Govor Predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesica na tematskoj raspravi Vijeca sigurnosti UN-a o terorizmu.
Poštovani veleposlanici,
Dame i gospodo,
Ponovit cu dvije stvari koje sam rekao u uvodu u ovu raspravu. Prvo, dogadaji u Mumbaiju prije desetak dana potvrdili su na krajnje tragican nacin da je terorizam globalna prijetnja. Dakle, ne prijetnja ovoj ili onoj zemlji, nego svima nama, prijetnja za mir i sigurnost u svijetu. A takvoj se prijetnji, suvišno je i reci, možemo oduprijeti samo na globalnoj osnovi. Drugo, takav globalni odgovor može biti uspješan iskljucivo onda, ako se zasniva na najširoj mogucoj medunarodnoj solidarnosti, a naša je procjena da ta solidarnost danas nije na onoj razini koja je potrebna i poželjna. Ovo prvo samo je aktualiziralo raspravu koju smo inicirali davno prije dogadaja u Mumbaiju, a ovo drugo dodatni je razlog zašto smo takvu raspravu željeli otvoriti upravo u ovome forumu, odnosno u Ujedinjenim narodima.
Odmah poslije 11. rujna 2001. Republika Hrvatska zagovarala je stvaranje djelotvorne globalne koalicije za borbu protiv medunarodnoga terorizma. Tada smo tu koaliciju nazvali alijansom. Polazili smo od procjene koja se nije promijenila do danas, naime da ta zajednicka fronta, ta koalicija, može funkcionirati samo na osnovama ravnopravnih odnosa izmedu njezinih clanica, ali i uzajamnoga povjerenja.
Ovo potonje smatramo iznimno važnim, pa i u jednome širem kontekstu: uzajamno povjerenje. Pocetna iskrena solidarnost na svjetskoj osnovi splasnula je, da ne kažem: nestala zbog nedostatka toga povjerenja, zbog toga što je stvorena situacija u kojoj je izgledalo kao da je borba protiv terorizma kao nedvojbene opasnosti za medunarodni mir i sigurnost vec u prvoj fazi fakticno pretvorena u neku vrstu iskljucive nadležnosti jedne zemlje, odnosno skupine zemalja što ih je ona predvodila.
Tome treba dodati i cinjenicu da je borbu protiv terorizma kao globalni projekt doveo u pitanje i nacin na koji je ona vodena. Time su nestali i osnovni preduvjeti za njezinu uspješnost. No, u isto vrijeme terorizam nije nestao, niti je oslabio. Moglo bi se naci argumenata i za tezu da je cak ojacao. U svakome slucaju postao je pratiteljem i dijelom naše svakodnevice.
I to je situacija s kojom smo danas suoceni; situacija ciji su osnovni elementi sljedeci: znacajno smanjivanje globalne solidarnosti, jednostrani pristup borbi protiv terorizma, pa i njezino ne uvijek najsretnije usmjeravanje i – napokon – klima nedostatnog povjerenja u odnosima izmedu kljucnih cimbenika na svjetskoj sceni.
Kada smo razmišljali o tome na koji nacin izložiti poglede Republike Hrvatske na ovo kompleksno pitanje, i to upravo u ovome forumu, bili smo svjesni mogucnosti da se ili priklonimo uobicajenom rjecniku kakav se upotrebljava u medunarodnim forumima, ili da – cak i nacinom koji možda nije posve uobicajen – otvoreno kažemo kako se u Republici Hrvatskoj gleda na terorizam i njegovu prijetnju svjetskom miru i sigurnosti. Priklonili smo se ovoj drugoj soluciji, jer duboko i iskreno vjerujemo kako bismo postigli bolje rezultate kada bismo više pozornosti poklanjali razmatranju suštine problema – bilo kojega problema – nego odabiru rijeci kojima se pri tome služimo.
Mi još od godine 2001. tvrdimo i inzistiramo na toj tvrdnji da se borba protiv terorizma može voditi, a u konacnici i dobiti, samo ako nastupamo usporedo na dva kolosijeka. Prvo su akcije sigurnosnog aparata, odnosno uporaba sile protiv neposrednih pocinitelja i njihovih naredbodavaca, protiv teroristicke mreže. One su neizbježne i njima se uklanja neposredna opasnost.
No, od toga ce biti malo koristi, ako se u isto vrijeme ne okrenemo i dubljim uzrocima terorizma, ako se ne okrenemo izvorima bolesti, umjesto da udaramo samo na njezine simptome. To je drugi kolosijek.
Danas i ovdje, upravo ovdje, postavljamo pitanja, ne ocekujuci da cemo na njih dobiti ili formulirati definitivne odgovore. Ipak, procjenjujemo da vec i postavljanjem pitanja možemo upozoriti na neke cimbenike koji nam izgledaju nezaobilaznima u razmatranju teme što je danas na dnevnome redu.
Prvo pitanje: hoce li tako dugo dok postoje obespravljeni, siromašni ne svojom krivnjom, osudeni na bolest, glad i smrt, lišeni mogucnosti da se obrazuju, žrtve neravnopravnih odnosa medu državama, ili pak lokalnih ratova i neriješenih regionalnih kriza, hoce li – dakle - tako dugo dok postoje oni koji su sve izgubili, ili oni koji znaju da nikada ništa nece dobiti, oni koji imaju samo jedno: svoj život, biti teško posegnuti u taj na žalost nepresušni rezervoar i iz njega regrutirati potencijalne teroriste?
