BRAC, OTOK CILEANACA U HRVATSKOJ

Na jugu Hrvatske u srcu Jadrana, nalazi se kraj gdje cileansko ime nije nepoznato. Mjesto gdje svijet govori o našoj zemlji s ljubavlju i divljenjem i gdje je malo onih koji nemaju koga u Santiagu, Punta Arenasu ili u Antofagasti. Taj kraj se zove Brac. Mali otok bijelih stijena, vinograda i maslinika, odakle su došli hrvatski useljenici koji ce se s vremenom pretvoriti u najpoznatije i najutjecajnije osobe u Cileu. TEKST I FOTOGRAFIJE: Sebastian Montalva Wainer, iz HRVATSKE. Nevenka Solovera ne voli groblja, ali danas ovdje, hodajuci medu grobovima pod suncima Supetra, glavno mjesto otoka Braca, razlog je taj što su na Bracu i mrtvi rodbina. Nevanka Solovera je Cileanka, od majke Hrvatice i dio godine živi na Bracu, Hrvatska, gdje ima boutique hotel u središtu mjesta, u koji iz godine u godinu, dolazi znacajan broj Cileanaca. I svi, skoro svi, dolaze ovdje na supetarsko groblje. Groblje je vrlo maleno, - od jednog kraja do drugoga prekoraci ga se u par minuta – a odavde, nasuprot njemu, može se vidjeti duboko tirkizna boja Jadrana. Medutim, ono što nam budi pozornost nije more vec veliki bijeli mauzolej, tako velik da ga se vidi cak kada se brodom dolazi na Brac. Nevenka se približuje mauzoleju, koji predstavlja ogromnu bijelu kapelu i tri križa, zaustavlja se pred reljefom gdje se vide obrisi kondora i huemula i natpis koji govori: “Ili s pravom ili snagom”, natpis cileanskog grba. - U Hrvatskoj se zna da su Bracani pošli u Cile. Ja sam to uvijek znala – kaže Nevenka, koja je, premda se rodila u Cileu, pošla u doba od 10 godina, po smrti svoga oca u Hrvatsku zajedno s majkom i dvoje brace. Kasnije se konacno nastanila u Splitu i na Bracu otvorila hotel Villa Adriatica koji vodi zajedno sa svojim mužem, Hrvatom. Mauzolej s cileanskim grbom pripada hrvatskom gospodarstveniku Frani Petrinovicu koji je napustio Brac 1900. godine i nagomilao veliko bogatstvo u Antofagasti i Santiagu, najprije industrijom salitre a zatim brodarstvom. Njegov mauzolej je jedan od najvecih spomenika na ovom zelenom i brdovitom otoku koji broji 14 tisuca stanovnika, a udaljen od Splita najbližeg grada plovidbom od jednoga sata trajektom, a koji otok unatoc geografskoj udaljenosti ima usku povijesnu vezu s Cileom. Na supetarskom groblju, pod kamenim plocama poprskanim jadranskim povjetarcem leže ostaci raznih Borica, Dragicevica, Vodanovica Fadica, Papica, Tomicica, Vuškovica i drugim prezimenima koja mogu biti poznata svakom Cileancu. Tu leže oni koji su ostali, koji nikada nisu napustili Brac, koji se nisu pretvorili najpoznatije i najutjecajnije cileanske gospodarstvenike, politicare, direktore ili umjetnike. Prema podacima Hrvatsko-cileanskog kulturnog društva, smatra se da u Cileu ima oko 400 tisuca hrvatskih potomaka, koji su poceli dolaziti koncem XIX. stoljeca se te vecinom nastanili u Punta Arenasu i Antofagasti. Od njih je oko 90 posto s otoka Braca, jednoga od više od tisucu koje pripadaju toj zemlji. Prema cileanskom povjesnicaru Mateju Martinicu, hrvatskom potomku, prvi useljenici iz te zemlje došli su posebno u Regiju Magallanes izmedu 1890. i 1893. kada su se pronašla ležišta zlata na otocima na jugu kanala Beagle. U tom trenutku Hrvatska je bila dio Austro-Ugarskog carstva i kako objašnjava Martinic u svojoj knjizi Useljenje Hrvata u Magallanes , ono što ih je najviše privuklo bile su mogucnosti individualnog i kolektivnog napretka, što je u njihovoj zemlji bilo ograniceno socijalnom krutošcu epohe. “Jednom u Cileu – piše Martinic - useljenici su brzo shvatili da su došli u zemlju gdje nema mrskih privilegija, cije demokratski i zdrav nacin života, u kojem se poštuju ljudska prava, osigurava svakome mogucnost društvenog uzdizanja pomocu zakonitog i poštenog napora”. Zlato na jugu,– a salitra na sjeveru, veliki izvor bogatstva zemlje u ono vrijeme, nije bilo jedino što je prouzrocilo jurnjavu. Prema Martinicu mnogi Hrvati su bili iznureni kontrolom Austro-Ugarske i s obvezom služenja vojnog roka, zbog cega je ukrcaj na brod i put u Sjedinjene Americke Države, Australiju, Kanadu, Argentinu ili Cile – glavni pravci hrvatske dijaspore - bila velika prigoda da ga izbjegnu i da napuste siromaštvo što ju je prouzrocila epidemija filoksere, koja je pocetkom 1900. pogodila bracke vinograde, a time i glavni gospodarski prihod otoka: proizvodnju vina. Smatra se da je skoro 8.400 osoba napustilo tada Brac, to jest, više od polovice njegova stanovništva. To bježanje se nastavljala iducih godina, potaknuto izvrsnim vijestima koje su dolazile iz Južne Amerike: oni koji su otputovali zbog lošeg stanja, sada su napredovali vrlo dobro. Moj djed po majci rodio se u Splitu i došao u Cile 1913. Imao je samo petnaest Godina – kaže Nevenka Solovera, koja sada sjedi pred malom supetarskom marinom, gaje se sada ljuljaju jahte i brodovi od staklenih vlakanaca. - Došao je tražiti bogatstvo ili bolji život, ne znam, ali bila je moda poci u Cile. Bilo je teretnih brodova koji su plovili u Južnu Ameriku i hrabriji su se ukrcavali misleci kako ce im biti bolje. Odlazili su samo s onim što su nosili na sebi. Moj djed je došao u Antofagastu, poceo raditi bilo što skupljajuci novac. Poslije nekoliko godina vratio se u Hrvatsku te je mogao podignuti zgradu u Splitu. Nevenkin djed se vratio u Hrvatsku s malim bogatstvom, ali mnogi od Hrvata koji su ostali u Cileu prošli su bolje, kao na primjer, Polikarpo Lukšic Ljubetic s Braca, otac Andronika Lukšica Abaroa, rodenog u Antofagasti 1926. koji je osnovao Antofagasta PLC i Quinenco S.A, dva najvažnija gospodarska konglomerata u zemlji, koje danas vodi njegov sin, Andronico Lukšic Craig, najbogatiji covjek u Cileu s jednim od najvecih bogatstava na svijetu, prema casopisu Forbes. Nenad Rajevic nikada nije odlazio s Braca, ali kada mu spomenete Cile u njegovoj glavi iskrsne jasna slika: - Mislim na bogatstvo, na zemlju s ogromnim prosperitetom. Nenad Rajevic, visoki i snažni Bracanin od nekih pedesetak godina, vlasnik je Agroturizma Ranjak, posjeda u mjestu Nerežišce u unutrašnjosti otoka, okruženim maslinama lozama i lavandom, gdje sprema jednu od kulinarskih specijalnosti regije: razrezano janje na roštilju. - Imam rodaka zubara, koji živi u Antofagasti – kaže Nenad dok na svom posjedu metalnom pincetom obrce komad janjetine. Vruce je bracko ljetno poslijepodne, gotovo pakleno uz roštilj. - Znam mnogo osoba kojima je rodbina obicavali slati novac iz Cilea. U Antofagasti ima jedan veliki mall, zar ne? Na Bracu ima 22 naselja, neka porazbacana obalom, druga u unutrašnjosti, sagradena su od kamena i zato se isticu cistocom i jednolikošcu, s bijelim kucama i crvenim ciglama, se penju uz brda malim ulicicama sa stubama od kamena, a uvijek se vidi crkva i uz nju visoki zvonik. Otok je malen: od jednog kraja do drugog ima oko 50 kilometara a križaju je valovite samotne ceste od cementa koje se penju brdima. Osim važnijih mjesta kao Supetar, Bol ili Sutivan – odakle su izašli Lukšici – Brac još uvijek izgleda seoski i seljacki, zemljoradnika i