težinu. No, u korijenu uspjeha EU-a nalazi se vizija. Ona je dovela do projekta koji nema presedana u europskoj povijesti. Sljedeće proširenje EU-a ima karakter koji će takve incidente arhivirati. Solunski summit je jedan od događaja koji će prevladati naše dnevne probleme.
-Zašto je skup u Solunu važan?
=Važan je zbog ukidanja predrasuda. Tamo ćemo se imati prilike uvjeriti da će jedan dio marginalnih političkih opcija biti još marginalniji, kada procese u kontekstu proširenja EU-a budu tumačile kao stvaranje nekih balkanskih asocijacija i poništavanje individualnosti.
Solun je za Hrvatsku, nogometno rečeno, završetak prvog poluvremena. Ako za početak utakmice uzmemo 2000. i naše napore da pokažemo da nismo samo nova, nego i bolja vlast u odnosu na prethodne u te tri i pol godine, Hrvatska je zaključila proces polaganja naših ambicija na tračnice. U drugom dijelu te utakmice, sada kada znamo pravac, a ovisno o našoj brzini, na kraju ćemo do EU-a i doći 2007. ili 2008.
Svi želimo da Hrvatska u EU uđe što prije, no ne želimo da se brzina dogodi nauštrb kvalitete, jer će nas na to stalno podsjećati. Ono što zemlju uvodi u EU nije priča o datumima, nego uspjeh reformi. No, ne ovisi sve o nama. Trebaju se stvoriti okolnosti za novo proširenje. Moguće je da ćemo ući koju godinu ili dvije kasnije od našeg prvog očekivanja - 2007. Izjava grčkog premijera Kostasa Simitisa u Beču, da bi Hrvatska mogla okončati svoje pregovore 2008. ili 2009., ima istu političku težinu kao i izjava Günthera Verheugena prije nekoliko mjeseci. Simitisova izjava je podcijenjena. Ja bih je potpisao odmah. To je prvi put da je europski političar tog formata vezao hrvatsku kandidaturu s nekom godinom.
-Može li se Hrvatska riješiti loše prakse po kojoj se sve obveze ispunjavaju u posljednji tren i nakon međunarodnog pritiska?
=Za svaku je odluku potreban određeni kontekst. Međunarodni pritisci ne moraju uvijek biti loša stvar. Zbog naše ratne i poratne prošlosti Hrvatska se mjeri dodatnim kriterijima, a njihovo ispunjenje povremeno nije jednostavno. Ne zbog nekih političkih otpora, nego i zbog pripreme javnosti. Bitka za javnost je i odlika država na Zapadu. Važno je, međutim, da etapno ne kasnimo. Zagrebački summit bio je startni pucanj, a solunski dobra prigoda da se izmjeri prolazno vrijeme. Hrvatska je identificirana kao zemlja koja, uz neka zaostajanja i probleme, dobro provodi reforme, i u kontekstu regije je zemlja koja će gotovo sigurno prva ući u Europsku uniju.
-Zabrinjava li Vas činjenica da održavanje izbora može zaustaviti sve procese potrebne za EU?
=Tri četvrtine hrvatskih građana stalno, bez obzira na politički kontekst koji se mijenja, podržava ulazak Hrvatske u Uniju. Kada se to usporedi s činjenicom da srećom da nijedna politička stranka u Hrvatskoj ne može dobiti ni približno toliki broj glasova, dolazimo do zaključka da je politička sklonost tih 75 posto građana izrazito heterogena.
Svaka stranka koja bi se kockala s ispunjenjem kriterija, kocka se sa potporom birača na izborima. Stranački lideri su toga svjesni.
-Problema bi ipak moglo biti. Što ako uskoro u Hrvatsku dođu nove optužnice?
=Sa svakim problemom koji smo ostavljali iza sebe vjerujem da raste kapacitet i zrelost da se nosimo s optužnicama iz Haaga. Vjerujem da u budućnosti suradnja s Haagom neće biti ozbiljna prepreka. Sa svakim našim korakom prema EU vjerujem i da raste sposobnost društva da se nosi s prošlošću, pa i sa zločinima koje su počinili Hrvati u Domovinskom ratu braneći Hrvatsku.
Kad je riječ o »slučaju Gotovina«, međunarodni predstavnici sada uglavnom šute i čekaju što će se dogoditi.
-U odnosima sa SAD-om hrvatska vanjska politika stalno šalje različite signale. Vaš zamjenik otvara prostor daljnjem dijalogu, a predsjednik Mesić nastupa mnogo oštrije. O čemu je riječ?
=Tema je u osnovi proturječna, pa se i reakcije mogu doimati takvima. U osnovi, MVP-u i Vladi je bilo važno održati strateške odnose sa SAD-om, a ne samo s EU-om. SAD-u smo nastojali predstaviti našu situaciju i to kako doživljavamo funkcioniranje međunarodnog pravnog sudišta. Hrvatska tu odluku ne može donijeti lako, no lakše je ako se držite određenih principa. Nismo zatvorili vrata razgovorima sa SAD-om, no ne možemo napraviti da - kao neke druge države - bez mnogo rasprave potpišemo bilateralni sporazum. U pregovorima sa SAD-om ispitat ćemo na koji ćemo način bilateralno uređivati taj problem. O toj temi bi se moglo razgovarati i u Solunu.
