Izložba „Hrvatski spomenici na UNESCO-voj Listi zašticene svjetske baštine“ prikazana je prvi put u Parizu, u sjedištu UNESCO-a, povodom 25-te godišnjice prvih, na njoj upisanih hrvatskih spomenickih i prirodnih cjelina. Bile su to povijesne jezgre Dubrovnika i Splita – prva, kao kvintesencija duha i moci Dubrovacke Republike, druga, kao osebujno nastajanje snažnog hrvatskog pomorskog grada unutar i izvan kasnoanticke palace rimskoga cara Dioklecijana, te Plitvicka jezera kao jedinstvena prirodna cjelina.
U Rimu, medutim, predstavljajuci sve hrvatske spomenike materijalne i nematerijalne kulture upisane u UNESCO-vom registru u posljednjem desetljecu, ova izložba, vjerujemo, otkriva energiju i duhovnost hrvatskoga stvaralaštva u svoj njegovoj raznolikosti, povijesnu povezanost s bliskim ili zatecenim okružjem uz ciju ce se medusobnu dinamiku oblikovati hrvatska kulturna individualnost.
Godine 1991. upisana su na UNESCO-vu listu tri hrvatska spomenika. To su povijesna jezgra Trogira, grada koji u imenu cuva svoje grcko podrijetlo, a koja sjedinjuje perfekciju hrvatskog romanickog graditeljstva s kiparskim remek-djelom majstora Radovana o kojem je, medu mnogima tako nadahnuto pisao znameniti suvremeni francuski povjesnicar Jacques Le Goff; katedrala Sv. Jakova u šibeniku, djelo graditeljskog i skulptorskog genija Jurja Dalmatinca ciji kameni portreti sunarodnjaka s katedralnih apsida – njih 71 – ostaju prepoznatljivi do danas, u trajnom dijalogu s ljudima iz tog starog hrvatskog grada. Napokon, episkopalni kompleks Eufrazijeve bazilike u Porecu, remek djelo ranokršcanske umjetnosti, kao primjer suživota naslijedene baštine i nas, hrvatskih baštinika kao predanih cuvara.
Cak tri kulturna fenomena s našeg najsuncanijeg otoka Hvara, upisana su na listu svjetske baštine 2009.
Starogradsko polje, jedinstven primjer geometrijskog sustava zemljišnog razgranicenja koji su primijenili jonski Grci nakon što su u IV stoljecu prije n. e. kolonizirali otok, sacuvano je u izvornom obliku tijekom 24 stoljeca i na njegovim parcelama – chorama – baš kao nekoc uzgaja se vinovu lozu i masline.
Izložba „Hrvatski spomenici na UNESCO-voj Listi zašticene svjetske baštine“ prikazana je prvi put u Parizu, u sjedištu UNESCO-a, povodom 25-te godišnjice prvih, na njoj upisanih hrvatskih spomenickih i prirodnih cjelina. Bile su to povijesne jezgre Dubrovnika i Splita – prva, kao kvintesencija duha i moci Dubrovacke Republike, druga, kao osebujno nastajanje snažnog hrvatskog pomorskog grada unutar i izvan kasnoanticke palace rimskoga cara Dioklecijana, te Plitvicka jezera kao jedinstvena prirodna cjelina.
U Rimu, medutim, predstavljajuci sve hrvatske spomenike materijalne i nematerijalne kulture upisane u UNESCO-vom registru u posljednjem desetljecu, ova izložba, vjerujemo, otkriva energiju i duhovnost hrvatskoga stvaralaštva u svoj njegovoj raznolikosti, povijesnu povezanost s bliskim ili zatecenim okružjem uz ciju ce se medusobnu dinamiku oblikovati hrvatska kulturna individualnost.
Godine 1991. upisana su na UNESCO-vu listu tri hrvatska spomenika. To su povijesna jezgra Trogira, grada koji u imenu cuva svoje grcko podrijetlo, a koja sjedinjuje perfekciju hrvatskog romanickog graditeljstva s kiparskim remek-djelom majstora Radovana o kojem je, medu mnogima tako nadahnuto pisao znameniti suvremeni francuski povjesnicar Jacques Le Goff; katedrala Sv. Jakova u šibeniku, djelo graditeljskog i skulptorskog genija Jurja Dalmatinca ciji kameni portreti sunarodnjaka s katedralnih apsida – njih 71 – ostaju prepoznatljivi do danas, u trajnom dijalogu s ljudima iz tog starog hrvatskog grada. Napokon, episkopalni kompleks Eufrazijeve bazilike u Porecu, remek djelo ranokršcanske umjetnosti, kao primjer suživota naslijedene baštine i nas, hrvatskih baštinika kao predanih cuvara.
Cak tri kulturna fenomena s našeg najsuncanijeg otoka Hvara, upisana su na listu svjetske baštine 2009.
Starogradsko polje, jedinstven primjer geometrijskog sustava zemljišnog razgranicenja koji su primijenili jonski Grci nakon što su u IV stoljecu prije n. e. kolonizirali otok, sacuvano je u izvornom obliku tijekom 24 stoljeca i na njegovim parcelama – chorama – baš kao nekoc uzgaja se vinovu lozu i masline.
U noci iskupljenja i uskrsnuca naraštaji hvarana stoljecima sudjeluju u jedinstvenoj u svijetu procesiji „Za Križen“, upisanoj na listu nematerijalne svjetske baštine, kao i cipka što je izraduju casne sestre u samostanu benediktinki u Hvaru. Umijece cipkarstva u Hrvatskoj upisano je na UNESCO-voj listi nematerijalne zašticene svjetske baštine sa 3 lokaliteta – uz Hvar, to su sjevernojadranski otok Pag i Lepoglava u kontinentalnoj sjeverozapadnoj Hrvatskoj. I to nije sve – na listi zašticene nematerijalne baštine Hrvatska ima upisanih 7 drugih fenomena, medu njima viteška igra Sinjska alka s tradicijom koja seže u 15 st., te osebujna vokalna forma zvana „ojkalica“ što se i danas izvodi u hrvatskom kontinentalnom zaledu Dalmatinke zagore.
Buduci da govori o hrvatskoj baštini u sklopu svjetske zašticene baštine moglo bi se reci da se ova izložba bavi korijenima. Ako je tako, onda je zanimljivo vidjeti da se u hrvatskom kulturnom i povijesnom prostoru antika i slavenstvo medusobno ne iskljucuju, da se hrvatska kulturna vlastitost utemeljuje i u dinamici mnogostrukih europskih kulturnih poticaja kojima pripada.
Ukoliko barem djelomicno poravnava putove koji vode prema takvom prepoznavanju hrvatske kulturne i povijesne baštine, tada ce ova izložba ispuniti svoju svrhu.
Priopćenja
