Ministar vanjskih i europskih poslova Gordan Grlic Radman uputio je otvoreno pismo glavnom ravnatelju njemacke televizije ZDF Thomasu Bellutu, kao i glavnom uredniku Peteru Freyu u povodu prikazivanja dokumentarne serije „Balkan u plamenu: Jugoslavija - bacva baruta“.
Svrha pisma je pridonijeti boljem razumijevanju važnih procesa i uzroka raspada bivše Jugoslavije te kasnijeg osnivanja novih država u srednjoj i jugoistocnoj Europi, kao i opovrgnuti niz tvrdnji iznesenih u dokumentarnom filmu te ukazati na neke nespomenute, a važne cinjenice.
U nastavku dostavljamo prijevod pisma na hrvatski jezik, kao i njemacki izvorni tekst.
Republika Hrvatska
Ministarstvo vanjskih i europskih poslova
Ministar
Dr. Thomas Bellut
Intendant Drugog programa njemacke televizije (ZDF)
CC:
Dr. Peter Frey
Glavni urednik Drugog programa njemacke televizije (ZDF)
Zagreb, 29. studenog 2019.
Otvoreno pismo:
Dokumentarni film ZDF-a „Balkan u plamenu: Jugoslavija – bacva baruta” (3/3)
Poštovani gospodine Dr. Bellut,
nakon što su nam brojni gledatelji ZDF-a skrenuli pozornost na dokumentarnu seriju „Balkan u plamenu: Jugoslavija – bacva baruta“ i nakon što smo u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova RH pogledali i detaljno analizirali spomenutu dokumentarnu seriju u tri dijela koja je prikazivana ljetos, smatram uputnim napisati Vam ovo pismo.
Iznimno cijenim nastojanja ZDF-a da dokumentarnim filmovima, koji se temelje na opsežnim istraživanjima, objasni kompleksna povijesna pitanja njemackom i medunarodnom gledateljstvu. Priznajem i to da su novinari i producenti koji su bili angažirani na dokumentarnoj seriji „Balkan u plamenu: Jugoslavija - bacva baruta“ uložili velik trud kako bi složeni tijek raspada Jugoslavije, o kojem se cesto vode kontroverzne rasprave, prikazali u nužno ogranicenu vremenskom okviru.
Kako bih pridonio boljem razumijevaju važnih procesa i uzroka raspada te kasnijeg osnivanja novih država u srednjoj i jugoistocnoj Europi, želim cinjenicama opovrgnuti niz tvrdnji iznesenih u dokumentarnom filmu i ukazati na neke nespomenute, a važne cinjenice. To cinim u nadi da bi naša pojašnjenja mogla biti uzeta u obzir u buducim dokumentarnim filmovima ZDF-a.
„Balkan u plamenu: Jugoslavija – bacva baruta“ – 1. dio
U kontekstu zaoštravanja jugoslavenske politicke krize pocetkom devedesetih godina u prvom dijelu Vaše dokumentarne serije navodi se da „suverenitet prva traži Hrvatska“. No cinjenica je da je u sklopu Socijalisticke Federativne Republike Jugoslavije godinama, sve do završne faze jugoslavenske krize, Socijalisticka Republika Slovenija bila pokretacka snaga u borbi za vecu samostalnost republika i jasan otpor politici dominacije srpskog komunistickog vodstva na celu sa Slobodanom Miloševicem. Buduci da je komunisticki režim u Hrvatskoj bio mnogo rigidniji u odnosu na onaj u Sloveniji i da je u Savezu komunista Hrvatske utjecaj Srba bio nadproporcionalan, Zagreb se samo plaho priklanjao slovenskim stavovima. Cak i nakon proljeca 1990. kada su prvo u Sloveniji, a potom i u Hrvatskoj, demokratski izabrane vlade preuzele dužnost, Slovenija je ostala predvodnica u obrani od širenja beogradske dominacije na cijelu Jugoslaviju, ali je od tada dobivala i jasnu podršku Hrvatske na zajednickom putu prema demokratskim promjenama i faktickoj suverenosti obiju zapadnih jugoslavenskih republika. Prema tekstu Ustava socijalisticke Jugoslavije republike su formalno bile nositelji suvereniteta Jugoslavije, s pravom na samoodredenje i odcjepljenje od federativne države. Demokratski legitimirane vlade u Sloveniji i Hrvatskoj suprotstavile su se starim komunistickim strukturama u Beogradu i zauzimale se za osnivanje demokratske jugoslavenske konfederacije. Važno je spomenuti predvodnicku ulogu Slovenije kako bi bilo moguce ispravno ocijeniti položaj Hrvatske pocetkom devedesetih godina kada su se poduzimali pokušaji rješavanja jugoslavenske krize politickim putem.
