Bez straha od Balkana

Razgovor s Hidom Biščevićem, državnim tajnikom u Ministarstvu vanjskih poslova Republike Hrvatske, nastao je neposredno prije početka zagrebačkog sastanka na vrhu Procesa suradnje u jugoistočnoj Europi (SEECP), odnosno u “pauzi” između sastanka Odbora političkih direktora SEECP-a kojemu je, kao državni tajnik u Ministarstvu vanjskih poslova RH, Biščević i predsjedao. Bio je to i jedan od njegovih posljednjih zadataka prije službenog imenovanja na novu dužnost - glavnog tajnika Vijeća za regionalnu suradnju s uredom u Sarajevu.

Riješiti i modernizirati

= Svakako je riječ o novom političkom i profesionalnom izazovu. Glavni ciljevi mogli bi se sažeti u dvije riječi: riješiti i modernizirati. Naime, zemlje članice SEECP-a, kao sudionici ili susjedi posljednjeg preostalog “kriznog područja” u Europi, koja se širi i ujedinjuje, imaju itekakav interes i potrebu sudjelovati u rješavanju preostalih otvorenih pitanja iz protekloga gotovo dvadesetogodišnjeg razdoblja ratova i nestabilnosti. Odlučujući je trenutak. Demokratska revolucija u Europi je gotovo dovršena, institucionalno ucrtavanje novih država na kartu nove Europe je također gotovo dovršeno... a europski jugoistok ne smije kasniti. Da bi dostigao ostatak Europe, osim rješavanja preostalih pitanja, mora se okrenuti - modernizaciji. Mislim pritom na koncept modernizacije koji će obuhvatiti i infrastrukturne i društvene aspekte.

- Što mislite da je bilo presudno u izboru Vas na tu dužnost, u čemu ste bili u prednosti u odnosu na druge kandidate?

= Prije svega, presudna je bila odluka premijera Sanadera da me istakne kao kandidata. Vjerujem da je tim izborom odlučio poslati i jasnu simboličnu poruku o svojoj politici i ciljevima i spram EU-a i NATO-a i spram našega jugoistočnog susjedstva. Na kraju, vjerujem da je i moj izbor potvrdio temeljnu tezu da je upravo suradnja sa svim susjedima ne samo jedan od temelja moderne europske politike nego i konkretni motor bržeg uključivanja Hrvatske u EU i NATO. Na koncu, od ranih devedesetih, na raznim diplomatskim funkcijama, pitanja oblikovanja trajne stabilnosti i sigurnosti u tom postjugoslavenskom i širem prostoru uvijek su bila u središtu mojeg djelovanja i, usuđujem se reći, to je prepoznato i pozdravljeno na regionalnom i širem, europskom planu.

“Naš čovjek” u uredu

- Što za Hrvatsku može značiti činjenica da u vrhu regionalne administracije zapadnog Balkana ima “svog čovjeka”?

= Rekoh već, to je prije svega pitanje odgovornosti u međunarodnoj politici. Znači, odgovornosti da se djeluje i sudjeluje u sklopu šire europske i euro-atlantske politike proširenja i stvaranja ujedinjene, nepodijeljene Europe slobodnih i demokratskih država. Dakle, to je odabir dosljednosti i otklon od bilo kakvog izolacionizma i sebičnosti. Nitko danas u Europi ne može ostvarivati svoje ciljeve na račun drugih, jednako kao što je svačija nacionalna sigurnost povećana uključivanjem susjeda u strukture u kojima vladaju jednaka pravila. Naravno, svatko je odgovoran za svoju brzinu i svatko je odmjerava prema svojim procjenama, ali, kad govorimo o jugoistoku Europe, nitko više nije u mogućnosti svojom politikom uvjetovati ili usporavati druge. Za Hrvatsku je ovaj izbor, vjerujem, i priznanje ispravnosti ukupne politike posljednjih godina, politike koja je pokazala da se hrabrost u odabiru jasnog puta k Uniji i NATO-u, uza sve teškoće i potrebne reforme, isplati i da donosi rezultate. Ti su naši rezultati danas mjera i poticaj jugoistočnim susjedima. Pri čemu ponavljam: nema vremena za oklijevanje i pogrešne odabire.

Osvrnemo li se unatrag, na tih proteklih dvadeset godina kriza, ratova i napetosti, lako je ustvrditi tko je vodio odgovornu politiku i tko je svoju zemlju vodio u povijesnom ispravnom pravcu, a čiji su odabiri bili pogrešni. Ali, danas je trenutak za jedine moguće odabire, odabire u kojima će, uostalom, političari u svim zemljama, vjerujem, slijediti glas svojih naroda. A narodi su ionako već odabrali Europu, na političarima je da na pitanja koja su naplavljena iz proteklog razdoblja odgovaraju na način koji će biti sukladan standardima po kojima njihova djeca već danas žele živjeti sutra.

- Koliko je danas u hrvatskoj javnosti prisutna balkanofobija, strah od strateške “prikovanosti” zemlje za balkanski prostor?

= Čak i tamo gdje postoje natruhe tih starih fobija, rekao bih da su one prije proizvod umjetno održavane “stare svijesti” koja, pak, kao i uvijek, počiva na nekim konkretnim interesima. Upravo zato što je Hrvatska iz cijele ove, da kažem pregrubo, postjugoslavenske gužve izišla čvrsto na nogama - dok su gotovo svi drugi još opterećeni naslijeđenim krupnim strateškim pitanjima - ona nema nikakva razloga za ikakve strahove. Ma, pogledajte, za dvije-tri godine bit ćemo dio sigurnog i slobodnog demokratskog svijeta! Gdje bismo bili da se nismo okrenuli budućnosti i da smo tratili vrijeme na naklapanja o “prikovanosti”?

Čvrsto političko sidrenje

- Zbog čega je hrvatska politika, od Tuđmana do Račana, toliko zazirala od punopravnog članstva u Procesu suradnje u jugoistočnoj Europi (SEECP), koji u Bruxellesu smatraju autentičnim glasom zapadnobalkanske regije? Što je utjecalo na to da premijer Sanader tek nedavno potpiše “pristupnicu” RH u tu asocijaciju?

= Ja sam s kontinenta, ali ću pokušati odgovoriti “pomorski”: dok brod pluta širokim morima, dok nema poznatog sidrišta, i dok u međunarodnim odnosima plutaju... a plutale su, čak doslovce, u ta vremena, razne ideje o raznim asocijacijama kojim se tadašnja Unija htjela “riješiti” svojega jugoistočnog kriznog prostora, dakle, u takva vremena bez sidrišta, svaki je oprez i zazor bio opravdan. Danas, kad je Hrvatska čvrsto usidrena u pregovore s Unijom, kad očekujemo poziv za članstvo u NATO-u i kad je, dakle, strategijska budućnost zemlje jasna i osigurana, danas je pitanje suradnje u ovom Procesu, pa i u CEFTA-i, ako se promatra gospodarska dimenzija, pitanje temeljnih nacionalnih interesa, kompatibilno s našom euro-atlantskom politikom i u dubokom interesu nacionalne sigurnosti.

Mi smo na redu

- Je li izgledno da Hrvatska uđe u EU samostalno, bez “balkanskog paketa”, ono što je u povijesti proširenja EU-a uspjelo samo Grčkoj?

= Nema nikakve dvojbe da je Hrvatska prva sljedeća, 28. članica Europske unije. Nema više nikakvih politika paketa, regata, uvjetovanja i čekanja. Svatko je odgovoran za svoju brzinu i danas je to službena politika Unije.