Zbog iračke krize Hrvatska će možda mijenjati i Ustav

Ministar vanjskih poslova Tonino Picula kaže da Hrvatska neće uskratiti podršku izjavi Vilniuske skupine (V-10) i opovrgava da je tu izjavu itko u ime Hrvatske potpisao. Budući da se radi o izjavi, a ne o međunarodnom ugovoru, ona nije potpisana, a njen tekst se usmeno usuglašavao. Izjava ne povlači neposredne materijalne obveze, ali naglašava zajedništvo u procjeni važnosti jednoga političkog čina.

Opišite kako je do izjave došlo.
- Inicijativa je odraz funkcioniranja Vilniuske skupine, unutar koje se razmjenjuju stajališta i pruža međunarodna potpora zemalja aspirantica za NATO. Podsjećam da je Vilniuska skupina prema Hrvatskoj napravila presedan, jer smo jedina zemlja koja je primljena a da nije bila obavila nijedan godišnji ciklus MAP-a. To nas također dodatno obvezuje da poštujemo naše partnere.

Dakle, više ne možemo donositi autonomne odluke.
- Nije točno. Partnerstvo nosi prava, ali i obveze.

Ipak, u slučaju Vilnuske izjave procedura donošenja prilično je maglovita. Opišite je.
- Inicijativa se temelji na izlaganju američkog državnog tajnika Colina Powella, koji je pred Vijećem sigurnosti UN-a iznio američka saznanja o iračkome kršenju rezolucije 1441. Vilniuska skupina je ocijenila da Powellov istup treba iskoristiti kako bi zajednički izvršili dodatni pritisak na Huseina.

Rezolutno upozorenje Huseinu

Izjavu su predložili Amerikanci, konkretno, predsjednik Odbora za NATO Bruce Jackson? - Nije to bio samo Jacksonov prijedlog. Izjava je oblikovana sugestijama zemalja članica. No, sigurno je da je SAD imao čvrst interes da »V-10« zemlje nastupe zajednički. Dogovorili smo se da je izjava najbolji oblik za taj dokument jer se može ad hoc dogovoriti.

Zbog brzine?
- I zbog nje.

Tijekom usuglašavanja, imali ste uvid u tekst?
- Svakako. Postojala je višesmjerna komunikacija. Usuglašavanja su trajala dva-tri sata nakon Powellova izlaganja u Vijeću sigurnosti. I grčki ministar Papandreu bio je moj sugovornik tijekom večeri. EU je također bila zainteresirana za zbivanja. Naglašavam, glavni adresat Vilniuske izjave jest Vijeće sigurnosti. Ona je krajnje rezolutno upozorenje Sadamu Huseinu da ne potcjenjuje ozbiljnost međunarodne zajednice, odnosno njezinu riješenost da osigura implementaciju rezolucije VS UN-a. O akciji treba odlučiti VS, ali o načinu sudjelovanja u eventualnoj akciji odluku mora donijeti svaka zemlja pojedinačno.

Što bi se dogodilo kad bi Hrvatska uskratila potporu izjavi?
- Izjavi su pripisane pogrešne dimenzije. Ona nipošto ne autorizira upotrebu sile bez imprimatura VS UN-a. Riječ je o formi političkog pritiska na jedan režim, ali i izrazu političke solidarnosti jedne skupine zemalja. A Hrvatska, želi li zadržati vjerodostojnost, treba poštovati ono što jesu njene međunarodne obveze.

Kako će Hrvatska postupiti ako Irak bude napadnut mimo UN-a?
- Tada nadležne institucije moraju isfiltrirati moguće opcije. -Jeste li osobno za iskakanje iz koalicije ako se to dogodi? =I kao građanin, a pogotovo kao ministar, svoju zemlju nikada ne bih doveo u slijepu ulicu na način da se nađe u oružanom sukobu o kojem prije toga nisu svoje rekli javno mnijenje i politički čimbenici.

Svijetu treba više konsenzusa

Znači: ako se dogodi unilateralni napad, tražit ćete da Hrvatska uskrati potporu?
- Ovoga trenutka svjetska javnost sugerira Americi da je potreban ozbiljan oblik zajedništva prije bilo kakve konačne odluke o intervenciji u Iraku. Ako se tako nešto ipak dogodi, vodit ćemo računa o našim nacionalnim interesima.

