Kolinda Grabar – Kitarović

Bez obzira na sve, mi i dalje računamo da će pregovori s Europskom unijom početi 17. ožujka", optimistične su riječi ministrice vanjskih poslova i europskih integracija Kolinde Grabar-Kitarović. Nakon što je njezin prethodnik Miomir Žužul dao ostavku, dva mjeseca nagađalo se kome će hrvatski premijer Ivo Sanader ukazati povjerenje imenovanjem na jednu od najzahtjevnijih i najozbiljnijih pozicija u Vladi. Odluka je pala sredinom veljače, gotovo dva mjeseca nakon Žužulove ostavke, no izbor 36-godišnje Riječanke mnogima nije bio veliko iznenađenje.
U samo godinu dana Kolinda Grabar-Kitarović se iz anonimne ministrice prometnula u jednog od najpoznatijih članova Sanaderove vlade, pa se tako i preuzimanje sektora vanjskih poslova činilo logičnim izborom, čime je Hrvatska prvi put dobila ministricu vanjskih poslova.
Ministrica spojenih ministarstava vanjskih poslova i europskih integracija rođena je 29. travnja 1968. u Rijeci, a djetinjstvo je provela u Grobniku, gradiću u riječkom zaleđu, iz kojeg je svaki dan putovala petnaestak kilometara do škole. Nakon tri razreda srednje škole programom razmjene učenika jednu je godinu provela u Los Alamosu, a nakon završene škole 1987. otišla je u Zagreb na studij engleskog i španjolskog jezika i književnosti. U Zagrebu je početkom 1990. upoznala svog supruga. Još tijekom studija prevodila je za ondašnje Ministarstvo znanosti i tehnologije. Godine 1992. je upoznala Ivu Sanadera, a kad je on 1993. postao zamjenik ministra vanjskih poslova, Kolinda Grabar-Kitarović s njim je otišla u ministarstvo na zagrebačkom Zrinjevcu i otada se u desetak godina polako uspinjala na svim karijernim diplomatskim stubama: od savjetnice zamjenika ministra, preko pozicije načelnice Odjela za Sjevernu Ameriku, diplomatskog mandata u hrvatskom veleposlanstvu u Kanadi pa sve do čelne funkcije Ministarstva vanjskih poslova.
Izazovi ministarstva
-Kako ste reagirali na imenovanje za ministricu vanjskih poslova?
=Cijeli proces je dulje trajao, budući da je ministar Žužul bio u ostavci, ali je obavljao svoj posao. Bila sam jedan od nekoliko kandidata, no naposljetku je odluka donesena na unutarstranačkim konzultacijama. Bila sam vrlo počašćena povjerenjem premijera, zahvalna sam i Saboru na potpori te namjeravam učiniti sve kako bih to povjerenje opravdala.
-Kako se osjećate kao šefica taku važnog ministarstva?
=Velik je izazov preuzeti funkciju ministra vanjskih poslova u ovom trenutku.
Trenutačno se mnogo napora ulaže u ispunjenje političke uvjetovanosti, odnosno kriterija suradnje sa Sudom u Haagu, kako ovdje u Hrvatskoj u radu relevantnih službi, tako i u naporima hrvatske diplomacije da bi se dokazala transparentnost hrvatskih institucija, te u namjeru da se dokaže da Hrvatska u potpunosti surađuje s Haaškim sudom.
-Što se promijenilo u vašem životu u posljednjih mjesec dana?
=Uz to što je sada izazovan politički trenutak, pa mi je vrlo naporno, nastavljam obavljati i druge svoje poslove, pogotovo kao voditeljica izaslanstva za pregovore s EU-om, a izazov je i spajanje dvaju ministarstava. Na privatnom planu, ne stignem više na kavu s frendicama. Doduše, nisam ni prije na žalost baš imala vremena za to, jer svaki slobodni trenutak želim posvetiti svojoj djeci, biti što više s njima, ne samo kod kuće nego i otići u prirodu, u zoološki vrt.
