Govor predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesica na 64. godišnjem zasjedanju Opce skupštine Ujedinjenih naroda.
Gospodine predsjedavajuci Opce skupštine,
Gospodine glavni tajnice Ujedinjenih naroda,
Vaša velicanstva, gospodo predsjednici,
Premijeri i ministri,
Gospode i gospodo,
Još smo se jednom okupili da bismo razmotrili stanje u svijetu, da bismo iznijeli probleme s kojima su suocene naše zemlje i njihove poglede na svijet u kojemu živimo. Predsjednik Opce skupštine ponudio nam je i temu za raspravu, temu koja – rekao bih – upravo savršeno odražava aktualne prilike i zadatke što iz njih proizlaze.
Kakav je to svijet o kojemu raspravljamo? Globalizirani svijet – svakako. Medupovezani i meduovisni svijet – bez ikakve dvojbe. Svijet velikih razlika i ne malih opasnosti – sasvim sigurno. Ukratko: naš je svijet takav da u njemu prakticno više nema regionalnih problema i kriza, jer se svako pitanje – ma koliko da nam se cinilo regionalnim – po svojim posljedicama pokazuje globalnim.
Naš je svijet takav da njime još uvijek dominiraju razvijene i najrazvijenije zemlje, dok zemlje u razvoju beznadno zaostaju za njima, boreci se s gladu, nemogucnošcu školovanja svojih gradana, nedostatkom i najosnovnije zdravstvene zaštite.
Možemo li biti zadovoljni s takvim svijetom? Odgovaram bez i najmanjeg oklijevanja: ne možemo!
Naš je svijet takav da mnogi, kako države, tako i skupine koje objedinjuje sklonost teroru kao sredstvu svojega djelovanja, posežu za silom da bi ostvarili svoje ciljeve. Blokovska je konfrontacija, doduše, nestala, ravnoteže straha medu super-silama više nema, ali naš svijet jedva da je postao sigurniji, a mir nije postao nimalo stabilniji.
Možemo li biti zadovoljni s takvim svijetom?
I opet odgovaram bez i najmanjeg oklijevanja: ne možemo!
Naš je svijet, napokon, takav da u njemu i dalje prevladava gospodarski model koji je ocito dao svoje, koji je došao u fazu da sam generira krize od kojih trpe tisuce i stotine tisuca ljudi. Ako se taj prevladani model pokušava spasiti pod svaku cijenu, ako se uporno brani sustav zasnovan na pohlepi i lišen bilo kakve spomena vrijedne socijalne note, rezultat može biti samo jedan: socijalni nemiri koji nose u sebi potencijal da prerastu u socijalni bunt globalnih razmjera.
Možemo li prihvatiti takvu perspektivu?
Odgovaram krajnje odlucno: ne možemo i ne smijemo!
Na nama je da se prihvatimo golemoga zadatka kreiranja novoga svjetskoga poretka – ne povratka na bilo što od onoga što je bilo, nego stvaranja necega novoga, poretka koji ce u konacnici osigurati život dostojan covjeka za svakoga, koji ce svakome zaista pružiti jednake šanse i koji nece otpisati one koji su ne svojom krivnjom u bijedi i one koji su na kraju životnoga puta - kao beskorisne i stoga nevrijedne bilo kakve potpore.
Na nama je da, odlucnije nego ikada do sada, razbijamo predrasude, da se odupremo diskriminaciji na bilo kojoj osnovi, da kažemo: „ne“ netrpeljivosti i da promicemo ne samo ideju, nego i praksu multilateralizma i dijaloga medu civilizacijama. Jer to, i samo to, može biti put prema gradenju svjetskoga mira i sigurnosti, prema razvoju bez kojega trajnoga i stabilnoga mira nece biti.
Svijet je srecom izašao iz potencijalno vrlo opasnog razdoblja unipolarizma i na putu je prema multipolarizmu. Svijet, medutim, još uvijek uci da dijalog, i samo dijalog, može pomoci izgradivanju medusobnoga povjerenja i razumijevanja, a nije spreman suociti se sa cinjenicom da biti drugaciji nije krimen i da naša buducnost može biti samo u jedinstvu razlicitosti – naravno uz uvjet pune ravnopravnosti i uz strogo poštivanje ljudskih prava, a u skladu s konvencijama Ujedinjenih naroda.
Istodobno s odmicanjem od unipolarizma i okretanjem prema mulipolarizmu mi moramo shvatiti i prihvatiti da smo uspostavili set univerzalnih vrijednosti, ali da nismo, necemo i ne možemo uspostaviti jedinstveni model društveno-gospodarskih odnosa primjenjiv na sve. Specificnosti pojedinih naroda i civilizacija moraju se poštivati, jer nema razloga da se netko odrice onoga što je dio njegovoga kulturnog ili tradicijskog nasljeda.
Napokon, svijet kojega ce karakterizirati medunarodni mir, sigurnost i razvoj nije moguc bez razoružanja, a osobito bez odricanja od nuklearnoga oružja. O tome sam jutros govorio na sjednici Vijeca sigurnosti. Ovdje bih dodao notornu cinjenicu kako bi razvojni problemi postali minorni kada bi se golema sredstva što se odvajaju za naoružanje kanalizirala prema razvoju.
Ponavljam: pred nama je golem zadatak.
Pokažimo hrabrost i politicku volju da se s njime uhvatimo u koštac. Republika Hrvatska, mada mala zemlja, spremna je dati svoj doprinos. A ja, mada na kraju svojeg desetgodišnjeg mandata i posljednji puta za ovom govornicom, mogu samo reci da cu i dalje sve svoje sposobnosti stavljati u službu ostvarivanja toga plemenitoga cilja.
Zahvaljujem!
Priopćenja
