Govor predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesica na summitu Vijeca sigurnosti na razini šefova država posvecenom pitanjima neširenja nuklearnog oružja i nuklearnog razoružavanja.
Gospodine predsjedavajuci,
Gospodine glavni tajnice,
Ekscelencije, kolege,
Gospode i gospodo,
Iznimna mi je cast što mogu, u ime Republike Hrvatske, iznijeti gledišta o pitanju što je stavljeno na dnevni red naše današnje sjednice. Koristim odmah priliku da odam priznanje Sjedinjenim Državama i Vama osobno, predsjednice Obama, na inicijativi da Vijece sigurnosti raspravlja o krajnje delikatnom pitanju neširenja nuklearnoga oružja.
Ako nas ova sjednica dovede samo i jedan korak dalje na putu prema svijetu bez nuklearnoga oružja, svijetu što ste ga Vi, gospodine Predsjednice Obama, upravo vizionarski postavili kao cilj kojemu trebamo težiti, onda smo uspjeli. Kažem: cak ako se tome cilju približimo i jedan, jedini korak. Jer, put prema svijetu bez nuklearnoga oružja nije, ne može i nece biti ni lak, ni jednostavan, ni kratak.
To, medutim, ne znaci da trebamo posustati, ili dopustiti malodušnosti da ovlada našim mislima i djelima. Upravo suprotno!
Svijet se s nuklearnim oružjem suocio prije pune 54 godine. Užasni ucinci njegove upotrebe nametnuli su potrebu da se, gotovo odmah, pocne razmišljati i o ogranicavanju njegovoga širenja, što se pokušalo ostvariti i setom medunarodnih sporazuma. No, usprkos svemu danas živimo u svijetu u kojemu postoji desetak – što priznatih, što nepriznatih – nuklearnih sila. Svjesno kažem: sila, jer posjedovanje i samo jedne nuklearne bombe cini zemlju koja njome raspolaže silom – uzmu li se u obzir posljedice njezine potencijalne upotrebe.
O tome da je današnji svijet opterecen zlom medunarodnoga terorizma, kao i o tome što bi znacilo kada bi se neka teroristicka skupina domogla nuklearnoga oružja – da i ne govorim.
Ono što bismo mi, danas i ovdje, trebali napraviti jest – onako kako moja zemlja vidi stvari – ovo. Da afirmiramo ulogu Ujedinjenih naroda, bez i najmanje namjere da zamijenimo bilo koju instituciju ili forum koji se bavi neproliferacijom, te da složno i zajednicki naznacimo, uzimajuci u obzir i ranije dokumente Vijeca sigurnosti i Opce skupštine, sljedece:
S jedne strane treba uložiti najvece napore da bi se ostvarilo najprije neširenje nuklearnoga oružja, a potom nuklearno razoružanje, dok s druge strane u isto vrijeme – ako je potrebno i uz još strože mjere opceprihvacene medunarodne kontrole – valja zajamciti svakoj zemlji pravo na miroljubivo korištenje nuklearne energije.
Mi, da budem precizan, moramo pomoci da se reafirmiraju, odnosno uspostave nacela koja ce nam pomoci da idemo prema svijetu bez nuklearnoga oružja, a da se pri tome ne bavimo ovim ili onim konkretnim pitanjem.
I moramo još nešto: prvo, bez i najmanje zadrške podržati ugovorni multilateralni sustav nadzora nuklearnoga oružja i razoružanja, što ukljucuje striktnu provedbu i pojacanu verifikaciju ugovornih obveza i, drugo, pozvati sve clanice Svjetske organizacije da daju doprinos aktivnostima usmjerenima na sprjecavanje zloupotreba postojecih ugovora i jacanje protu-proliferacijskih napora i sredstava.
Napori usmjereni prema – najprije ogranicavanju, a potom smanjivanju – nuklearnoga naoružanja, potom i prema razoružanju, nisu od jucer. Oni su, medutim, dobili novi, snažan poticaj najavom predsjednika Sjedinjenih Država kako je njegov krajnji cilj svijet bez nuklearnoga oružja. Slijedom te proklamacije na nama je da danas porucimo svijetu koji nas je i ovlastio da ovdje nastupimo, kako postoji politicka volja za vodenje politike što pruža sigurnost svim zemljama, i to bez nuklearnoga oružja.
Time cemo odgovoriti i dugogodišnjim naporima sudionika kampanje za svijet bez nuklearnoga oružja, u što ukljucujem i glavnoga tajnika, i nevladine organizacije i aktiviste civilnoga društva, pa onda sadašnje i bivše politicke lidere, parlamentarce i – napokon – znanstvenike, sindikaliste i studente.
Naš je cilj – mir u sigurnosti. Taj se cilj ne može ostvariti prijetnjom nuklearnim oružjem. Desetljeca hladnoga rata, kada smo doduše – zahvaljujuci ravnoteži straha – imali globalni mir, ali ne i sigurnost – to najbolje dokazuju.
Republika Hrvatska spremna je dati maksimalni doprinos naporima za postizanje toga cilja. A ja, kao pripadnik generacije koja je doživjela Drugi svjetski rat i koja se sjeca svih poslijeratnih lokalnih ratova i kriza što su prijetile svjetskome miru, mogu samo dodati kako je to i naš dug prema onima koji dolaze iza nas.
Kada odemo - ostavimo im bolji svijet, svijet bez nuklearnoga oružja.
Hvala!
Priopćenja
