U NATO-u 2006. godine?

Ako se sve bude odvijalo kako treba, dakle bez nekih velikih, neugodnih iznenađenja, mislim da bi Hrvatska već na sljedećoj ministarskoj konferenciji NATO-a, koja će se održati u prvoj polovici iduće godine, mogla dobiti poziv za članstvo u Savezu. Ako se to dogodi, postoji mogućnost da postanemo članicom NATO-a na prvom idućem summitu, dakle 2006., rekao nam je hrvatski ministar vanjskih poslova Miomir Žužul.
S ministrom Žužulom razgovarali smo jučer ujutro, između njegova sastanka s ruskim veleposlanikom u Zagrebu i odlaska u Sabor na raspravu o suradnji Hrvatske s Haaškim sudom, koju je HDZ dugo, i ne sasvim neopravdano, izbjegavao.
Žužul, koji je zajedno s predsjednikom Mesićem sudjelovao na ovogodišnjem summitu NATO-a održanom početkom tjedna u Istanbulu, doimao se iskreno iznenađen reakcijama većeg dijela hrvatske javnosti, koja je taj summit proglasila velikim fijaskom hrvatskih vanjskopolitičkih ambicija.
"Moram priznati da katkad doista ne razumijem interpretacije pojedinih važnih događaja u našoj javnosti i medu našim političkim čimbenicima. Mrzim teorije zavjere, ali sada mi se čini kao da je netko želio omalovažiti naš realni uspjeh koji smo postigli kandidaturom i određivanjem datuma pregovora za članstvo u Europskoj uniji, insistirajući na našem navodnom neuspjehu u NATO-u. Problem je jedino to što nije bilo nikakva neuspjeha", kaže Žužul.
"OK.", nastavio je ministar vanjskih poslova, "odustanimo od bilo kakvih teorija urote i pokušajmo hladno proanalizirati što se dogodilo u Istanbulu. Prvo, ni ja ni bilo tko drugi u ovoj vladi nikada nismo rekli da ćemo na ovom summitu dobiti pozivnicu. Znali smo da je to nerealno, iz čitavog niza razloga. Prema tome, izostanak pozivnice za članstvo ne može biti ocijenjen kao naš neuspjeh, budući da pozivnicu za članstvo nitko nije ni očekivao.
Drugo, u dokumentima s istanbulskog summita dobili smo sve što smo tražili. Treće, ne postoji striktno određena procedura primanja pojedine zemlje u NATO. Neke su zemlje poput Španjolske primljene i bez prethodnog poziva. Prema tome, tvrditi da smo doživjeli neuspjeh zato što nismo dobili poziv za članstvo ili zato što nije određen datum kada ćemo ga dobiti jest iskrivljavanje činjenica", smatra hrvatski šef diplomacije.
NATO i Gotovina
Kada smo ga upitali za ponovno izvlačenje slučaja generala Gotovine kao argumenta protiv hrvatskog članstva u Sjevernoatlantskom savezu, Žužul je bio još određeniji.
"To, naime, nije točno. U konačnom, završnom službenom dokumentu sa summita nigdje se ne navodi da je uhićenje Ante Gotovine uvjet za ulazak Hrvatske u NATO. Takva odredba naprosto ne postoji! Činjenica jest da smo bili u opasnosti da se naše daljnje približavanje NATO-u uvjetuje statusom generala Gotovine, ali to smo uspjeli izbjeći. Gotovina se sada spominje samo u prvom, načelnom dijelu, faktički u preambuli dokumenta, s formulacijom prepisanom iz Rezolucije Vijeća sigurnosti, u kojoj se traži uhićenje Karadžića, Mladića, pa i Ante Gotovine.
No, ponavljam, uhićenje Ante Gotovine definitivno nije formalni ni stvarni uvjet našeg ulaska u NATO. Naravno, o svemu tome ne smijemo imati nikakvih iluzija. Ako se pokaže da je Gotovina ovo vrijeme provodio u Hrvatskoj, ne samo da nećemo ući u NATO nego nećemo zadugo ni u Europsku uniju. To svakome u Hrvatskoj mora biti jasno."
Hrvatski ministar vanjskih poslova također ne prihvaća tezu da je Hrvatska u nemilosti Sjedinjenih Američkih Država zbog toga što nismo poslali vojsku u Irak: "Odgovorno tvrdim da mi nemamo problem s Amerikancima. Od nas se nije formalno tražilo da pošaljemo naše vojnike u Irak, niti irački slučaj utječe na status naše kandidature za članstvo u NATO-u. No, moram još jednom upozoriti da smo mi jedna od rijetkih postkomunističkih europskih zemalja koja ni na koji način ne sudjeluje u akciji u Iraku. To je, naprosto, tako. Odlazak u Irak mogao nam je možda pomoći, ali ništa bitno ne bi se promijenilo."
U hrvatskom državnom vrhu, a s tim se slažu i neki strani diplomati u Zagrebu, procjenjuje se zapravo da se o proširenju NATO-a, pa tako ni o pripremama 23 ulazak Hrvatske u Sjevernoatlantski savez uopće ne može ozbiljno govoriti sve do predsjedničkih izbora u Sjedinjenim Državama, s obzirom na to da se Washington prije izbora i u razdoblju u kojem je zauzet rješavanjem kritičnih strateških pitanja poput Iraka i Afganistana uopće nije voljan baviti proširenjem NATO-a.