Točno je da se koalicija gura u diplomaciju
-Zbog čega provodite reorganizaciju Ministarstva?
=Cilj je Ministarstvo prilagoditi organizacijski i funkcionalno kako bi moglo zadovoljiti vanjskopolitičke ambicije. Jedan se model istrošio. Treba snažnije naglasiti naše europske ambicije kroz upravu za Europu. Uprava za susjedne zemlje također je važna jer se naša uspješnost u EU mjeri i odnosima sa susjedima. Uprava za gospodarsku diplomaciju mora biti dio MVP-a koji će pomagati onima koji žele izvoziti iz Hrvatske, ali i onima koji žele investirati u nju.
-Jesu li točne informacije da vam u sklopu te reorganizacije koalicijske stranke pokušavaju ugurati vlastite stranačke kadrove u Ministarstvo?
=Točne su. Razumijem potrebu stranaka da budu zastupljene u Ministarstvu, no u otvorenom dijalogu naglašavam i koja je mjera za ono što pokušavam napraviti, a to je profesionalizacija MVP-a. Tu je, naravno, potreban balans pa često morate biti veći diplomat sa svojim koalicijskim partnerima nego sa stranim diplomatima. Stranačko imenovanje na razini pomoćnika ministra treba stati. U toj kombinaciji političke i stručne legitimacije moram naglasiti da su ljudi koji su došli iz stranaka stručni. S drugima ne bi niti razgovarao, a kamoli surađivao.
=Već dulje naši odnosi pokazuju uzlazni trend. No, u tom trendu ćemo bilježiti oscilacije pa i zastoje. Upravo svjedočimo tome ovih dana, jer kako kvalificirati napad na diplomatsko predstavništvo jedne zemlje nego kao težak incident. Ono što ovoga trenutka ohrabruje jest da su srpskocrnogorske vlasti ocijenile taj događaj kao nešto što nema izravne veze s političkim odnosima jedne i druge države jer je riječ o huliganima. Oni su preuzeli punu odgovornost za neodgovarajuću zaštitu hrvatske diplomatske misije u Beogradu. Očito da je bila riječ o lošoj sigurnosnoj procjeni. Jedna od lekcija koju moramo naučiti jest da se uspjeh u bilateralnim odnosima dogodio nakon dugotrajnih pregovaranja, no temelj tog dobrosusjedstva još pokazuje znakove krhkosti.
-Je li Vam zasmetala činjenica da vlasti u Beogradu nisu odmah reagirale i osudile incident?
=Moram priznati, da. Nakon sramnog divljanja hrvatskih navijača, još se voda u bazenu nije smirila, a premijer Račan je javno čestitao našim vaterpolistima, ali i osudio ponašanje navijača. Doista smo predugo čekali na reakciju samog vrha srpsko-crnogorske države. Riječ je o najkrupnijem incidentu od uspostave diplomatskih odnosa. Odnosi naših zemalja nisu obični bilateralni odnosi. Sve dobro što se dogodi ima posebnu težinu, no ono loše što se dogodi odjekuje još snažnije.
-Posljednji događaji ne idu u prilog sadržaju summita EU-a koji za nekoliko dana započinje u Solunu. S čime ide Hrvatska u Solun?
=Posljednji incidenti imaju svoju političku težinu. No, u korijenu uspjeha EU-a nalazi se vizija. Ona je dovela do projekta koji nema presedana u europskoj povijesti. Sljedeće proširenje EU-a ima karakter koji će takve incidente arhivirati. Solunski summit je jedan od događaja koji će prevladati naše dnevne probleme.
-Zašto je skup u Solunu važan?
=Važan je zbog ukidanja predrasuda. Tamo ćemo se imati prilike uvjeriti da će jedan dio marginalnih političkih opcija biti još marginalniji, kada procese u kontekstu proširenja EU-a budu tumačile kao stvaranje nekih balkanskih asocijacija i poništavanje individualnosti.
Solun je za Hrvatsku, nogometno rečeno, završetak prvog poluvremena. Ako za početak utakmice uzmemo 2000. i naše napore da pokažemo da nismo samo nova, nego i bolja vlast u odnosu na prethodne u te tri i pol godine, Hrvatska je zaključila proces polaganja naših ambicija na tračnice. U drugom dijelu te utakmice, sada kada znamo pravac, a ovisno o našoj brzini, na kraju ćemo do EU-a i doći 2007. ili 2008.
Svi želimo da Hrvatska u EU uđe što prije, no ne želimo da se brzina dogodi nauštrb kvalitete, jer će nas na to stalno podsjećati. Ono što zemlju uvodi u EU nije priča o datumima, nego uspjeh reformi. No, ne ovisi sve o nama. Trebaju se stvoriti okolnosti za novo proširenje. Moguće je da ćemo ući koju godinu ili dvije kasnije od našeg prvog očekivanja - 2007. Izjava grčkog premijera Kostasa Simitisa u Beču, da bi Hrvatska mogla okončati svoje pregovore 2008. ili 2009., ima istu političku težinu kao i izjava Günthera Verheugena prije nekoliko mjeseci. Simitisova izjava je podcijenjena. Ja bih je potpisao odmah. To je prvi put da je europski političar tog formata vezao hrvatsku kandidaturu s nekom godinom.
