Vatikanski službeni dnevnik L'Osservatore Romano u broju od 27. studenoga 2007. donosi clanak o izborima pod naslovom „Neizvjesni politicki scenariji nakon izbora u Hrvatskoj“
Vatikanski službeni dnevnik L'Osservatore Romano u broju od 27. studenoga 2007. donosi clanak o izborima pod naslovom „Neizvjesni politicki scenariji nakon izbora u Hrvatskoj“. List prenosi kako nakon 95% prebrojanih glasova službeni rezultati hrvatskih izbora donose „puno više glasova za Socijaldemokratsku partiju (SDP, lijevi centar) Zorana Milanovica, ali relativnu vecinu u mandatima za HDZ (desni centar) sadašnjeg premijera Ive Sanadera“. Nadalje se kaže kako u odnosu na „exit poll“ neposredno nakon izbora, koji je neznatnu prednost davao lijevom centru, izracunom HDZ-u pripada 60 mandata, koji u odnosu na 2003. gubi „pola tuceta“, a SDP-u 57, koji raste za 23 mandata. U svakom slucaju za formiranje buduce vlade utakmica tek predstoji, piše L'Osservatore. „HDZ, koji može racunati i na zastupnike izabrane u dijaspori, vec je zatražio za Sanadera premijerski mandat.
Zahtjev, koji glavni zagrebacki dnevnik 'Jutarnji list' ocjenjuje legitimnim. Ipak SDP se ne odrice svoje kandidature za vodenje buduce vlade – za koju oba protivnika tvrde da je žele voditi s ciljem ulaska zemlje u EU i NATO do 2010. – na temelju dobivenih glasova“.
Dnevnik Talijanske biskupske konferencije (CEI) Avvenire u broju od nedjelje, 25. studenoga, dakle prije izbora, donosi opširan napis Emiliana Bosa o izborima u Hrvatskoj pod naslovom „Hrvatska koja izlazi na izbore ima samo jedan cilj: EU“. Bos navodi predizborne ankete po kojima je SDP u neznatnoj prednosti pred HDZ-om, stranke koje nude razlicite recepte, ali zajednicki cilj – što skoriji ulazak u EU. Oko ulaska u NATO pristupi se razlikuju, dok ga Sanader snažno zagovara, socijaldemokrati su oprezniji, temeljeci svoje oklijevanje na nekim istraživanjima koja pokazuju da dobar dio gradana to ne podupire. Spominje se i hipoteza – „dapace, ideja, diskretno sugerirana od strane hrvatskog predsjednika Stjepana Mesica o 'velikoj koaliciji'“ po njemackom receptu, koja je vec odbacena od celnika dviju glavnih politickih snaga, „nacionalista HDZ-a i naprednjaka SDP-a“.
Emiliano Bos je i prije cetiri godine za Avvenire komentirao hrvatske izbore, tada negativno ocijenivši moguci dolazak desnog centra na vlast, nazivajuci HDZ „nacionalistickim“ i „ekstremno šovinistickim“, izjednacavajuci u krivnji za „jugoslavenski pokolj“ hrvatskog predsjednika Tudmana i bosanskog Izetbegovica s Miloševicem, te optužujuci Hrvatsku za skrivanje ratnih zlocinaca. Ni ovaj puta ne propušta iznijeti ocjenu o „izrazito šovinistickom HDZ-u za vrijeme pokojnog predsjednika Tudmana“, te o „nacionalistickom HDZ-u koji je pokušao promijeniti lice“.
U izdvojenim okvirima se navode biografije dvaju glavnih kandidata. Za Zorana Milanovica Bos kaže kako je bio prvi Hrvat koji je 1994. sudjelovao u OESS-ovoj mirovnoj operaciji u Azerbajdžanu, te kako ga lokalni tisak usporeduje s Tonyjem Blairom, a koji je na celo socijaldemokrata došao nakon smrti „povijesnog vode naprednjaka Ivice Racana“. Navodi se i kako je Milanovicev izbor, u slucaju pobjede, prepustiti premijersko mjesto i vodenje vlade ekonomistu Ljubi Jurcicu. Pozitivnijim pristupom u odnosu na glavni tekst Bos govori o Ivi Sanaderu, covjeku „gospodarskog booma“, koji je „ozdravio gospodarstvo“, „poliglotu, koji govori talijanski, engleski, francuski i njemacki“, koji je, osim zapocinjanja pregovora za prikljcenje EU „znao preobraziti HDZ iz lokalne nacionalisticke stranke u modernu europsku, ukljucenu zatim u Europsku pucku stranku“. Dodaje i kako je Sanader bio posljednji politicar koji je posjetio Ivana Pavla II. u veljaci 2005.
Takoder izdvojeno, Bos piše o pregovorima Hrvatske i EU, navodeci kako polovica Europske unije drži da se radi samo o datumu. Citira (s pogreškom u godini) i povjerenika za proširenje Olli Rehna da bi „Zagreb mogao postati 28. clanicom EU vec unutar 2010.“, te kaže kako bi to bio „pravi rekord s obzirom da su pregovori zapoceli u listopadu 2005.“. Na kraju kao otvoreno pitanje spominje „riblju zonu, uistinu delikatnu: Zagreb je proglasio 'zašticenom zonom' svoje ribarsko podrucje u Jadranu, cemu se Italija i Slovenija protive“.
Priopćenja