-Jeste li se uoči ili nakon imenovanja susreli sa svojim prethodnikom Miomirom Žužulom i dobili poneki savjet vezan uz vašu novu funkciju?
=Normalno, svako toliko se konzultiramo jer ima dosta stvari koje je on započeo, a koje treba nastaviti. Uz to, Žužula poznajem godinama. Dao mi je neke savjete, iznimno korektno je postupio u odnosima sa svim kolegama. Isto tako, preporučio me svim svojim kolegama s kojima se odnedavno i ja češće sastajem.
Funkcionalnost ispred estetike
-Budući da ste postali ministrica donedavno dvaju zasebnih ministarstava, gdje je zapravo vaš kabinet?
=I na Zrinjevcu i na Petretićevu trgu, premda sam od preuzimanja funkcije zapravo najviše vremena provela u Bruxellesu.
-Jeste li što mijenjali u kabinetu svog prethodnika Žužula?
=Još nisam, ali morat ću. Naime, njegov radni stol mi je malo previsok pa ću morati nabaviti niži. Nisam opsjednuta onim što je oko mene, dakle nije mi toliko bitna estetika koliko funkcionalnost. Ipak, moram priznati da mi je ured na Petretičevu trgu u zgradi Ministarstva europskih integracija iznimno drag, pogotovo zbog velikih prozora i pogleda. Mnogo više od namještaja važnija mi je svjetlost koja ulazi u ured i pogled na prirodu.
-Proteklih dana nazvala vas je i čestitala vam na imenovanju i američka državna tajnica Condoleezza Rice. Jesu li vas zvali kolege iz drugih zemalja?
=Moram reći da su me primili jako dobro. Samo nekoliko dana nakon imenovanja imala sam priliku u Bruxellesu sudjelovati na sastanku ministara vanjskih poslova i neformalnom ručku ministara za europske poslove i integracije država članica EU-a, gdje su me svi srdačno primili. Istodobno, dobila sam niz čestitki i poziva od mnogih drugih kolega, ne samo od Condoleezze Rice.
Ženski lobi u hrvatskoj politici
-Kako surađujete sa ženama političarkama? Postoji li svojevrsni ženski lobi u politici?
=Prije svega, ljude nikad ne dijelim na muškarce i žene, nego ih doista gledam kao osobe, prema njihovim radnim kvalitetama ili njihovoj osobnosti. Mislim da ženski lobi u politici ne postoji, iako to ne bi bila loša ideja, zbog poticanja ženskih prava, odnosno jednakosti spolova u Hrvatskoj.
Neformalno se vrlo često susrećem sa ženama veleposlanika ovdje u Zagrebu, a pozvana sam i na večeru ministarstva vanjskih poslova u Europi na marginama sastanka Europske komisije za ljudska prava sljedećeg tjedna. Međutim, ne bih rekla da postoji neki čvršći ženski lobi, eventualno možda veća prisnost i razumijevanje.
-Kako je na novo imenovanje reagirala vaša obitelj?
=Jako dobro, ponosni su na mene i potpuno me podržavaju. Suprug se izvrsno nosi s tim, sretna sam što imam takvog supruga, on je uvijek bio ambiciozan i za mene, njegova potpora bitna je ne samo kad je riječ o čuvanju djece nego uopće u ohrabrivanju, izdržavanju pritiska i svega ostaloga.
-Koliko često viđate obitelj?
=Posljednjih nekoliko dana bila sam na putu, pa se baš i nismo vidjeli. Kratko sam ministrica, i to baš u vrijeme najintenzivnije vanjske politike, pa se nadam da će nakon početka pregovora ipak biti lakše, s obzirom na to da je i Vladimir Drobnjak preuzeo tehničku ulogu pregovarača. Moji roditelji su pozitivno reagirali, ponosni su na mene, pomažu mi kao i dosad.
Vrijednost američkog iskustva
-Još za vrijeme srednje škole otišli ste na godinu dana u Ameriku. Je li to bila naznaka želje za putovanjem i diplomacijom?
