Izjava PRH Grabar-Kitarović na sjednici VSUN-a o izvješćima MKSJ i Mehanizmu međunarodnih kaznenih sudova

Poštovani predsjednice, prije 24 godine Hrvatska je bila jedna od država koja je zagovarala formiranje Medunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju. Njegovo osnivanje dalo je nadu tisucama Hrvata izloženih okrutnom agresoru. Hrvatska se uzdala u MKSJ da ce zaštititi njezine gradane od teških kršenja medunarodnog humanitarnog prava te da ce kazniti pocinitelje i organizatore. Hrvatska dijeli mišljenje da je MKSJ u velikoj mjeri opravdao ocekivanja medunarodne zajednice, odigravši važnu ulogu u borbi protiv kulture nekažnjavanja i da je bio instrument u osiguranju odgovornosti za ratne zlocine, zlocine protiv covjecnosti i genocid. Jednako je važna uloga Suda što je dao glas više od stotini tisuca žrtava najtežih zlocina. Sud je pokazao da zlocini nece ostati nekažnjeni i da je medunarodna zajednica pronašla sredstvo s pomocu kojeg može i mora reagirati. To potvrduje cinjenica da je nakon osnivanja Suda medunarodna zajednica osnovala i druge ad hoc sudove te Medunarodni kazneni sud, uzimajuci u obzir svoje iskustvo s MKSJ-om, njegovim najboljim praksama, ali i nedostacima. Poštovani predsjednice, cetvrt stoljeca kasnije, dok Sud zatvara svoja vrata, ocjenjujemo njegov rad i ostavštinu u odnosu na njegovu ocekivanu ulogu u osiguranju pravde za žrtve svih ratnih zlocina pocinjenih na podrucju bivše Jugoslavije, utiruci tako put pomirenju i ostavljanju teške prošlosti za nama. Dopustite mi izraziti najdublje poštovanje žrtvama zlocina pocinjenih na svim stranama, a posebno izražavam svoju najiskreniju sucut obiteljima nestalih osoba. U cjelokupnoj procjeni rada Suda moramo razlikovati pravnu ocjenu i politicke konotacije. U tome smislu mogu govoriti samo u ime Hrvatske. Pogledamo li rezultate MKSJ-a u privodenju pravdi pocinitelja ratnih zlocina pocinjenih tijekom agresije na Hrvatsku, možemo biti umjereno zadovoljni njegovom ostavštinom. Dopustite mi da kao primjer navedem predmet protiv Milana Martica i Milana Babica, u kojem je Sud utvrdio postojanje udruženog zlocinackog pothvata s ciljem protjerivanja hrvatskog stanovništva s okupiranog hrvatskog teritorija kako bi se stvorila Velika Srbija. Napominjem da su na zatvorsku kaznu osudena dva oficira takozvane JNA odgovorna za nezamisliva zvjerstva na Ovcari, gdje su srpske snage pogubile više od 260 hrvatskih zatvorenika, zakopavši ih u masovnu grobnicu. Jedan je od njih u meduvremenu u zatvoru umro, a drugi je pušten ranije. U predmetu Strugar, MKSJ je osudio još jednog oficira takozvane JNA za napade na civilno stanovništvo Dubrovnika te za uništavanje i namjernu štetu na UNESCO-vom zašticenom lokalitetu. S druge strane, prošli je mjesec Hrvatska obilježila tužnu obljetnicu ratnih tragedija i zvjerstava pocinjenih ujesen 1991. godine. Nakon tromjesecne opsade i potpunog razaranja Vukovara, u kojem je sravnjen sa zemljom, grad je sa svojim stanovnicima doživio sudbinu koja se u Europi ne pamti od 2. svjetskog rata. Gotovo tisucu bijelih križeva na vukovarskom groblju podsjecaju na masakr i na žrtve ekshumirane iz masovnih grobnica u gradu i oko njega. Križevi su takoder obilježje 86 djece ubijene tijekom opsade Vukovara, od koje je najmlade imalo samo šest mjeseci. U Hrvatskoj se, da citiram suca Medunarodnog kaznenog suda Cancada Trinidadea, dogodila „agresija, a ne rat.” Za te strahote tromjesecne opsade Vukovara MKSJ nažalost nije optužio nikoga. Iako je presuda na sudenju Ratku Mladicu donijela stanovito olakšanje obiteljima njegovih brojnih žrtava genocida u Srebrenici, ovdje moram ponovno podsjetiti da je on upravo u Hrvatskoj 1991. godine zapoceo svoj ratni pohod, da bi ga kasnije nastavio u susjednoj Bosni i Hercegovini. Stotine njegovih žrtava u Hrvatskoj, u škabrnji ili Nadinu, da spomenem samo najpoznatija mjesta, nikada nisu docekali da mu se za te zlocine sudi. štoviše, oni nikada nisu ni bili