U uvodnoj ocjeni prvog demokratski izabranog, nekomunistickog predsjednika Hrvatske Franje Tudmana, navodi se: „Tudman želi odcjepljenje od Jugoslavije i za to prihvaca mogucnost rata.“ Slicno kao balticke zemlje u odnosu prema Moskvi ili nedugo prije toga gradani DDR-a u odnosu prema diktaturi SED-a, demokratske vlade Slovenije i Hrvatske, uz podršku velike vecine gradana, pokušavaju se oduprijeti pritisku Beograda i prijetnjama vojnom intervencijom Jugoslavenske narodne armije (JNA). Kao de facto nenaoružana zemlja, Hrvatska poduzima sve što je u njenoj moci kako bi izbjegla oružani sukob. To nije nalagala samo želja za mirom, nego i logika potpuno nejednakih omjera snaga. Hrvatska je raspolagala razmjerno slabim i lako naoružanim policijskim snagama (jer je JNA u Hrvatskoj povukla oružje takozvane Teritorijalne obrane, što se nije bilo dogodilo u Sloveniji), a Srbija je preuzela kontrolu nad jugoslavenskom vojskom. Slovenija i Hrvatska težile su politickom rješenju, htjele su izbjeci oružani sukob te su cak i nakon pocetka intervencije JNA u objema zemljama prihvacale i podržavale sve pokušaje posredovanja Europske zajednice i kompromisne prijedloge. Da su medunarodna zajednica i EZ, slicno kao u slucaju baltickih država, jasnije podržale demokratski artikulirane težnje za neovisnošcu Slovenije i Hrvatske koje su bile moguce prema jugoslavenskom ustavu, Beograd bi sigurno bio ustuknuo. Argumente u tom smjeru još su prije pocetka ljeta 1991. iznosili mnogi njemacki mediji, ali i politicari vladajuce koalicije, pa i oporbeni SPD (Karsten Voigt, Nobert Gansel). Ipak, mnoge europske vlade, isto tako i Washington, u tom trenutku još nisu bile spremne napustiti stari nacin razmišljanja i obuzdati Beograd jer su bile pod velikim utjecajem što su ga jugoslavenske i srpske komunisticke strukture i dalje imale na medunarodnom planu. K tomu, u Zapadnoj Europi postojao je nemali broj nositelja politickog utjecaja koji zbog ideoloških razloga nije odustajao od iluzije „jugoslavenskog Treceg puta“. Zbog svega toga u proljece 1991. nije iskorišten kljucni trenutak za razmjerno jednostavan angažman medunarodne zajednice protiv prijetnji Slobodana Miloševica i Jugoslavenske narodne armije kojim bi se ocuvao mir. Nažalost, Miloševic i Jugoslavenska narodna armija, koja je bila pod kontrolom Srbije, to su oklijevanje Zapada protumacili kao zeleno svjetlo za vojnu intervenciju.