=Kad sam se upisala u prvi razred srednje škole, čula sam za program razmjene i odlučila sam ići u SAD, ne samo zato što volim putovati i zbog toga što sam željela upoznati novu kulturu nego sam željela na neki način testirati sebe i vidjeti kako ću se snaći u novoj situaciji i osamostaliti se.
Doduše, oca je bilo strah pustiti me da odem na godinu dana, ali doista mi je pružio svu potporu. Tek kad sam se vratila iz Amerike povjerio mi se da mu je bilo jako teško, ali da nije htio da mu u životu prigovaram da mi je išta branio ili me negdje zaustavljao. Poslije mu je bilo drago.
-Kako vam je bilo u Americi?
=Bilo je jako lijepo. Dobro sam se snašla i jako dobro su me primili. Sa 17 godina sama sam sredila vizu, avionske karte i obavila sve pripreme za put u Los Alamos. Jedino sam strahovala kako će me primiti u obitelji u kojoj sam dobila smještaj jer su bili republikanci i pretpostavljala sam da imaju predrasude prema djevojci koja dolazi iz nesvrstane Jugoslavije. Međutim, prevarila sam se. Imali su kćer godinu dana mlađu od mene s kojom sam se odlično družila i prihvatili su me kao vlastito dijete. Los Alamos nije tipičan američki grad jer je većina stanovnika zaposlena u obližnjem nuklearnom institutu, pa je to pomalo umjetna sredina s visokim akademskim standardima i bez kriminala i nasilja kao u drugim gradovima.
-Što ste sve naučili u Americi?
=Naučila sam mnogo, pogotovo o sebi, a i o drugima, o tome kako ne gajiti predrasude prema ljudima, kako se treba prilagođavati okolini, usvajati ono što je najbolje, projicirati osobnost, pokušati ostaviti trag medu ljudima. Mnogo sam naučila iz sustava školovanja, koji doista potiče individualno razmišljanje, analitičke sposobnosti i snalaženje u situacijama za razliku od štrebanja činjenica.
Kulturni šok nakon povratka
-Je li vam bilo teško vratiti se u Hrvatsku?
=Nakon srednje škole uvijek sam se voljela vraćati u Hrvatsku, no svaki put se doživi neki kulturni šok. Najjači kulturni šok doživjela sam upravo nakon povratka iz Amerike, jer mi je to bio prvi dulji boravak u inozemstvu. Kad sam se vratila, to je još bilo vrijeme bivše Jugoslavije, socijalizma, centraliziranoga gospodarstva, netransparentne administracije. Sada svaki put kad se vratim u Hrvatsku, vidim da ide na bolje i malo-pomalo napredujemo.
-Jeste li tijekom školovanja razmišljali o političkom angažmanu i karijeri?
=Ne. Htjela sam biti profesionalni diplomat, to mi je doista bio posao iz snova, jako sam uživala u tom poslu, penjala se u karijeri, istodobno se školovala. U ljeto 2003. vratila sam se s Fulbrightove stipendije u Americi, i jednog dana dok sam ličila stan, zazvonio je telefon. S druge strane je bio Ivo Sanader koji me pozvao da se uključim u predizbornu kampanju HDZ-a. Pristala sam i to je to. Tada mi uopće nije padalo na um da bih mogla postati ministrica u Vladi, no to se ipak uskoro dogodilo.
-Kada ste prvi put susreli Ivu Sanadera?
=Tijekom studija dosta sam prevodila. Tako sam 1990. za ondašnje Ministarstvo znanosti i tehnologije prevela knjigu "Optuženik Heidegger" Željka Loparića iz Brazila, pa sam tako nastavila suradnju s tim ministarstvom. Kako su u to vrijeme osnivali međunarodni odjel, bilo mi je ponuđeno da se ondje zaposlim Kao stručna referentica.
Tek 1992. Sanader je postao ministar znanosti, tako da smo se upoznali jednog jutra netom nakon njegova imenovanja, kad je kao ministar prošetao svim uredima u ministarstvu.
