Ako se ne dogovorimo sa Slovencima, idemo na arbitražu

(...) Izgleda da se situacija sa Slovenijom ipak polako smiruje. Hoće li se održati hrvatsko-slovenski sastanak 16. rujna u Ljubljani?
- Smirivanje je poželjan razvoj događaja jer ne mogu zamisliti da o ozbiljnim problemima raspravljamo na ovakav način. Bez pune slovenske diplomatske prisutnosti u Hrvatskoj nije ni realno ni moguće. Bit će to prilika da naši slovenski partneri pokažu jednaku odlučnost u pregovaranju kao što su pokazali i žučno reagiranje kad su izražavali neslaganje s našim stavovima. Razgovori bi se doista trebali održati 16. rujna. Pristali smo na te razgovore, iako smo nezadovoljni predloženom razinom izaslanstava. Razina šefova odjela za međunarodno pravo, po mome mišljenju, više nije dovoljna. Ne radi se o propitivanju ima li Hrvatska pravo ili ne proglasiti isključivi gospodarski pojas, ili neku njegovu inačicu, već se radi o tome kako ćemo politički premostiti nastale okolnosti.

Nije li to teška zadaća?
- Dopustite mi i malo skepse. Bojim se da naši odnosi nisu na ovoj razini evoluirali preko noći i vjerujem da se prebrzo ne možemo udaljiti od točke nesporazuma. U svakom slučaju, ohrabruje jedna vrst ublažavanja retorike sa slovenske strane. Volio bih da moj umjereni optimizam potvrdi vraćanje slovenskog veleposlanika u Zagreb i kvalitetni razgovori o meritumu stvari u Ljubljani.

Slažete li se s ocjenom da je nervoza u vezi s gospodarskim pojasom rezultat prije svega neriješenih otvorenih pitanja Hrvatske i Slovenije?
- Sigurno je da smo prije riješili pitanje protezanja državne granice i potpisali sporazum da ovakve slovenske reakcije ne bi bilo. Taj se sporazum, međutim, nije mogao potpisati, jer smo morali u različitim vremenima odustajati od raznih varijanti tog sporazuma. Posljednji smo puta taj posao pokušali dovršiti 2001. godine. Radilo se o velikim koncesijama koje su tad s hrvatske strane dane kao prilog završetku cijele priče o granici. Poznato je da je taj sporazum izazvao prevelike otpore na hrvatskoj strani i od njega se doista moralo odustati.

Ali, slovenski pregovarači taj sporazum stalno spominju?
- Problem je u tome što Slovenija, računajući vjerojatno na nekakav rasplet na međunarodnoj sceni, održava na životu, naravno, klinički, na aparatima, taj sporazum, iako on nema nikakvo važenje. O odustajanju smo izvijestili slovensku stranu prije godinu dana, no, oni pokušavaju politički reinterpretirati nešto, što nije aktualno. Aktualan je samo slovenski interes da se problem riješi nauštrb poštivanja međunarodnog prava.

Je li rješenje hrvatsko-slovenskih problema u međunarodnoj arbitraži?
-Ako se ne možemo dogovoriti, idemo na arbitražu. Postoji nekoliko stupnjeva i nekoliko sustava arbitriranja. Mnoge su se države, mnogo razvijenije i s više demokratske tradicije, odlučivale na arbitražu.

Ne čini li vam se da se u vezi s gospodarskim pojasom previše govori o našem pravu da ga proglasimo, nego o tome da tu odluku nije dobro donijeti u suradnji s ostalim zainteresiranim zemljama?
-Sigurno je da moramo voditi računa o multilateralnosti tog problema. Tim prije, što imamo pravo proglasiti gospodarski pojas i jer je povoljno raspoloženje, trebamo biti krajnje obazrivi. Dodatnu vrijednost našim argumentima, koji nisu sporni za svakog tko je dobronamjeran, jačat ćemo jednim pažljivim pristupom. Taj pristup uključuje dogovore, razgovore i konzultacije sa svim zemljama koje, kao i Hrvatska, imaju interes da nešto dokažu na Jadranskome moru, ali i na Mediteranu. Koristim ovaj razgovor da apeliram na hrvatsku javnost, ali i na političke stranke i pojedince, da to hrvatsko pravo ne ugrozimo jednom lošom političkom taktikom. To je pitanje toliko važno da ga ne treba zlorabiti u predizbornoj kampanji. Uvijek sam bio zagovornik diskretnog postupanja, jer mi je od početka godine bilo jasno kakvi su politički i politikantski potencijali ovog problema. Mi smo gospodarski pojas mogli proglasiti i ranije, ali Hrvatska tek sad ima vjerodostojan međunarodni položaj, jer se afirmirala kao partner demokratskom svijetu u nizu drugih procesa.