„Balkan u plamenu: Jugoslavija – bacva baruta” – 2. dio
Pozadinska objašnjenja iznesena u prvim dvjema tockama vec pokazuju da ocjena „… ideološki potpaljivaci zovu se Tudman i Miloševic. Dvojica bezobzirnih nacionalista koji dovode do prelijevanja caše …“ ne odgovara realnosti. Nedvojbeno je da ni Franjo Tudman, ni hrvatska vlada u tim teškim vremenima nisu uvijek cinili sve ispravno, ali Franju Tudmana izjednacavati sa Slobodanom Miloševicem kao „potpaljivacem“ krvavog raspada Jugoslavije znaci usporedivati ih bez uporišta u cinjenicama. Uostalom, to jasno proizlazi i iz Vašeg dokumentarnog filma. U njemu je uloga koju je imao Miloševic dobro predstavljena i njemu je, s pravom, posveceno najviše vremena, iz cega postaje ocita njegova odgovornost. U Vašem dokumentarnom filmu prikazan je Miloševicev govor na Kosovu u lipnju 1989. u kojem on prijeti oružanim sukobom zbog razilaženja u mišljenjima u Jugoslaviji. U to doba u Hrvatskoj je na vlasti još bilo staro rigidno krilo hrvatskih komunista s predsjednikom Centralnog komiteta Saveza komunista Stankom Stojcevicem na celu. Stojcevic je bio etnicki Srbin iz Hrvatske i sasvim sigurno nije davao povoda za Miloševiceve prijetnje. Tek godinu dana poslije toga u Hrvatskoj dolazi do demokratskih promjena. U svim cetirima jugoslavenskim ratovima Miloševic i jugoslavenska, a poslije srpska vojska kao instrument velikosrpske politike bili su na jednoj strani, dok su Slovenija, zatim Hrvatska, BiH i u konacnici Kosovo bili na drugoj. Vec takvo cinjenicno stanje dovoljno govori samo po sebi.
Tvrdnja da je Tudmanov uzor za mladu, hrvatsku demokraciju bila „neovisna Hrvatska iz 1941., Hitlerova marionetska država u kojoj su vladali ustaše“, posvema je promašena uzmu li se u obzir Tudmanov životni put, njegovi nazori i politika. Tudman je bio Titov partizan, i to je u dokumentarnom filmu ispravno spomenuto. Na strani antifašistickih partizana aktivni su bili i njegov brat i otac. Brat mu je poginuo u ratu, a otac i pomajka nedugo su nakon završetka rata smrtno stradali pod nerazjašnjenim okolnostima. Vec zbog tih osobnih razloga fašisticka, ustaška marionetska država sasvim sigurno nije bila uzor Franji Tudmanu. Naprotiv, Tudman se borio za demokraciju i pravo Hrvatske na nacionalno samoodredenje. On je Hrvatsku vidio u Europskoj zajednici slobodnih naroda, što je ujedno bio deklarirani cilj njegove državne politike. U osnivackim dokumentima njegove stranke, Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), i u mnogim govorima Tudman se jasno poziva na pozitivna postignuca hrvatske ljevice, iz koje je i sam politicki potekao. To u što je Tudman vjerovao još jasnije izlazi na vidjelo pri sastavljanju preambule novog demokratskog Ustava Hrvatske iz 1990. On se zauzeo za to da se u preambuli državna suverenost Hrvatske u razdoblju Drugoga svjetskoga rata definira nasuprot takozvanoj „Neovisnoj Državi Hrvatskoj“, osnovanoj 1941. uz potporu sila Osovine, i za to dobiva potporu svih važnih politickih snaga u Hrvatskoj. U tom smislu, hrvatski Ustav poziva se izravno na odluke Zemaljskog antifašistickog vijeca narodnog oslobodenja Hrvatske (iz 1943.) kao najvišeg nositelja državne suverenosti i na kasnije donesene socijalisticke Ustave Hrvatske (do 1990.) Cjelokupni ustavnopravni poredak Hrvatske koji je uspostavljen za Tudmanova vladanja temelji se na osudi ustaškog režima.