ribara, s maslinovim uljem, kozjim sirom i domacim vinom. Na seoskom Bracu još se vide kamenolomi s bijelim kamenjem slicnom mramoru kojim se sagradila poznata palaca cara Dioklecijana u Splitu, a kažu, i neki dijelovi Bijele kuce u Washingtonu. Mjesto škrip u unutrašnjosti otoka, najstarije na Bracu, takoder je sagraden od tog kamena. Na zidu stare srednjovjekovne utvrde nalazi se ploca – od kamena – koju je cileanski predsjednik , Ricardo Lagos, poklonio ovom otoku 30. sijecnja 2004. a na kojoj je uklesano: “U spomen svim onim Hrvatima, koji su se iselili na jug svijeta kako bi se pridružili razvoju Cilea, predajuci snagu muškaraca i žena, marljivih sinova ove zemlje te svojim vrlinama uvelicali slava moje domovine. “ Nenad Rajevic, poljodjelac iz Nerežišca objašnjava da je povijesni rad u kamenu bio razlog koji tumaci zašto su oni koji su napustili ovu zemlju u uspjeli traženju novih putova. - Hrvatski iseljenici bili su uporni i na Bracu su se naucili raditi teško. Oni su znali tesati kamen. Kaže se da je Zlatni rat jedna od najljepših plaža na svijetu. Smještana u Bolu, na južnoj obali Braca ima cudnovat oblik “V” koji ponekad zbog vjetra mijena svoj oblik, voda je mirna, topla i bistra gdje dolaze jahte iz citave Europe. Vecina turista odlazi na Brac samo da upozna ovu plažu, koja potpuno odgovara stilu otoka: nema pijeska, samo kamenje. Ali cileanski turisti to rade takoder iz nostalgije prema svojim korijenima. Kao Myrna Domincic, od 48 godina, ciji su se djedovi rodili u Supetru i na pocetku XX. stoljeca pošli u Antofagastu tražeci bolje uvjete života. Prije dva mjeseca Myrna je ispunila svoj san da pode na Brac sa svojim mužem da upozna kucu gdje su se rodili njezini djedovi i vidjeti vlastitim ocima tu kristalnu vodu. - Ostalo mi je uvijek na pameti ono što je govorila moja baka o moru na Bracu: ako ti je pao prsten vidjela si ga. I more je zaista bilo bistro –sjeca se Myrna u svojoj kuci u Santiagu. - Ja sam htjela vidjeti gdje su se rodili moji djedovi. Dali su nam neke podatke kako je pronaci i konacno smo je našli. Morali smo hodati nekim prolazima , bez broja, bez icega i našli je. Kuca je bila zatvorena, ali smo je mogli vidjeti izvana. Bilo je vrlo uzbudljivo od trenutka kada smo se ukrcali na trajekt prema Supetru i kada smo napustili otok. Mislila sam: Kako im je moralo biti teško kada su otputovali, ostavili obitelj, prijatelje i otici iz tako lijepog mjesta. Meni je bilo prekrasno i voljela bih se vratiti. Meni je otok uvijek bio kao prica o vilama. - Cileanski pisac Antonio Skarmeta, takoder je hrvatskog podrijetla. Njegov djed Stjepan rodio se u Bobovišcima na zapadnoj obali Braca i završio je u Antofagasti pocetkom XX. stoljeca “gdje je njegovao diskretno siromaštvo i carske brkove” kao što to on sam kaže. Skarmeta se rodio u Antofagasti i prvi put je pošao na Brac sedamdesetih Godina dok je živio u Berlinu. Premda se poslije više puta vracao, kao vec priznati pisac, taj prvi put je bio nezaboravan. - Za mene je bilo vrlo uzbudljivo jer smo bili na pocetku diktature u Cileu i doci tamo, u to tako malo mjesto odakle su moji iskoni, izazvalo je u meni osjecaj spokojstva, unutrašnjeg mira – kaže Skarmenta telefonom iz svoje kuce u Santiagu. -Odsjeo sam kod strica Stipe, kojega nisam poznavao, ali koji mi se pricinio kao otac. Nekome koji u tom trenutku nije imao doma, osjetio sam odmah da imam jedan. Bilo je vrlo lijepo. Osjecaj ponovnog susreta. Skarmeta se iznenadio kada je ustanovio da je mnogo toga što je djed obicavao