-Jeste li ikad razmišljali o bavljenju nekim drugim poslom?
=Doista ne.
Ministričino slobodno vrijeme
-Koje vam je dosad bilo najugodnije radno mjesto?
=Najugodnije mi je bilo u Ottawi, u Kanadi, zato što sam imala potpunu kontrolu nad vremenom. Ali drag mi je bio i posao ministrice europskih integracija, uživam raditi sa svojim suradnicima u ministarstvu, imam sjajan tim i sad ga treba dodatno ojačati u združenom ministarstvu.
-Što radite u slobodno vrijeme?
=Uglavnom u posljednje vrijeme s djecom slušam dječje pjesme. Volim filmove koji me opuštaju, komedije i akcijske filmove. Obožavam Almodovara i Luca Bessona, koji su mi najdraži redatelji. Ipak, u slobodno vrijeme najviše volim s djecom pobjeći u prirodu. Više volim prirodu i parkove nego gradove, koji su uvijek malo bezlični, svi sliče jedni na druge, a priroda je uvijek posebna.
Pašticada s njokima
-Stignete li gledati televiziju?
=Kad stignem, pogledam vijesti ili s djecom neki dječji film ili crtić, ali nikad sve od početka do kraja. Omiljena serija mi je "Zapadno krilo", volim "Hitnu službu“.
-Kuhate li?
=Volim kuhati, ali ne stižem baš u posljednje vrijeme. Moja cimerica s fakulteta i suprug uvijek su isticali da sam jako dobra kuharica. Omiljeni specijalitet mi je pašticada s njokima.
-Koja vas se osoba iz svjetske politike najviše dojmila?
=Čelična lady Margaret Thatcher. Bila je principijelna.
-Stignete li na putovanjima po europskim prijestolnicama prošetati trgovinama? Što ste posljednje kupili?
=Uglavnom ne stižem. Eventualno kad u zračnim lukama čekamo na let malo prolunjam po djutićima. Sinoć sam suprugu kupila košulju a djeci DVD "Aladin" na njemačkom jeziku. Sve skupa je stajalo manje od pedeset eura.
Sebi već dugo nisam ništa kupila. Eventualno si u zračnoj luci kupim sladoled.
-Budite prognozerka i predvidite što će se dogoditi 17. ožujka.
=Mi i dalje računamo da će pregovori započeti 17. ožujka.
Izlasci od „Saloona“ do „Točkice“
-Kako su izgledali vaši studentski dani u Zagrebu?
=Bilo mi je jako lijepo, imam jako lijepa sjećanja na to vrijeme. Isprva sam živjela u studentskom domu, a na kraju studija unajmila sam mali podstanarski stan. Cijelo vrijeme studija bila sam dobar student, prosjek ocjena bio mi je 4,5, jedino što mi se studij oduljio jer sam dosta radila honorarno, prevodila s više jezika, predavala u nekoliko škola stranih jezika u Zagrebu. Kada mi je ostalo samo šest ispita do kraja i studija, u tadašnjem Ministarstvu znanosti i tehnologije osnivao se međunarodni odjel i svi su me nagovarali da se prijavim za posao. Naposljetku sam se prijavila na natječaj, noćima čekala rezultate i napokon dobila posao. I poslije, kad sam već došla u Ministarstvo vanjskih poslova često mi je bilo vrlo naporno: danju sam radila, a noću pripremala ispite i dodatno proučavala literaturu o diplomaciji.
Što se tiče izlazaka u studentsko doba, tada je "Saloon bio jako popularan, a s društvom sam često navraćala i u "Točkicu", i otprilike to je to. Zapravo, češće smo bili po kafićima i na privatnim tulumima.
Suprug i profesor Jakov
-Gdje ste upoznali supruga? Čime se on bavi?
=Jednom nas je slučajno upoznala naša zajednička prijateljica.
Udala sam se 1996., a prije toga smo hodali šest godina. Jakov radi kao profesor na Pomorskom fakultetu u Rijeci.