Jednako problematicnom smatramo tvrdnju da „Tudman preuzima fašisticko znakovlje“ kao i tvrdnju koju je u razgovoru iznijela Laura Silber „da je šahovsko polje za Srbe u mnogim aspektima imalo znacenje slicno kukastom križu“. Crveno-bijelo šahovsko polje stoljecima je prisutno kao hrvatski grb. Ono je tako bilo središnji element grba Socijalisticke Republike Hrvatske u Titovoj Jugoslaviji, dio grba Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (koja je poslije preimenovana u Jugoslaviju) u razdoblju izmedu dvaju svjetskih ratova, stoljecima je bila grb Kraljevine Hrvatske u personalnoj uniji i državnoj zajednici s Madarskom i Austrijom te element austrijsko-madarskog grba do 1918. U vrijeme Kraljevine Jugoslavije šahovsko je polje u svom obiteljskom grbu rabila i srpska kraljevska obitelj. Vizualno povezano s crvenom zvijezdom socijalizma, šahovsko je polje kao grb Socijalisticke Republike Hrvatske godinama visjelo usred Beograda, u središnjoj dvorani Savezne skupštine, jugoslavenskog parlamenta. Nogometni klub Dinamo Zagreb taj je grb rabio i u komunisticko doba, uvijek naravno u kombinaciji s crvenom zvijezdom. Ni Srbima u Hrvatskoj, ni Srbima u Beogradu ništa od navedenoga nije imalo znacenje kukastog križa, jer problem nije bio stari grb sa šahovskim poljem, nego moguca emancipacija Hrvatske od Beograda. Nosivi stup jugoslavenske komunisticke diktature i srpske pretenzije na vlast od 1945. bio je da se svaki oblik demokratizacije Hrvatske, a time i neizbježnu politicku emancipaciju od Beograda treba izjednaciti s nacionalizmom, fašizmom odnosno ustaškim režimom. Tu je propagandu Beograd osobito snažno širio pocetkom devedesetih godina, sve kako bi zaustavio demokratske promjene, a poslije opravdavao velikosrpsku agresiju i ratne zlocine.
što se tice oružane pobune dijela Srba u Hrvatskoj protiv novoizabrane, demokratske hrvatske vlasti, pobune koju je inicirala srpska tajna služba, a potporu joj davala Jugoslavenska narodna armija, nekriticno se tvrdi da „Tudman želi otpustiti sve srpske policajce u Kninu i zamijeniti ih Hrvatima.“ No u tom kontekstu nije bilo posrijedi pitanje etnicke pripadnosti, nego pitanje priznaju li policajci novoizabranu demokratsku vlast u Zagrebu i poštuju li policijsku hijerarhiju u skladu s važecim hrvatskim i jugoslavenskim propisima. Policajce koji se osamostaljuju i izvršavaju zapovjedi iz drugih središta moci nijedna vlada i nijedna pravna država ne mogu dugorocno tolerirati. Istodobno, bilo je na tisuce etnickih Srba koji su i dalje služili u hrvatskoj policiji i koji su poslije branili Hrvatsku od agresije Jugoslavenske narodne armije.
U Vašem dokumentarnom filmu na žalost su posve izostavljene važne cinjenice povezane s medunarodnim priznanjem Slovenije i Hrvatske, koje su podržali njemacki kancelar Helmut Kohl i ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscher, iako iz njemackih izvora, a posebice iz kvalitetnih izvješca ZDF-a iz tog razdoblja, jasno proizlazi da je medunarodno priznanje Slovenije i Hrvatske od Europske zajednice i drugih država, do kojeg je došlo u zimu 1991./1992., bila prva ucinkovita inicijativa medunarodne zajednice protiv Miloševiceve agresije; ta inicijativa presudno je pridonijela okoncanju agresije Jugoslavenske narodne armije na Hrvatsku. Nakon priznanja Slovenije i Hrvatske Miloševic je prvi put osjetio da je velikosrpski rat koji je on vodio prepoznat kao takav i da medunarodna zajednica nece prihvatiti Jugoslaviju koju bi se na okupu održavalo silom. Nakon priznanja Slovenije i Hrvatske Miloševic je najednom izrazio spremnost za poštivanje Sporazuma o prekidu vatre u Hrvatskoj. Tako je medunarodno priznanje Slovenije i Hrvatske mnogima u Hrvatskoj doslovce spasilo život. Ono je, istina, stiglo prekasno da bi se izbjegao rat (vidi tocku 2 ovog pisma) i masakr poput onoga u Vukovaru, hrvatskom gradu na Dunavu, koji je u studenom 1991. sravnjen sa zemljom, ali se i tada pokazalo kao ucinkovito sredstvo za obuzdavanje Miloševica i Jugoslavenske narodne armije u Hrvatskoj. Smatram da bi bilo važno gledateljima ZDF-a objasniti te okolnosti.
