Veleposlanstvo Republike Hrvatske pri Svetoj Stolici ostvarilo je 9. sijecnja 2007. drugo predavanje u drugom godišnjem ciklusu „Kružoka u hrvatskom veleposlanstvu“. Zanimljivo predavanje pod naslovom „Ljepota, umjetnost, Crkva – težak odnos danas“, održao je isusovac, pater Marko Ivan Rupnik, ravnatelj Ateliera duhovne umjetnosti u centru Aletti, u Rimu.
Veleposlanstvo Republike Hrvatske pri Svetoj Stolici ostvarilo je 9. sijecnja 2007. drugo predavanje u drugom godišnjem ciklusu „Kružoka u hrvatskom veleposlanstvu“. Zanimljivo predavanje pod naslovom „Ljepota, umjetnost, Crkva – težak odnos danas“, održao je isusovac, pater Marko Ivan Rupnik, ravnatelj Ateliera duhovne umjetnosti u centru Aletti, u Rimu.
Težište predavanja otac Rupnik je stavio na odnos klasicne i suvremene umjetnosti i crkve kao sakralnog prostora. U tom smislu, crkva je nekada bila jedini trezor umjetnickih djela, što danas nije slucaj. Umjetnost kao da ostaje daleko od crkve. što se dogodilo? U suvremenim crkvama, kaže Rupnik, nitko ne razumije što umjetnicko djelo želi poruciti. Tako je nastao subjektivizam u suvremenoj umjetnosti. Drugim rijecima, samo autor djela zna što slika predstavlja i mora obrazložiti njenu poruku. Klasicna umjetnost nije trebala tumaca, slika je govorila sama za sebe te je i najneupucenijima u umjetnost znala uputiti prepoznatljivu poruku. Kada je prekinut ovaj harmonican odnos izmedu umjetnosti i crkve? Jedna teza kaže da je trijumf umjetnosti Sikstinska kapela gdje se u Michelangelovu djelu vidi cijelo božje stvaranje. Nakon toga kao da se više nije imalo ništa posebno imalo reci, pa jedna druga teza kaže da je Bog, kada je završio stvaranje, umro. Iza Michelangela i njegova slikarstva bila je cijela plejada franjevackih teologa ciju je teologiju nadahnuti umjetnik znao pretociti u umjetnicka djela. Bog je u srednjem vijeku bio globaliziran, sada kao da je personaliziran. Danas, tj. nakon crkve, umjetnost se preselila u palace, potom u galerije i tu završava. Umjetnost kao da više nema što reci niti poruciti, nitko ne kupuje umjetnicka djela. Naime umjetnost je postala neopisivo jaka u izrazu i neopisivo slaba u komunikaciji. Suvremena umjetnost je postala ispovjedaonica, no, ako je kao takvu stavite u crkvu, ona ne govori ništa. Nema divljenja, štovanja. Slicno je i u suvremenoj sakralnoj arhitekturi. Današnje crkve, kao gradevine, odraz su naše mentalne forme, refleksija naše vjere i njenog življenja. Nerijetko moramo tražiti gdje se nalazi oltar, tj. središnje mjesto u takvim crkvama. Anticke i srednjovjekovne crkve odraz su pak organske povezanosti vjernika i obrednog prostora, tj. hrama. Ipak, kako rece otac Rupnik, nije sve izgubljeno i ne trebamo biti pesimisti jer ce opet nastupiti vrijeme istinskog vrednovanja umjetnosti. Tako je i papa Ivan Pavao II. mogao reci da je umjetnost „iskustvo univerzalnosti, put spoznaje“ kao i sadašnji Benedikt XVI., koji kaže da je i „slika propovijedanja evandelja“, možda jaca i od same rijeci.
Priopćenja