ukljuceni u optužnicu protiv njega. Buduci da su neki od tih najstrašnijih zlocina pocinjeni u studenome 1991. godine, u Hrvatskoj je komemoracija bila održana samo nekoliko dana prije konacnih presuda na Medunarodnom sudu, cime je stvoreno vrlo emotivno i osjetljivo stanje. Poštovani predsjednice, neke od kritika upucenih radu MKSJ-a ne umanjuju našu potporu radu ovoga Suda. Kao u svim pravosudnim sustavima u svijetu, postoje nedostaci. Napominjem da je i sam tužitelj MKSJ-a u prošlosti javno izjavljivao da je u nekim predmetima koji su završili oslobadajucom presudom optuženika on sam poštivao presude sudaca, ali se „u osnovi s njima nije slagao“.[1] Slicno tome, Hrvatska potpuno podupire rad Medunarodnog kaznenog suda i poštuje sve njegov presude, iako povremeno izražava neslaganje s odredenim aspektima rada Suda. U ovoj konacnoj analizi treba reci da je u više od 10 tisuca dana svojega postojanja MKSJ previše vremena potrošio na proceduralna i statusna pitanja, a nedovoljno vremena žrtvama na pružanje osjecaja zadovoljene pravde. Više smo puta u ovoj sudnici rekli da je odgodena pravda zapravo uskracena pravda. U prevelikom broju slucajeva, pravda je stigla prekasno ili nije uopce stigla. Treba naglasiti da su pošteno sudenje i redoviti pravni postupak pred MKSJ-em ovisili o suradnji odgovornog rada ureda tužitelja, branitelja i sudaca. Nadalje, jedan od rezultata otegnutog rada MKSJ-a, usmjeravanje na pomirbu i buducnost, cesto je usporavano zbog nekih presuda i njihovih suprotstavljenih tumacenja, pa se nije omogucilo da slojevi pijeska vremena prekriju mucnu prošlost. Na kraju, Slobodan Miloševic kao glavni kreator projekta Velike Srbije, koji je doveo do tragedije u bivšoj Jugoslaviji, izbjegao je konacnu presudu, što ostavlja veliku prazninu u ostavštini Suda. Poštovani predsjednice, Sud nije osnovan kako bi utvrdio legitimitet i opravdanost ratova, nego kako bi se utvrdilo jesu li neki pojedinci djelovali u skladu sa zakonima ratovanja, uz poštivanje medunarodnog humanitarnog i kaznenog prava. Stoga se ovaj Sud nije bavio legitimitetom rata, nego kaznenom odgovornošcu pojedinaca tijekom rata. Pa ipak, bez obzira na to što je na Sudu sudeno pojedincima, brojne politicke konotacije u pojedinacnim presudama te iz njih proistekle pravne i politicke posljedice, ukljucujuci i rad ovoga Suda kao cjeline, neizbježne su. Medutim, tijekom svog rada MKSJ je dao doprinos shvacanju da su u ratu pocinjeni zlocini na svim sukobljenim stranama i da su takvi nalazi olakšali proces prihvacanja odgovornosti. Nije lako naci snagu i priznati da su neki od vaših sunarodnjaka pocinili zlocine i da za njih trebaju odgovarati. S tom smo se istinom u Hrvatskoj suocili, a isto ocekujemo i od drugih. Medutim, postoji razlika izmedu pojedinacne odgovornosti i kolektivne krivnje. Prilikom osnivanja MKSJ-a Vijece sigurnosti dalo mu je zadatak da utvrdi pojedinacnu kaznenu odgovornost i obvezalo ga na strogo poštivanje postojecih humanitarnih i kaznenih zakona. MKSJ nije trebao donositi presedane niti novo medunarodno humanitarno i kazneno pravo. Njegova je dužnost bila potvrditi najviše standarde vezane uz tumacenje i odgovarajucu primjenu postojeceg prava. Mandat MKSJ-a jest utvrditi pojedinacnu kaznenu odgovornost za pocinjena kaznena djela, tj. goniti pojedince zbog konkretnih djela koja su pocinili – ni više ni manje od toga. Posljedicno, odbijamo tumacenja nedavne presude MKSJ-a u predmetu Prlica i drugih da su Hrvatska, tadašnje hrvatsko vodstvo ili hrvatski narod optuženi ili proglašeni krivima pred MKSJ-em. MKSJ se bavio pojedinacnim optuženicima koji su pred tim Sudom bili strane u postupku. Svako tumacenje ove presude izvan pravnog okvira i nepostojanje izricitih nalaza nužnih za utvrdivanje kaznene odgovornosti Hrvatske ili njena vodstva navodi na krivi trag i pogrešno je. Važno je naglasiti da je isto Žalbeno vijece u srpnju 2016. godine prilikom odbijanja zahtjeva Hrvatske za amicus curiae i tumaceci presudu iz 2013. jasno i nedvosmisleno navelo da nema eksplicitnih nalaza vezanih uz sudjelovanje u udruženom zlocinackom pothvatu visokih hrvatskih dužnosnika, da protiv njih nije podignuta optužnica i da nisu proglašeni krivima ni za koje zlocine.