Drugo pitanje, a necemo ici dalje od njega: hoce li pojedince ili skupine koje se pronade u tome rezervoaru siromaštva i beznada biti teško usmjeriti protiv onih koji im budu prikazani kao uzrocnici njihovoga stanja, a onda sve to još zaodjenuti u ruho odanosti vjeri i visokim idealima, te na kraju dodati status mucenika? To su pitanja.
Na nama je da potražimo odgovore. I da u skladu s odgovorima – djelujemo! Republika Hrvatska ponavlja svoje cvrsto uvjerenje kako samo primjenom sile, ma kako ona nužna i nezaobilazna bila, nece biti moguce na dugi rok riješiti ništa. Jednostranim prilazom borbi protiv terorizma takoder nece biti moguce riješiti ništa, baš kao ni preventivnim djelovanjem izvan Ujedinjenih naroda.
Mi smo cvrsto opredijeljeni za postizanje konsenzusa o pitanju koje razmatramo. Ne bismo željeli ovim stanovištima otvarati nove kontroverze, ali smatramo potrebnim da ih iznesemo. Jer, mi tako razmišljamo i tako vidimo stvari.
Takoder smatramo potrebnim, pa i više od toga: imperativnim, iznijeti procjenu da jedini pravi odgovor na pitanje: kako ukloniti opasnost što je terorizam predstavlja za medunarodnu sigurnost, leži u okretanju njegovim dubljim uzrocima, odnosno u forsiranju politike razvoja, u pojacanim naporima za uspostavljanje ravnopravnih medunarodnih odnosa, u demonopoliziranju borbe protiv terorizma, u njezinoj univerzalnosti na osnovi ponovno uspostavljene medunarodne solidarnosti i povjerenja u cemu vidimo kljucnu ulogu upravo Ujedinjenih naroda.
Da ne bi bilo ni najmanje zabune: fokusirajuci se na ambijent koji rada terorizam, mi ni na koji nacin nikoga ne opravdavamo. I mi ne gubimo iz vida postojanje onih koji terorizmom pokušavaju ostvariti odredene ciljeve koji u pravilu s motivacijom fanatiziranih, odnosno indoktriniranih terorista nemaju nikakve veze. Tvrdimo, medutim, jedno: kada bi presušio rezervoar potencijalnih terorista, oni koji se njima služe izgubili bi oružje za ostvarivanje svojih ciljeva.
Svi pokazatelji govore da smo na pragu stvaranja novih odnosa u medunarodnoj zajednici, ne samo gospodarskih, nego i politickih. Konstrukcija, izgradena na kraju Drugoga svjetskog rata – dotrajala je. Treba je ucvrstiti, pa i nadograditi, jednom rijecju: modernizirati, prilagoditi vremenu u kojemu živimo. Krize s kojima se suocavamo, financijska, gospodarska, kriza hrane i energenata, a – napokon – i globalni terorizam - urgentno upucuju na takav zakljucak.
Ako ne želimo da se rješenje iskristalizira u anarhiji i kaosu, uzmimo stvari u svoje ruke, budimo mi njihovi gospodari. Ali – ne tako da zatvaramo oci pred stvarnošcu, nego tako da se s njome suocavamo. Ovdje je mjesto, gdje o svemu tome moramo razgovarati. Ovo je forum u kojemu o tome moramo odlucivati. Ovo su Ujedinjeni narodi.
Upravo oni Ujedinjeni narodi koji su prije punih šest desetljeca donijeli Opcu deklaraciju o pravima covjeka, jedan od temeljnih dokumenata koji bi trebali odredivati ponašanje država i svih subjekata medunarodnih odnosa. Dajuci svoj prilog raspravi o opasnostima što ih terorizam predstavlja za medunarodni mir i sigurnost, Republika Hrvatska želi osobito naglasiti iznimnu važnost poštivanja ljudskih prava i apsolutnu neprihvatljivost njihovoga ugrožavanja ili ogranicavanja pod krinkom borbe protiv terorizma. Baš kao što je neprihvatljivo da se terorizam opravdava pozivanjem na bilo koju vjeru, ili da se s bilo kojom vjerom ili nacijom identificira.
Nama je, dakle, potrebna nova medunarodna solidarnost u borbi protiv zla koje nas akutno ili potencijalno sve ugrožava. Potrebno je da tu borbu vodimo svi, ujedinjeni u svjetskoj koaliciji, zasnovanoj na ravnopravnosti i medusobnome povjerenju. To je zapravo jedan od aspekata novoga multilateralizma o kojemu se sve cešce govori.
Ujedinjeni narodi moraju biti ono mjesto iz kojega ce se, barem u politickome smislu, koordinirati svi napori da se najprije suzbije, a onda i iskorijeni terorizam u svijetu, odnosno da ga se svede na incidentnu pojavu.
Naša sudbina nije, niti smije biti da se s terorizmom pomirimo, da ga prihvatimo kao neizbježno zlo svijeta u kojemu živimo. Kakav ce biti taj naš svijet, to leži u našim rukama. Oni koji su utemeljili Ujedinjene narode govorili su u Povelji o dolazecim generacijama. No, nisu samo oni imali odgovornost za sve koji dolaze nakon njih. I mi je imamo. Svi mi, svi clanovi medunarodne zajednice, imamo odgovornost prema onima koji ce tek doci. I to je nešto, što nikada ne smijemo zaboraviti.
Hvala na pozornosti!
Priopćenja