pricati kada je živio u Antofagasti, a što mu je izgledalo nestvarno, bilo istinito. - Moj djed je volio plivati i pricao da se, dok je živio na Bracu, budio ujutro i s prozora skakao u more. Doista, kuca je u samoj uvali, te je to bilo vrlo moguce, stvarno. I popeo sam se na drugi kat. Cak sam mislio da to i ja uradim. To je poslije mnogo pothranjivalo moju maštu, jer se mnoge d tih stvari koje izgledaju tako nestvarne ili neizmjerne, nekada se pokažu kao stvarne Danas doci na Brac nije tragicna epopeja kao prije. Postoji trajekt koji izgleda kruzer, koji povezuje Split s Bracem u sat vožnje i to ljeti cetrnaest puta dnevno, od pet sati ujutro do dvanaest u noci. Radi se o mirnoj i ugodnoj plovidbi jer je Jadran izgleda bazen, skoro nema valova. Jedino može nekada otežati putovanje bura, nepredvidiv, hladan i suh vjetar sjevernjak, koji puše iz unutrašnjosti kontinenta prema moru, i njegovi naleti mogu dostici cak do 200 km na sat. Bura cisti nebo i ponekad se može vidjeti Italija – kaže Nevenka Solovera na Vidovoj Gori, najviši vrh na Bracu i svih otoka na Jadranu, 778 metara. – šteta što dan nije bistar .Danas, tanka, siva omaglica dopušta da se jedva vide planine nad Splitom, koje su upravo nasuprot. Ali što se vidi s te visine, i to vrlo dobro, jeste jednostavnost brackog krajolika, “gdje su grmlje, crni borovi, masline i loze svježe eksplozije medu otockim kamenjem” kaže Skarmeta. Cileanski inženjer Sergio Milic, druga generacija Hrvata, rodenih u Cileu, bio je prošle godine na Bracu s citavom obitelji i isto tako jasno se sjeca jednostavnosti krajolika, zelenilo i kamenje. Sergio Milic je pošao s ocem, djecom, stricevima i rodacima, kako bi upoznao mjesto gdje se rodio jednog dana 1887. u Supetru Petar Milic, njegov djed, koji od 17 godina došao u Cile u potrazi za boljim ekonomskim horizontima, da izbjegne vojnu službu u carskoj vojsci, koja je trajala tri godine bila neobicno teška. Od djetinjstva Sergio Milic je slušao stotine dogadaja o njegovu djedu, što mu ih je pricao otac Dunav koji još živi. Uvijek su mi budile pozornost gospodarske poteškoce Braca i tog kraja – kaže danas Sergio Milic u svom uredu u Santiagu – jednom kad ih upoznaš shvatiš da bi to bio seoski kraj, vrlo škrt, veoma oskudan, kad ne bi bilo turizma. Valjda je to dopustilo da su se ti ljudi, naviknuti na trud i rad, mogli uzdici kad su došli u zemlju gdje im se pružila prilika, kao što je to bilo u Cile. Sergio Milic prica da je njegov djed došao u Antofagastu, bez ijedne pare. Nije imao višeg obrazovanja, ali sa svim tim uspio se uzdici kao gospodarstvenik. Posvetio se poljoprivrednim aktivnostima, nastanio se u Santiagu i zbog svoje marljivosti i promišljenosti, imao je uspjeha. O uspjehu njegova djeda postoji u obitelji dogadaj koji se prenosio iz koljena na koljeno. Radi se o tome da se Petar Milic malo prije Prvog svjetskog rata vratio iz Cilea u Hrvatsku, navodno da bi regulirao svoju situaciju u vezi vojnom službom. Prije toga prošao je kroz London, gdje je kupio vrlo otmjenu odjecu i u njoj došao kuci starijega brata, koji je bio sudac u Puli, na jugu Hrvatske, u ono doba ratna luka Austro-Ugarskog carstva. Vidjevši ga tako elegantnog s funtama u džepu, brat ga je upitao: “Koja je to blažena zemlja koja je omogucila da se momak kao ti vrati takav?” Onda mu je Petar Milic, još jedan Hrvat s Braca, sa smiješkom od zadovoljstva pricao o bogatstvu što ga predstavlja salitra. Pricao mu je o toj dalekoj blaženoj zemlji. Pricao mu je o Cileu.

Priopćenja