U tom kontestu prikazuje se samo izjava povjesnicarke Marie-Janine Calic, koja kaže: „Njemacka se tek bila ujedinila i inzistirala je na pravu naroda na samoodredenje, ali Srbi su rekli i mi imamo pravo na samoodredenje, ako srpski narod želi živjeti u jednoj državi, onda mu to treba i dopustiti.“ Tu nedostaje još jedna kljucna informacija. U kolovozu 1991. Europska zajednica osnovala je takozvanu „Badinterovu komisiju“, na celu koje je bio predsjednik francuskog Ustavnog suda Robert Badinter. Ostali clanovi bili su predsjednik njemackog Ustavnog suda Roman Herzog, na funkciji potpredsjednika, te predsjednici ustavnih sudova Italije, španjolske i Belgije. Zadaca komisije bila je izraditi smjernice za proces razdruživanja Jugoslavije. Nakon temeljite analize Ustava Socijalisticke Federativne Republike Jugoslavije i drugih odredaba jugoslavenskog i medunarodnog prava „Badinterova komisija“ u svom je mišljenju jasno navela da federalne jedinice, dakle jugoslavenske republike, imaju pravo na samoodredenje i da se njihove postojece granice u smislu medunarodnoga prava ima smatrati novim državnim granicama, a da manjine unutar tih granica imaju pravo na standarde zaštite ljudskih prava koji se odnose na manjinske etnicke skupine. Na toj su osnovi njemacka vlada i sve ostale clanice EZ-a te medunarodna zajednica u cjelini priznale Sloveniju i Hrvatsku. I tu mi se dakle cini važnim gledateljima objasniti važne cinjenice, a ne, svjesno ili nesvjesno, probuditi dojam da je njemacka vlada jednostrano primijenila pravo naroda na samoodredenje.
Pocetkom 1992. trecina hrvatskog teritorija bila je pod srpskom okupacijom, što je bilo manje od planiranih velikosrpskih ratnih ciljeva u Hrvatskoj. No zbog medunarodnog priznanja Hrvatske i tada vec konsolidirane hrvatske obrane Miloševic i JNA odlucili su obustaviti napade na Hrvatsku, a do tada okupirana podrucja ucvrstiti. U dokumentarnom filmu ispravno je prikazano da moc Slobodana Miloševica i Jugoslavenske narodne armije ni nakon rata u Hrvatskoj još nije bila slomljena, pa su tada zapoceli napad na Bosnu i Hercegovinu. Na pocetku rata u BiH bosanskohercegovacki Hrvati i Muslimani godinu dana zajedno su se borili protiv srpske agresije, no zbog vojne nadmoci Srba gubili su sve više teritorija te su izbjeglicki valovi prouzroceni time doveli do jacanja napetosti izmedu bosanskohercegovackih Hrvata i Muslimana. Izazivanje tih napetosti nedvojbeno je bio dio srpske ratne taktike. Tako dolazi do tragicne situacije u kojoj su se bosansko-hercegovacki Hrvati i Muslimani, dakle žrtve srpske agresije, zbijeni na uski prostor koji se sve više sužavao, poceli boriti jedni protiv drugih kako bi pravo na posljednja podrucja koja nisu bila pod srpskom okupacijom mogli polagati iskljucivo za sebe. To je politicki, vojno i moralno najniža tocka u odnosu bosanskohercegovackih Hrvata i Muslimana. Zajedno su tvorili dvije trecine stanovništva, a Srbi su ih zgurali na samo jednu trecinu bosanskohercegovackog ozemlja. U tim su se ekstremnim uvjetima na strani bosanskohercegovackih Hrvata i Muslimana na lokalnoj razini cesto donosile pogrešne odluke, a pocinjeni su na žalost i ratni zlocini. U dokumentarnom filmu iznesena tvrdnja da su predsjednik Franjo Tudman i bosanskohercegovacki Hrvati zajedno s Miloševicem slijedili dugorocni plan podjele BiH previše je pojednostavljena i opovrgavaju je mnoge cinjenice. (I.) Hrvatska je i sama bila žrtvom srpskog osvajackog rata i trecina hrvatskog teritorija godinama je bila pod srpskom okupacijom. U Hrvatskoj je ubijeno na tisuce ljudi, prognano stotine tisuca, a izravna ratna šteta procjenjuje se na više od 32 milijarde eura. U to vrijeme Hrvatska se borila za vlastiti opstanak, povratak hrvatskog suvereniteta u okvire medunarodno priznatih granica i njihovo ocuvanje. (II). Na referendumu održanom 1992. bosanskohercegovacki Hrvati su zajedno s Muslimanima glasovali za neovisnost Bosne i Hercegovine, cime su dokazali vjernost i pripadnost toj državi te omogucili državnost Bosne i Hercegovine. (III.) Hrvatska je bila medu prvim državama koje su priznale neovisnost Bosne i Hercegovine. (IV.) Kao što je ispravno opisano u Vašem dokumentarnom filmu, bosanskohercegovacki Hrvati jednu su godinu branili BiH zajedno s Muslimanima. Hrvatsko-bošnjacki rat (1993.