Moramo u NATO da bismo ušli u EU

U praktičnoj politici posljednjih smo se godina svi mogli uvjeriti da je proces proširenja NATO saveza prethodio procesu proširenja Europske unije. Ako pogledate europsku kartu od Baltika do naše granice s Mađarskom, vidjet ćete jasno kako je išao quotplimni valquot prema istoku

Ministar vanjskih poslova Miomir Žužul i premijer Ivo Sanader krenuli su već od prvoga dana vrlo oštrim tempom: Vatikan, Bruxelles, Berlin, Strasbourg, pa Washington... No, bivši ministar Picula izjavio je neki dan da su sve to ipak samo geste bez sadržaja. Kako komentirate takvu ocjenu bivšega šefa diplomacije, pitamo na početku razgovora Hidu Biščevića, državnog tajnika i najbližeg suradnika ministra Žužula. — Budući da u strateškim opredjeljenjima praktički nema velikih razlika između prošle i sadašnje vlade, jer je jasno da ta opredjeljenja odražavaju očekivanja glavnine građana RH, nije sasvim jasno čemu takva ocjena ministra Picule. Nipošto nije riječ samo o nekakvoj političkoj kozmetici. Tko se imalo razumije u tehnologiju priprema susreta na najvišoj razini, zna da se susreti s predsjednicima, premijerima i ministrima ne održavaju tek radi fotografiranja. Jasno da ćemo rezultate vrlo ambicioznog dinamizma nove vlade ipak na koncu odmjeravati na temelju rezultata.

Unutrašnja konsolidacija

No, činjenica je da prioriteti koje naglašava ministar Žužul nisu ništa novo u odnosu na ono što je isticala i bivša vlada — članstvo u EU-u, u NATO-u, dobrosusjedski odnosi? — Rekao bih da je razlika u novoj dinamici. Uvjeren sam da je sadašnja vlada mnogo operativnija u ostvarenju tih ciljeva. Ova je vlada već donijela odluku da na redovitoj osnovi razmatra sve moguće korake i mjere koje treba poduzeti radi ostvarivanja članstva u NATO savezu, usvojila je nacionalni program za ostvarivanje kriterija za pridruživanje EU-u. Ta se dinamika jasno očituje i u jednoj novoj operativnoj aktivnosti u tijelima državne uprave.

Da, ali sve je to još uvijek dojam. Prvi sljedeći konkretan uspjeh Hrvatske na putu u EU bio bi dobivanje pozitivnog mišljenja EK i početak pregovora o članstvu, zar ne? Teren je za to ipak pripremila bivša vlada. — O mjeri uspjeha i neuspjeha ove vlade govorit će rezultati već u sljedećih nekoliko mjeseci. Činjenica je da je bivša vlada dovela proces do točke koju ste spomenuli i da je to neosporno bio njezin uspješni dio posla. Međutim, postoji jedan aspekt približavanja euroatlantskim integracijama, odnosno novog strukturalnog približavanja Hrvatske, za koji mi se čini da je do sada nedostajao. Nedostajala je unutrašnja konsolidacija sustava. Možete ući u EU kao sređena država, a možete ući i kao nesređena država zato što postoji nečiji gospodarski, geostrateški ili neki drugi interes da vas se primi — i to manje u EU, a više možda u NATO savez. Dakle, unutrašnja konsolidacija države, državnog sustava, nešto je što je paralelan proces ovom procesu približavanja EU-u. Mislim da je to jedna novost u odnosu na dosadašnju vladu.

Romano Prodi nas je iznenadio porukom da bi neratifikacija našeg SSP-a u svim državama članicama EU-a mogla utjecati na pozitivno mišljenje Europske komisije. Kako komentirate gaf ministra Žužula koji je išao demantirati tu činjenicu koju će poslije dodatno potvrditi i Jacques Wunenberger? — Nije riječ ni o kakvom quotgafuquot ministra Žužula jer je očito bilo raznih pokvarenih telefona oko očitavanja i tumačenja izjave gospodina Prodija. Moje je mišljenje da se, na žalost, trenutačno naša javnost nalazi u stanju ljubavnika koji čupa listiće tratinčice u stilu voli me — ne voli me, odnosno ući ćemo u EU — nećemo ući u EU. Otprilike kao što su u javnosti 1992. išla nagađanja po liniji: priznat će nas — neće nas priznati. Ne znam je li to zasluga medija ili krivnja diplomacije, ali čvrsto sam uvjeren da država više nije u situaciji da se mora prehladiti svaki put kad netko negdje vani kihne. Moramo se puno mirnije i odgovornije odnositi prema obvezama koje nam predstoje, jer s povišenom temperaturom se ne može efikasno raditi na konsolidiranju unutrašnjeg sustava kako bi sa stručnom zrelošću krenuli u pregovore s Europskom unijom.

Odgovornost medija

Zašto ministar Žužul u razgovorima s diplomatima EU-a nedvojbeno jamči punu suradnju s Haagom, koja podrazumijeva uhićenje i izručenje Gotovine, dok HDZ-ovi Vladini dužnosnici ne žele slati tako jasne poruke svojim biračima? — S politikom dvostrukih standarda ne možete očekivati da se uopće približite Europskoj uniji, a kamoli da pregovarate. Nema, dakle, posebnih poruka za domaću scenu, jer i na domaćoj sceni treba snažiti načelo odgovornosti zemlje i poštovanja međunarodnih obveza. Ne postoji nikakva dvotračna linija u obraćanjima međunarodnoj i domaćoj javnosti, odnosno europskoj diplomaciji i biračima HDZ-a. Svjestan sam da je pitanje generala Gotovine nešto što je najintrigantnije za svakog novinskog urednika. Vidjeli ste da je nova vlada pitanje suradnje s Haagom dovela u sferu pravosuđa, a da je u slučaju predaje dokumentacije odvjetnicima generala Gotovine s Uredom tužiteljice ostvarena dobra komunikacija. Jednostavno, kada bi ministar Žužul ili bilo tko iz ove vlade rekao mi smo spremni izručiti generala Gotovinu, to bi u najmanju ruku značilo da Vlada zna gdje se on nalazi. Zato, podsjećam da bučni naslovi prodaju novine, podsjećam da i mediji imaju svoj dio odgovornosti za odnos ove zemlje s Europskom unijom.