Jadranska povelja
Miomir Žužul posebno je naglasio da su na summitu NATO-a u Istanbulu stvoreni institucionalni uvjeti da se Hrvatska uskoro pridruži Savezu: "U jednom trenutku nije bilo jasno hoće li se daljnje odluke o pojedinim aspektima funkcioniranja NATO-a, pa tako i o statusu zemalja koje žele ući u Savez, donositi na razini konferencije veleposlanika zemalja članica ili na razini konferencije mini- stara vanjskih poslova zemalja članica. I mi smo lobirali za ovu drugu opciju, što je na kraju i prihvaćeno. Smatramo da je odlučivanje na ministarskoj razini za nas povoljnije jer nam ostavlja veći politički manevarski prostor."
Tijekom našeg kraćeg razgovora ministar Žužul želio je posebno istaknuti da je konkretna posljedica zbivanja na istanbulskom summitu, kad je riječ o Hrvatskoj, čvrsto povezivanje našeg ulaska u NATO s ulaskom Makedonije i Albanije.
U hrvatskom državnom vrhu procjenjuju da je Zagreb zapravo izložen svojevrsnom političkom testu. Jedan od glavnih argumenata u korist Hrvatske u ubrzanom procesu primanja naše zemlje u Europsku uniju, baš kao i u procesu ulaska u NATO, jest spremnost Hrvatske ne samo na regionalnu suradnju nego i na preuzimanje uloge predvodnika u određenim regionalnim integracijama.
Stoga se smatra da je hrvatska suradnja s druge dvije zemlje koje su potpisnice Jadranske povelje, dakle s Albanijom i s Makedonijom, konkretan ispit tijekom kojeg će se pokazati je li Hrvatska kadra predvoditi susjedne zemlje u procesima euroatlantskih integracija.
Ustupci Amerikancima
"Summit u Istanbulu definitivno je potvrdio namjeru Saveza da sve tri zemlje iz Jadranske povelje zajedno udu u Savez, iako je ostavio i otvoren prostor za pojedinačni ulazak ako jedna od zemalja znatno zakasni s pripremama za NATO. Nesporno je da je Hrvatska znatno razvijenija od druge dvije zemlje, ali baš zato Hrvatska mora pokazati sposobnost da bude predvodnica i most između euroatlantskih integracija i država koje pripadaju našoj regiji", kaže Žužul.
Podsjetimo, Hrvatska je 1. srpnja, dakle prije dva dana, postala koordinatorom Jadranske povelje (u proteklih šest mjeseci taj je posao obavljala Albanija).
Jadranska povelja projekt je koji se pripisuje američkom lobistu Bruceu Jacksonu i koji je potpisala vlada Ivice Račana, a kojim se utvrđuje bliska politička i vojna suradnja Hrvatske, Makedonije i Albanije u procesu pridruživanja tih triju zemalja Sjevernoatlantskom savezu.
William Montgomery, bivši američki veleposlanik u Zagrebu i u Beogradu, u nekoliko nam je prigoda govorio o štetnosti Jadranske povelje. Montgomery smatra da Hrvatska nikada nije trebala pristati na projekt koji je povezuje s dvije znatno slabije razvijene zemlje i koji daje povod za odgađanje hrvatskog ulaska u NATO. Žužul, međutim, smatra da Jadranska povelja nije ograničavajući čimbenik za Hrvatsku: "Prvo, mi s te dvije zemlje imamo odlične odnose, bez ijednog otvorenog pitanja. Drugo, Kosovo je jedan od gorućih problema za međunarodnu zajednicu. Nitko ne zna kako riješiti kosovski problem. Ako NATO primi u članstvo Makedoniju i Albaniju, kosovski problem postaje sigurnosno izoliran. Više nema opasnosti od prelijevanja kosovskog sukoba na te dvije zemlje. Ulaskom Albanije i Makedonije u NATO trajno se izbjegava opasnost izbijanja i širenja rata na druga područja naseljena Albancima. Zato Jadranska povelja jest značajna i zato je važno da i te dvije zemlje što prije udu u NATO, u čemu im je Hrvatska, naravno, itekako spremna pomoći", zaključuje hrvatski ministar vanjskih poslova.
Vlada Ive Sanadera očigledno smatra da se na summitu NATO-a u Istanbulu nije dogodilo ništa loše za Hrvatsku, nego da su, naprotiv, stvoreni politički, pa i institucionalni preduvjeti da Hrvatska u vrlo kratkom razdoblju uđe u NATO, vjerojatno prije nego u Europsku uniju.
No, budući da je sasvim izvjesno kako o ulasku bilo koje zemlje u Sjevernoatlantski savez, pa i Hrvatske, prije svega odlučuju Sjedinjene Američke Države, vrlo će se skoro pokazati koje sve korake Zagreb mora učiniti prema Sjedinjenim Državama kako bi se kvalificirao za članstvo u NATO-u.
Neki od tih koraka, poput bilo kakva izravnog angažmana u Iraku ili, pak, pristajanja na neizručivanju američkih državljana Međunarodnom sudu za ratne zločine, u snažnoj su suprotnosti s prevladavajućim političkim raspoloženjem u zemlji.