-1994.) okoncan je Washingtonskim sporazumom. Nakon toga su bosanskohercegovacki Hrvati i Muslimani ponovo zajedno branili zemlju, ali su tada zahvaljujuci promijenjenim okolnostima imali više uspjeha. (V.) Važno je istaknuti i to da je gotovo sva humanitarna i vojna pomoc u BiH stizala preko Hrvatske, pa cak i za vrijeme sukoba izmedu bosanskohercegovackih Hrvata i Muslimana. Tijekom cijelog rata Hrvatska je primila stotine tisuca muslimanskih izbjeglica i ranjenika i godinama se skrbila za njih, iako je i sama trpjela goleme ratne štete. (VI.) Radi potpunosti informacija ovdje treba dodati da je zbog rata i etnickog cišcenja broj bosanskohercegovackih Hrvata, jednog od triju konstitutivnih, državotvornih naroda BiH, najviše smanjen u odnosu na prijeratno razdoblje – cak za trecinu. Na temelju navedenih cinjenica smatramo da se o ratu u BiH sažeto može reci sljedece: bosanski Muslimani, koji su poslije nazvani Bošnjacima, strašno su trpjeli tijekom rata u BiH i ucinili su velika djela za obranu zemlje, ali bez potpore bosanskohercegovackih Hrvata i susjedne Hrvatske sigurno ne bi bili uspjeli spasiti Bosnu i Hercegovinu od srpsko-jugoslavenske vojske.
„Balkan u plamenu: Jugoslavija – bacva baruta” – 3. dio
U dokumentarnom filmu na vrlo se dojmljiv i potresan nacin opisuje kako je u srpnju 1995. došlo do genocida u Srebrenici, zašticenoj UN-ovoj zoni, i taj masakr ne samo da se naziva jednim od najtežih ratnih zlocina od Drugog svjetskog rata naovamo, nego se takoder ispravno istice da je on bio moguc i zbog nemoci UN-a. U sljedecem tematskom bloku dokumentarno se obraduje hrvatska vojna operacija „Oluja“ kojom su hrvatska vojska i policija u kolovozu 1995. oslobodile središnji dio Hrvatske od srpskih okupatorskih snaga. U odnosu na operaciju „Oluja“ u dokumentarnom se filmu navodi da je Tudman nakon cetiriju godina srpske okupacije u prvom redu želio „osvetu“, da je cilj bio ponovo osloboditi okupirana podrucja i „protjerati Srbe iz Krajine“. Nigdje se, nažalost, ne spominje da je zahvaljujuci toj legitimnoj operaciji sudbinu Srebrenice u posljednjem trenutku izbjegao Bihac – zašticena zona UN-a smještena na granici s Hrvatskom i opkoljena srpskim snagama. Opkoljenom Bihacu, u kojem je živjelo mnogo više ljudi nego u Srebrenici, prijetila je opasnost od pada u srpske ruke i ponavljanja strašnih zlocina. Strateški gledano, hrvatska operacija „Oluja“, koja je izvedena u svega nekoliko dana, bila je prvi veliki i ujedno presudan vojni poraz za velikosrpski projekt u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Operacija „Oluja“ zapravo je omogucila hrvatsko-muslimansku ofenzivu u Bosni i Hercegovini, a zatim i mirovne pregovore u Daytonu. Neposredno nakon masakra u Srebrenici (u prvoj polovini srpnja 1995.) hrvatski predsjednik Franjo Tudman i predsjednik BiH Alija Izetbegovic potpisali su „Splitsku deklaraciju“ (22. srpnja 1995.), kojom je omogucena suradnja oružanih snaga Republike Hrvatske i oružanih snaga BiH na teritoriju BiH ciji je cilj bio protjerivanje srpske vojske iz podrucja oko opkoljenog Bihaca i drugih dijelova zemlje. Time se željelo sprijeciti da nemoc UN-a, demonstrirana u zašticenoj zoni Srebrenici, dovede do tragicnih