Da, ali to što Vlada ne zna gdje je Gotovina, ne znači da po tom pitanju ne treba biti jasna i iskrena? — Ova je vlada jasno rekla da će Hrvatska apsolutno dosljedno poštovati preuzete međunarodne obveze te pokazati i potvrditi punu suradnju s Haaškim sudom...

Podrazumijeva li to i spremnost na uhićenje i izručenje Gotovine? — Sve drugo je gledanje iza horizonta. Kad konkretna pitanja budu postavljena, dolazit će i odgovori. Mandat Haaškog suda, odgovarajuća rezolucija Vijeća sigurnosti i naš Ustavni zakon tri su stupa, tri glavna parametra našeg odnosa s Haagom.

Ovih dana jedan mi je EU diplomat rekao da bi bila prava stvar kada bi Sanaderova vlada poslala signal gradovima i općinama koje su haaškog optuženika Gotovinu proglasile počasnim građaninom, da revidiraju takve odluke. To bi EU diplomacija, navodno, primila s respektom. Što mislite o tom prijedlogu? — U diplomaciji uvijek ima različitih tipova domišljatosti kojima vam netko želi sugerirati da vam želi pomoći. Takve prijedloge i ideje, naravno, treba primati s dužnom pažnjom i razmotriti ih, međutim mislim da je puno uputnije i dugoročno korisnije suočiti se s problemima, riješiti ih, a nakon toga će se život sam prilagoditi novim realnostima.

Kontinuitet politike

Italija još nije ratificirala naš SSP. Ministar Frattini je prošlog četvrtka pred Senatom jasno prognozirao budućnost Bugarske i Rumunjske u EU 2007. godine, ali Hrvatsku nije ni riječju spomenuo, čak ni u dijelu gdje se osvrnuo na Zapadni Balkan. Što Vam to govori? — Držim da je to prirodni rezultat trenutačnog stanja odnosa prema Hrvatskoj unutar vodećih zemalja EU-a. Potpuno je jasno da će u trenutku kada ulazimo u play off, malo tko od ministara europskih zemalja, posebno onih iz jezgre najutjecajnijih, izlaziti s čvrstim stavom u bilo kojem smislu. S obzirom da se uzajamno konzultiraju i međusobno odmjeravaju prije donošenja konačnih odluka, jasno je da nećete sada čuti od jednog ministra sto posto čvrstu izjavu u bilo kojem pravcu. To je rezultat takvog stanja stvari, a ne procjene da je naš međunarodni položaj ugrožen, niti da su nam šanse za dobivanje mišljenja EK smanjene.

Ministar Žužul izjavljuje da je bivša vlada zanemarila hrvatske ambicije prema NATO-u. Ako znamo da je za vrijeme bivše vlade Hrvatska primljena u Partnerstvo za mir i u Akcijski plan za članstvo NATO-a te pokrenula reformu oružanih snaga s ciljem prilagodbe standarda NATO-u, na što je onda mislio Žužul takvom izjavom? — Nema sumnje da je bivša vlada napravila mnogo u pravcu približavanja Hrvatske NATO savezu. Ali, što se tiče članstva u Partnerstvu za mir, duboko sam uvjeren da je to posljedica rada još one vlade koja je prethodila prošloj koalicijskoj. Ne bih ta razdoblja dijelio na ovu ili onu vladu jer je to kontinuitet jedinstvenoga procesa. Naši prvi razgovori i pregovori o ulasku u Partnerstvo za mir počeli su još 1993., što se malo zna u javnosti, ali se dobro sjećam toga još dok sam bio veleposlanik u Turskoj, a i poslije kao pomoćnik ministra. To je kontinuitet državne politike. Možemo sa zadovoljstvom reći da bar u tom aspektu u ovoj zemlji postoji neki kontinuitet. Ne mogu se sa svakim izborima mijenjati prioriteti niti quotborba za bolju prošlostquot jamči bolju budućnost.

Sigurnosno situiranje

Postoje u Hrvatskoj razmišljanja da je EU u nacionalnom interesu Hrvatske, ali ne i NATO? Što mislite o tim ocjenama? — Ulazak u EU i u NATO su, dakako, dva paralelna procesa. Međutim, u praktičnoj politici posljednjih smo se godina svi mogli uvjeriti da je proces proširenja NATO saveza prethodio procesu proširenja Europske unije. Ako pogledate europsku kartu od Baltika do naše granice s Mađarskom, vidjet ćete jasno kako je išao quotplimni valquot prema istoku. Želim reći da sigurnosno situiranje neke zemlje omogućuje, olakšava njezino gospodarsko i političko konsolidiranje u smislu njezina ulaska u Europsku uniju. Jednostavnije rečeno, proširenje EU-a znači i proširenje njezinih gospodarskih interesa, znači i ulazak u nova tržišta, otvaranje prilika za nove investicije, a za sve to treba sigurnost. Europski kapital neće ulaziti u nesigurna krizna područja. Zato je taj sigurnosni aspekt kroz NATO savez najizravnije povezan i s ulaskom u EU.