-Može li se Hrvatska riješiti loše prakse po kojoj se sve obveze ispunjavaju u posljednji tren i nakon međunarodnog pritiska?
=Za svaku je odluku potreban određeni kontekst. Međunarodni pritisci ne moraju uvijek biti loša stvar. Zbog naše ratne i poratne prošlosti Hrvatska se mjeri dodatnim kriterijima, a njihovo ispunjenje povremeno nije jednostavno. Ne zbog nekih političkih otpora, nego i zbog pripreme javnosti. Bitka za javnost je i odlika država na Zapadu. Važno je, međutim, da etapno ne kasnimo. Zagrebački summit bio je startni pucanj, a solunski dobra prigoda da se izmjeri prolazno vrijeme. Hrvatska je identificirana kao zemlja koja, uz neka zaostajanja i probleme, dobro provodi reforme, i u kontekstu regije je zemlja koja će gotovo sigurno prva ući u Europsku uniju.
-Zabrinjava li Vas činjenica da održavanje izbora može zaustaviti sve procese potrebne za EU?
=Tri četvrtine hrvatskih građana stalno, bez obzira na politički kontekst koji se mijenja, podržava ulazak Hrvatske u Uniju. Kada se to usporedi s činjenicom da srećom da nijedna politička stranka u Hrvatskoj ne može dobiti ni približno toliki broj glasova, dolazimo do zaključka da je politička sklonost tih 75 posto građana izrazito heterogena.
Svaka stranka koja bi se kockala s ispunjenjem kriterija, kocka se sa potporom birača na izborima. Stranački lideri su toga svjesni.
-Problema bi ipak moglo biti. Što ako uskoro u Hrvatsku dođu nove optužnice?
=Sa svakim problemom koji smo ostavljali iza sebe vjerujem da raste kapacitet i zrelost da se nosimo s optužnicama iz Haaga. Vjerujem da u budućnosti suradnja s Haagom neće biti ozbiljna prepreka. Sa svakim našim korakom prema EU vjerujem i da raste sposobnost društva da se nosi s prošlošću, pa i sa zločinima koje su počinili Hrvati u Domovinskom ratu braneći Hrvatsku.
Kad je riječ o »slučaju Gotovina«, međunarodni predstavnici sada uglavnom šute i čekaju što će se dogoditi.
-U odnosima sa SAD-om hrvatska vanjska politika stalno šalje različite signale. Vaš zamjenik otvara prostor daljnjem dijalogu, a predsjednik Mesić nastupa mnogo oštrije. O čemu je riječ?
=Tema je u osnovi proturječna, pa se i reakcije mogu doimati takvima. U osnovi, MVP-u i Vladi je bilo važno održati strateške odnose sa SAD-om, a ne samo s EU-om. SAD-u smo nastojali predstaviti našu situaciju i to kako doživljavamo funkcioniranje međunarodnog pravnog sudišta. Hrvatska tu odluku ne može donijeti lako, no lakše je ako se držite određenih principa. Nismo zatvorili vrata razgovorima sa SAD-om, no ne možemo napraviti da - kao neke druge države - bez mnogo rasprave potpišemo bilateralni sporazum. U pregovorima sa SAD-om ispitat ćemo na koji ćemo način bilateralno uređivati taj problem. O toj temi bi se moglo razgovarati i u Solunu.
Točno je da se koalicija gura u diplomaciju
-Zbog čega provodite reorganizaciju Ministarstva?
=Cilj je Ministarstvo prilagoditi organizacijski i funkcionalno kako bi moglo zadovoljiti vanjskopolitičke ambicije. Jedan se model istrošio. Treba snažnije naglasiti naše europske ambicije kroz upravu za Europu. Uprava za susjedne zemlje također je važna jer se naša uspješnost u EU mjeri i odnosima sa susjedima. Uprava za gospodarsku diplomaciju mora biti dio MVP-a koji će pomagati onima koji žele izvoziti iz Hrvatske, ali i onima koji žele investirati u nju.
-Jesu li točne informacije da vam u sklopu te reorganizacije koalicijske stranke pokušavaju ugurati vlastite stranačke kadrove u Ministarstvo?
=Točne su. Razumijem potrebu stranaka da budu zastupljene u Ministarstvu, no u otvorenom dijalogu naglašavam i koja je mjera za ono što pokušavam napraviti, a to je profesionalizacija MVP-a. Tu je, naravno, potreban balans pa često morate biti veći diplomat sa svojim koalicijskim partnerima nego sa stranim diplomatima. Stranačko imenovanje na razini pomoćnika ministra treba stati. U toj kombinaciji političke i stručne legitimacije moram naglasiti da su ljudi koji su došli iz stranaka stručni. S drugima ne bi niti razgovarao, a kamoli surađivao.