Možete li biti jasniji?
- Bio sam dovoljno jasan.

Niste. U tome i jest problem hrvatske politike o iračkoj krizi: javnosti nitko ne želi točno reći ima li Vlada taktiku za svaku od mogućih situacija. Kad se spominju nacionalni interesi, mnogi bi rekli da ne trebamo poduprijeti napad mimo UN-a. Što ako se ipak dogodi?
- Zadržavamo neotuđivo pravo određivanja opsega i sadržaja našeg doprinosa. Možemo, primjerice, razmotriti bilateralne sporazume sa SAD-om.

Što Vlada konkretno planira?
- Sve ovisi o tipu zahtjeva koji će biti upućeni Hrvatskoj.

Dakle, odustajemo od načelnoga stava da podupiremo sustav međunarodnog prava? Unilateralni napad značio bi kršenje toga sustava
- Tek treba meritorno utvrditi tko krši sustav međunarodne sigurnosti da bi se također meritorno raspravljalo o kršenju međunarodnog prava. Nema sumnje da današnjem svijetu treba više konsenzusa o ovoj prevažnoj temi, ali nemojmo spekulacijama pojačavati neizvjesnost. No, ovo je vrijeme da preispitamo i naš unutarnji ustroj. Na temelju sadašnjega iskustva vjerojatno ćemo trebati precizirati odredbe domaćeg zakonodavstva kako bismo ubuduće spriječili stvaranje dilema.

Ovo nije bezazleno vrijeme

Koje bi zakone trebalo promijeniti?
- Ovisi o tome koji će se pokazati manjkavima.

Koji bi mogli?
- Treba analizirati kapacitet legislative od temeljnog dokumenta naniže.

Promjena Ustava?
- Sumnjam, ali bi možda bilo moguće razmotriti međunarodne obveze i podzakonske akte. Ovo nije bezazleno vrijeme. Prisustvujemo redefiniranju međunarodnih političkih odnosa. Lome se odnosi u EU, transatlantsko savezništvo na ozbiljnoj je kušnji. Morat ćemo se pripremiti za najrazličitije opcije. Ne smijemo si dopustiti pasivnost.

Ali to i jest problem.
- Nema pasivnosti!

Ali javnost ima dojam da Hrvatska radi samo ono što joj kažu Amerikanci.
- Nije točno. Amerikanci su naši partneri. Vjerujem da će to i ostati. Uostalom, ako želi realizirati vanjskopolitičke ciljeve, Hrvatska mora nadoknaditi izgubljeno vrijeme. Ulaskom u NATO i EU dugoročno rješavamo deficite. Tu perspektivu trebamo obraniti, i to u situaciji kad i moćnije i iskusnije države dvoje o vlastitim postupcima.

Hrvatska je sad u situaciji da želi u sustav međunarodnog prava, ali otkriva da taj sustav počinje iznevjeravati sam sebe.
- Dijelom se u tome sastoji izazovnost ove situacije. 11. rujna otvorio je potpuno novu stranicu međunarodnih odnosa. Potencijal iračke krize je izniman. Ponavljam, ne isključujem mogućnost da ćemo morati precizirati i vlastito zakonodavstvo. SAD nije korektno promatrati samo kroz prizmu iračke krize. U svakom slučaju, iako se danas vanjska politika gotovo svih zemalja oblikuje pod pritiskom iračke krize, smjer hrvatske vanjske politike nedvojbeno je pod našim nadzorom. Vilniuska izjava nije nikakav diktat upućen Hrvatskoj, nego oblik pritiska na iračkog diktatora.

Moramo uvjeriti EU da su nam sudovi nepristrani

Hrvatska je uručila molbu za članstvo u EU. Što je najveća prepreka ostvarenju tog cilja?
- Preostali problemi koji se doživljavaju u njihovom političkom aspektu. Ako ih ne riješimo brzo, mogu uistinu opteretiti naš put u EU. Od tih problema, najvažniji su suradnja s Haaškim sudom, kao i povratak izbjeglica i njihove imovine.