posljedica i u Bihacu. Nakon toga, u prvim je danima kolovoza izvedena opisana operacija „Oluja“. Na žalost, nije spomenuto ni to da je Hrvatska samo dan prije pocetka ofenzive vodila pregovore s predstavnicima pobunjenih hrvatskih Srba i da su oni odbili plan medunarodne zajednice za mirnu reintergraciju u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske. Važno je spomenuti da su tijekom vojne operacije „Oluja“ hrvatske televizijske i radijske postaje redovito emitirale pozive hrvatske vlade upucene Srbima na okupiranim podrucjima da po mogucnosti ostanu u svojim domovima i mirno cekaju na reintegraciju u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske. No vecina Srba na tom podrucju, što se ispravno navodi u dokumentarnom filmu, odazvala se pozivu srpskog vodstva u okupiranom Kninu te se povukla zajedno sa srpskom vojskom. Hrvatska država svakom od tih hrvatskih gradana jamci pravo vlasništva i pravo na povratak u Hrvatsku. Dio tih hrvatskih gradana koji je napustio Hrvatsku u poslijeratnim se godinama vratio u svoju hrvatsku domovinu.
S obzirom na hrvatske ratne zlocine i njihovo prihvacanje u hrvatskoj javnosti, povjesnicarka Marie-Janine Calic kaže: „…nitko ne govori da su pocinjeni ratni zlocini, nego da su to sve popratne pojave rata“. Ta tvrdnja nije u skladu s cinjenicama. Za ratne zlocine pocinjene tijekom rata u Hrvatskoj hrvatski su sudovi osudili i hrvatske vojnike, do vojnog cina generala (general Mirko Norac). Drugi postupci još su u tijeku. Pitanje nedopustivog ponašanja i ratnih zlocina hrvatskih vojnika godinama je bilo predmetom žucnih rasprava u hrvatskoj javnosti. Danas vecina zastupa mišljenje da se Hrvatska legitimno branila na svom vlastitom teritoriju, ali da su pritom, na žalost, pojedini hrvatski vojnici pocinili potresne ratne zlocine.
Poštovani gospodine Bellut,
nakon ovih pojašnjenja sažetih u jedanaest tocaka želimo se na kraju osvrnuti na temeljni pristup dokumentarne serije ZDF-a „Balkan u plamenu: Jugoslavija – bacva baruta“ u kojemu se osjecaju gotovo jugonostalgicni ton i simpatiziranje Tita. U dokumentarnom filmu Tita se, istina, naziva diktatorom koji je uspostavio komunisticku diktaturu. Ali se isto tako navode brojne ocjene kao što su „Tito je izgledao dobro, bio je simpatican, imao je plave oci koje su ocaravale … umio je konkretizirati buducnost“, „… nakon rata postao je superzvijezdom. Svi Jugoslaveni željeli su mir i stabilnost, a upravo je on to obecavao.“ Tako se stvara slika kvazi-pozitivnog diktatora i kvazi-pozitivne komunisticke diktature. Tito je prikazan kao pozitivan, karizmatican lik, koji je uspješno „potiskivao stara neprijateljstva“ i „mržnju prema susjedima“. Taj narativ zakljucuje se s mišljenjem da su nakon Titove smrti nacionalisti preuzeli glavnu rijec i da je Jugoslavija utonula u ubilacki rat. S našeg gledišta takav opis pokazuje koliko su, u odredenim krugovima, još uvijek snažni odjeci jugoslavenske propagande i ideološki uvjetovanog idealiziranja bivše Jugoslavije.
Suprotno tom narativu želimo navesti sljedece: za velik dio gradana Jugoslavije Tito je bio osoba koja je ulijevala strah, a komunisticka diktatura koju je on uspostavio bila je država sustavne nepravde koja je velik broj ljudi i cijele obitelji obilježila za citav život. Na žalost, u Vašem se dokumentarnom filmu nijednom rijecju ne spominju masovna ubojstva koja su pocinili Titovi partizani prije, a posebno nakon kraja rata. Medu žrtvama, koje se broje u desetcima tisuca, s jedne su strane bili njemacki i talijanski okupatori te domaci kolaboratori koji su prethodno položili oružje i predali se, a s druge strane, gradani i cijele obitelji s djecom koji su po komunistickom tumacenju bili zapreka komunistickoj partiji u preuzimanju vlasti.