[2] Nadalje, isto je Žalbeno vijece potvrdilo da Sud nema ovlasti davati nalaze o odgovornosti država i da nalazi sudskog vijeca ni na koji nacin ne cine zakljucke o odgovornosti Hrvatske. Nedavna presuda MKSJ-a u predmetu Prlic i drugi ne smije se zlorabiti kako bi se implicirala kolektivna krivnja Hrvata u BiH ili kako bi se onemogucavali njihovi legitimni politicki ciljevi kao jednog od tri konstitutivna naroda u toj zemlji. Nijedna se zajednica ondje ne smije osjecati uznemireno, a upravo to je nažalost ono cemu svjedocimo ovih dana. Hrvati se moraju osjecati sigurno u domovini koju dijele s Bošnjacima i Srbima. Pozivam sve politicare u BiH da prvenstveno misle na svoju odgovornost za dobrobit obaju entiteta i BiH kao cjeline. Hrvatska kao supotpisnik i jamac Dejtonskog mirovnog sporazuma ima posebnu odgovornost za stabilnost našeg susjedstva i za ocuvanje Hrvata u toj njihovoj domovini Bosni i Hercegovini. Neumorno cemo zagovarati produktivni dijalog medu konstitutivnim narodima i svim manjinama u BiH, na taj nacin utirati put njihovoj prosperitetnoj buducnosti u EU. Gospodine predsjednice, povijesna je cinjenica da je Hrvatska bila kljucna u opstanku BiH kao neovisne države. Sama je bila žrtva agresije i u to vrijeme pod stalnom prijetnjom, no Hrvatska je godinama pružala utocište stotinama tisuca izbjeglica iz BiH i lijecila više od deset tisuca osoba u svojim bolnicama. Velik dio humanitarne i vojne pomoci u BiH je stizao iz Hrvatske ili kroz nju. Istodobno su Hrvati u BiH bili žrtvama ratnih zlocina koje je pocinila Armija BiH, posebice u Srednjoj Bosni. Ti zlocini još nisu kažnjeni. Na kraju, Hrvatska je imala kljucnu ulogu u porazu velikosrpske agresije. Nakon zahtjeva iz Sarajeva za pomoci te u skladu s našim bilateralnim sporazumima, Hrvatska je u Bihacu 1995. sprijecila neposrednu opasnost ponavljanja genocida iz Srebrenice Hrvatska se vojska uz potporu Hrvatskog vijeca obrane i Armije BiH sukobila s Slobodanom Miloševicem dovodeci do njegova neizbježnog i sveukupnog vojnog poraza, natjeravši ga za pregovaracki stol i na taj nacin privela kraju rat u BiH. Da budem sasvim jasna: kada mi u Hrvatskoj govorimo o velikosrpskoj agresiji, koja je dovela do sukoba, razaranja imovine i gubitaka ljudskih života, ni na koji nacin ne pripisujemo krivnju srpskom narodu, nego naglašavamo iskljucivu odgovornost Slobodana Miloševica i njegova režima u to vrijeme. Poštovani predsjednice, na kraju, moja je želja da rat i svu nesrecu s ovih prostora ostavimo iza sebe, da iskažemo poštovanje svim žrtvama, osudimo sve zlocine, ali da prvenstveno i iznad svega gledamo u buducnost. Zatvaranjem Suda i dalje imamo odgovornost naci snagu pomiriti sve narode i ljude u ovoj regiji. Sveti Papa Ivan Pavao II. rekao je da ?nema mira bez pravde, nema pravde bez oprosta,... puta oprosta koji otvara vrata medusobnom razumijevanju, poštivanju i povjerenju.? Žrtve zlocina pocinjenih na svim stranama i obitelji žrtava koje još nisu nadene zaslužuju pravdu. Neki su je dobili u Haagu, mnogi nisu. Zlocini se moraju razriješiti zbog naše buducnosti. Hrvatska je to ucinila i nastavit ce to ciniti, a isto to ocekuje i od drugih. Pozivam i druge vode u našem susjedstvu da osiguraju da se presude MKSJ-a ne tumace pogrešno niti da se zlorabe, nego da se ovaj trenutak smatra pocetkom novog razdoblja, razdoblja medusobnog razumijevanja, poštovanja i povjerenja. Moja je odgovornost poboljšati odnose s našim susjedima. Moja je odgovornost usredotociti se na buducnost. Nadam se da cete se složiti da to nije samo moja, nego naša zajednicka odgovornost. ______________________________________________________ Izvor - http://predsjednica.hr/objava/2/3/1976

Priopćenja