Čime jamčite uspjeh?
- Podsjećam na napredak koji smo u posljednje tri godine ostvarili u odnosima s EU, stabilizacijom i unapređenjem odnosa s neposrednim susjedstvom, sadašnjom suradnjom s Haaškim sudom...

Upravo obrnuto...
- Ne, jer je ova Vlada u zadnje tri godine primila više od 300 zahtjeva haškog tužiteljstva, a na 97 posto smo pozitivno odgovorili.

Ali smo zbog nesuradnje u jednome gotovo dobili sankcije.
- Kada je riječ o slučaju Bobetko, sada očekujemo da se sud pismeno očituje o okončanju postupka.

Bitno pitanje u slučaju Bobetko nije u tome što smo se uspjeli izvući, nego u tome da se hrvatska vlast pokazala nesposobnom da izruči optuženoga generala.
- Vlada se pokazala sposobnom da zaštiti i očuva suradnju s Haaškim sudom usprkos domaćim pritiscima, ali i sposobnom da iskoristi mogućnosti međunarodnoga prava usprkos paušalnim kritikama dijela međunarodne zajednice. EU “slučaj Bobetko” više ne doživljava kao temeljnu prepreku na našem putu prema kandidaturi, pregovaranju i, naposljetku, članstvu.

A što će iskoristiti ako Haag optuži nekog zdravog generala?
- U svakom slučaju, ne možemo ignorirati činjenicu da “slučaj Bobetko” nije usporio put Hrvatske u EU. Ali Nizozemska i Velika Britanija najavile su da će odmrznuti proceduru ratifikacije SSP-a.

Ključno je pitanje: ima li Hrvatska snage izručiti optuženika ako dođu nove optužnice?
- Uvjeren sam da Hrvatska brzinu svog puta prema Bruxellesu više nikada zbog Haaga neće dovesti u pitanje.

Ali već smo ga toliko puta doveli.
- Predali smo molbu za članstvo u EU. Da smo u protekle tri godine bili baš toliko neuvjerljivi, Atena 21. veljače 2003. ne bi bila moguća.

Zašto u Hrvatskoj još nije okončan nijedan postupak za ratni zločin nad njezinim građanima srpske nacionalnosti?
- Dok se taj traumatični kompleks ne raščisti, epopeja Domovinskog rata bit će opterećena bolnim sumnjama. Pri tome ne mislim na pritiske Haaškoga suda, nego na potrebu da Hrvati kao većinski narod podrže uspostavu pravne i pravedne države koja neće dopustiti diskriminiranje ni jedne nevine žrtve.

Ali to se ne raščišćava.
- Očekujemo da sudstvo radi svoj posao.

S ovakvim sudstvom ne možemo u EU, koliko god molbi podnijeli.
- Morat ćemo predočiti da nam sudovi nepristrano funkcioniraju. Alibija za drugačije ponašanje ima sve manje. Ne treba se pozivati niti na slučajeve kad se ni druge zemlje ne žele suočiti s vlastitom prošlošću. Ali imajmo povjerenja u Hrvatsku. Uvjeren sam da će lista problema biti sve kraća. Hrvatska nije obična tranzicijska zemlja, jer zbog dramatičnih devedesetih još uvijek ima dodatne probleme. Često sam i osobno nezadovoljan, ali pokušavam razumjeti. Teškoća ima, ali Atena dokazuje da se stvari poboljšavaju. Samo ne bi bilo dobro da ovi preostali problemi prerastu u trajno stanje.

Strahujete li da će, promijeni li se vlast na izborima, europska perspektiva Hrvatske postati ugrožena?
- Jamstva nema, ali vjerujem da se nijedan ključni politički čimbenik ne bi usudio s tim kockati. Siguran sam da će građani na birališta izaći svjesni da baština trećeg siječnja mora ostati zaštićena. Siguran sam također da se naši politički oponenti u predizbornoj kampanji neće zauzimati za nešto vrijednosno suprotno tome. Može se ponuditi veća efikasnost i bolja rješenje, ali nikako istupanje iz vanjskopolitičkih okvira na koje je građane navikla ova koalicija.