Važno je znati da je za antifašisticku borbu u Drugom svjetskom ratu postojala široka društvena potpora i da je u njoj sudjelovao velik broj nekomunista. Borba odnosno otpor bio je usmjeren protiv okupatora, protiv ustaškog režima u Hrvatskoj, jednako zlocinackog fašistickog Nediceva režima u Srbiji, protiv srpskih cetnika i drugih kolaboratora. Medutim, komunisticka je partija taj oslobodilacki pokret do kraja rata iskoristila za svoje ciljeve i provela komunisticku revoluciju, koja ni po cemu nije zaostajala za Staljinovim revolucionarnim metodama. Komunisti su likvidirali gradanske intelektualce razlicitih nazora, umjetnike, poduzetnike, nekomunisticke radnike i seljake, svecenike i muslimanske vjerske vode te demokratske politicare, ali i partizane koji nisu htjeli podržati takvu praksu.
Tito i njegova komunisticka diktatura razorili su temeljne strukture gradanskog društva i onemogucavali razvoj novog demokratskog i slobodnog društva više od cetiri desetljeca. Kao što se opisuje u Vašem dokumentarnom filmu, nije bilo ni slobode mišljenja, ni slobode medija, ni pravne države. Ali zato su postojali kult licnosti, represivni državni aparat i politicki zatvorenici, sustav špijuniranja te politicka ubojstva u zemlji i inozemstvu. Cetrdeset i pet godina na brutalan se nacin sprjecavala kriticka demokratska rasprava o uistinu gorucim temama društava jugoslavenskih republika.
Suocavanje s prošlošcu i razvoj tolerantnog društva onemogucio je upravo Tito. Zanimljivo je da neki intelektualni krugovi u zapadnoj Europi ignoriraju te aspekte i umjesto toga govore o Titu kao o karizmaticnoj osobi i mirotvorcu. Bi li pomirenje Nijemaca i Francuza uistinu bilo uspješno i trajno da se odvilo pod nekim komunistickim diktatorom i pod jednako takvim sustavom vladavine? Ili su to pomirenje tek omogucile zapadnonjemacka i francuska demokracija s demokratski izabranim kancelarom Konradom Adenauerom i demokratski izabranim predsjednikom Charlesom de Gaulleom na celu?
S našeg gledišta Tito i cetrdesetpetogodišnji komunisticki sustav vladavine bili su jedna od osnova za Miloševicev uspon i krvavi raspad Jugoslavije.
Kao što je vec naglašeno u uvodu ovog pisma, mi želimo pridonijeti boljem razumijevanju tijeka i uzroka raspada bivše Jugoslavije i susljednog nastanka država sljednica u srednjoj i jugoistocnoj Europi te smo otvoreni za dijalog o toj temi.
Hrvatska ce dogodine proslaviti 30. obljetnicu svoje demokracije. Taj praznik vremenski ce se podudariti s hrvatskim predsjedanjem Vijecem EU-a. U naš program predsjedanja ciljano smo uvrstili samit EU-a i država zapadnog Balkana kako bismo pridonijeli napretku u jugoistocnoj Europi i jacanju pristupne perspektive tih zemalja. Taj je samit utoliko važniji što se trenutno i u Europskoj uniji kriticki propitkuje politika proširenja.
U proteklim trima desetljecima u slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj i u Europi postignuto je mnogo. U tom smislu moderna Hrvatska, u kojoj se danas primjerice proizvodi jedan od najbržih elektricnih automobila u svijetu, optimisticno gleda prema buducnosti. Hrvatska je odlucna nastaviti pridonositi jacanju Europske unije jer mi Europsku uniju smatramo zajednickim mirovnim projektom europskih nacija i europskim odgovorom na globalne izazove našega doba.
S poštovanjem,
Dr. Gordan Grlic Radman
IZVORNI TEKST NA NJEMACKOM JEZIKU
Priopćenja