Hrvatska i dalje ima velikih problema s ispunjavanjem političkih uvjeta Europske unije. Vlada je zadužila vaše ministarstvo za koordinaciju tog važnog pitanja. Može li diplomacija učiniti korak dalje?
-Prije svega, moramo biti ozbiljni. Politički uvjeti su ključ koji otvara euro-bravu, odnosno vrata za Hrvatsku. Sigurno da makroekonomski pomaci i stabilnost također daju dobar vjetar u naša jedra, no, ono što će bitno utjecati na percepciju Hrvatske, ispunjavanje je političkih kriterija. Ne samo da su politički uvjeti prvi uvodni dio upitnika Europske komisije, nego se naprosto vidi koliki je interes EU-a da Hrvatska vlastitom modernizacijom i demokratizacijom bude točka stabilnosti na jugoistoku Europe i da pomogne da se taj proces širi izvan njezinih granica. Dosta smo toga svladali. Izgradili smo svijest da će bez rješavanja tih problema put prema Bruxellesu biti znatno teži, teži nego bilo kojoj drugoj zemlji. Ministarstvo vanjskih poslova je, dakle, preuzelo dužnost koordiniranja pojedinih resora čije su nadležnosti ono što EU prepoznaje kao političke uvjete. To je jedan napor potreban zbog približavanja rokova. Volio bih da to bude trajna metoda rada koji će se osposobljavati za reakciju svaki puta kada se ustanovi da stvari ne idu dobro ili da stagniraju.

»Slučaj Gotovina je problem koji moramo riješiti«
No, kako treba, vrlo konkretno, riješiti problem nepovjerenja međunarodnih predstavnika u vezi sa suradnjom s Haaškim sudom?
- Kao ministar, imam već dovoljno iskustva da mogu zajedno s ljudima s kojima radim procijeniti koliko u tim kritikama ima interesa da Hrvatska svladava te prepreke i što prije postane kandidat za EU ili koliko ima nečeg drugog. Postoji jedna vrst percepcije Hrvatske, pogotovo kad se ona promatra kroz haašku prizmu, da nije učinila dovoljno još od slučaja Bobetko da obrani tu suradnju, koja je doslovce - ključna. Iz slučaja pokojnoga generala Bobetka smo naučili mnogo, ali i sud. Riječ je o osjetljivim procesima koji se razvijaju i koji još rastu. To slučaj s Međunarodnim kaznenim sudom pokazuje. Upravo je Hrvatska svojom suradnjom, koja je imala svoje oscilacije, imala utjecaj na rad Suda.
No, imamo slučaj Gotovina, koji nije zaključen. Zbog tog slučaja već je došlo do stvaranja predrasuda da Hrvatska teško surađuje i na trenutke ne surađuje. Te su teze bezobzirne i netočne. Ispada da u toj našoj suradnji nije bilo ničeg, osim slučaja Gotovina. No, mi imamo problem koji moramo riješiti. Je li druga strana ili druge strane, koje imaju mnogo snažnije obavještajne zajednice, podastrla dokaze da su nam ispuručili kvalitetan materijal na temelju kojeg je preostao samo čin uhićenja? To nisam čuo. Možda se u našem odnosu prema tom problemu dogodilo nešto što nije dobro, ali u svakom slučaju postoji Interpol i međunarodna obveza da se pomogne Hrvatskoj. Profesionalci me uvjeravaju da je ta pomoć bila načelna i površna, a informacije nisu bile osobito kvalitetne.

Ove jeseni, Hrvatska bi trebala nastaviti razgovor zbog američkih zahtjeva za neizručenjem. Hrvatska je odbila potpisati sporazum i najavila alternativno rješenje. Hoćete li ga predočiti Amerikancima i o čemu se radi?
- SAD ima maksimalistički pristup pitanju neizručenja ICC-ju, što je za Hrvatsku teško prihvatljivo iz političkih, pravnih i moralnih razloga. No, željeli smo ostaviti prostor kojim bismo uspjeli postići dogovor o tome čime bi zamijenili taj sporazum. Treba vidjeti možemo li američki zahtjev za potpisivanjem bilateralnog sporazuma o neizručenju zamijeniti dokumentom o međunarodno-pravnoj pomoći, novim ugovorom o izuzeću. Pokušavamo provjeriti možemo li upotrijebiti jednu vrst sporazuma koji su sklopili EU i SAD o ekstradiciji. Mi smo pri završetku jednog prijedloga. Američku reakciju je teško predvidjeti.