- Objavljeno: 14.01.2022.
Međunarodno priznanje Republike Hrvatske 15. siječnja 1992.
No put do tog povijesnog dostignuća nije bio lak. Stjecajem povijesnih okolnosti, hrvatski narod je nakon raspada Austro-Ugarske i Prvog svjetskog rata ostao prikraćen za pripadanje zapadnom demokratskom svijetu. To se nije promijenilo ni nakon Drugog svjetskog rata, kada je Hrvatska postala republika, kao federalna jedinica unutar komunističke Jugoslavije, višenacionalne i multikonfesionalne, ali totalitarne države koja nije imala demokratski legitimitet i čiji građani nisu mogli slobodno iskazivati svoju političku volju.
U vrtlogu globalnih političkih promjena, odnosno rušenja bipolarnog hladnoratovskog svijeta i u procesu demokratskih promjena u srednjoj Europi, u proljeće 1990. održani su prvi demokratski izbori u Hrvatskoj. Izborna pobjeda Hrvatske demokratske zajednice pod vodstvom Franje Tuđmana jasno je ukazivala na tendencije hrvatskog naroda i njezinih građana. Podržana je obnova suverenosti Hrvatske i hrvatskog naroda te mirno i demokratsko razrješavanje međusobnih odnosa unutar zajedničke federalne jugoslavenske države.
No, demokratske promjene u Hrvatskoj nisu na žalost svi prihvatili. Dio pripadnika srpske nacionalne manjine, potpaljen agresivnom nacionalističkom retorikom srbijanskog vodstva koje se opiralo demokratskim promjenama, već u ljeto 1990. potajno je naoružan te je započeo teroristički djelovati i protjerivati Hrvate i druge ne-Srbe radi odcjepljenja dijela hrvatskog teritorija i njegova pripajanja Srbiji. U tome su imali i otvorenu podršku komunističke Jugoslavenske narodne armije i Srbije predvođene Slobodanom Miloševićem. Unatoč tome, hrvatsko političko vodstvo predvođeno predsjednikom Franjom Tuđmanom zagovaralo je mirno i političko rješenje koje uvažava legitimna manjinska prava srpske zajednice u Hrvatskoj, ali i demokratski izražena prava hrvatskog naroda. Hrvatska i Slovenija nudile su da zajednička država postane savez suverenih država, kako bi se kroz tranzicijsko razdoblje i pregovore mirno razriješili svi prijepori koji postoje između njezinih sastavnica. Tu inicijativu, međutim, vrh Jugoslavenske narodne armije i vodstvo Srbije nikada nisu prihvatili kao moguće rješenje, o čemu svjedoče njihova tadašnja zajednička višekratna nastojanja da se silom obori demokratski izabrano hrvatsko vodstvo.
U takvu prijetećem kontekstu, predsjednik Tuđman donio je odluku o održavanju referenduma o budućnosti Hrvatske. I taj referendum, održan 19. svibnja 1991., jasno je pokazao da golema većina hrvatskih građana želi nastavak politike obnove suverenosti Hrvatske. Ta demokratski izražena volja bila je osnova za povijesnu odluku o proglašenju neovisne Hrvatske, koju je 25. lipnja 1991. donio Hrvatski sabor.
Premda je pad Berlinskog zida dočekan s oduševljenjem u zapadnoj Europi, hrvatsko proglašenje neovisnosti nije, na razočarenje hrvatske javnosti, dočekano s odobravanjem, iz realpolitičkih razloga, unutar međunarodne zajednice. Umjesto da dovede do smirivanja situacije, izazvalo je u tomu protivnom smjeru komunistički režim Slobodana Miloševića na pokretanje otvorene i združene agresije Srbije, Crne Gore i Jugoslavenske narodne armije na Republiku Hrvatsku uz snažnu potporu dijela pobunjene i od agresora nezakonito naoružane srpske manjine. Uslijedit će mjeseci brutalnih ratnih djelovanja diljem Hrvatske, koji će izazvati brojne ljudske žrtve, progon nesrpskog stanovništva i nemjerljivu materijalnu štetu. Uz okupiranu četvrtinu hrvatskog teritorija te brojne razarane gradove i mjesta duž bojišnice, koja se protezala od Osijeka na sjeveru do Dubrovnika na jugu, najveći simbol hrvatskog stradanja, ali i herojskog otpora agresoru bio je i ostao grad Vukovar.
I u takvim teškim okolnostima, Hrvatska je željela postići mirno rješenje. Naime, na traženje Europske zajednice, pristala je na tromjesečni moratorij na provođenje saborske odluke o proglašenju neovisnosti. Pristajala je i na sva primirja koja su bila dogovorena pod pokroviteljstvom međunarodne zajednice, ali se ratna agresija nastavljala. Aktivno je sudjelovala i u radu Mirovne konferencije u Hagu, ali se broj prognanika stalno povećavao. Suočena s nespremnošću beogradskog režima, koji je kupovao vrijeme i nastavljao svoj ratni pohod, na mirno rješenje, naposljetku su i tijela osnovana pri toj Mirovnoj konferenciji bila prisiljena Hrvatskoj priznati pravo na samostalnost. Pritom je Hrvatska pristala i na sve uvjete postavljene kao nužnost za međunarodno priznanje, uključujući i poseban Ustavni zakon o zaštiti manjina. Neki od tih uvjeta nisu bili lagani s obzirom na neravnopravni položaj u odnosu snaga. Primjerice, prihvaćanje Vanceova mirovnog plana i pristajanje na dolazak snaga UN-a unatoč tome što nije bilo čvrstih jamstva za povratak okupiranog hrvatskog teritorija, ili prihvaćanje sporazuma o prekidu vatre i deblokadi vojarni agresorske JNA koji joj je dopuštao da iz njih iznese oružje s kojim bi i dalje mogla napadati Hrvatsku.
U tom povijesnom procesu, Hrvatska, kao žrtva vojne agresije, imala je sve veću potporu u svjetskoj javnosti i međunarodnoj zajednici. Prije svega imala je potporu od Austrije, Mađarske, Njemačke i Italije, a i Svete Stolice te samog pape Poljaka, svetog Ivana Pavla II. Hrvatskoj je tada iznimno mnogo značila i potpora Litve, Latvije i Estonije, koje su u rujnu 1991. postale članice Ujedinjenih naroda, a i Ukrajine, koja je i sama tada bila u procesu stjecanja vlastite suverenosti i neovisnosti, premda članica UN-a još od 1945. Prve međunarodno priznate države koje su priznale Hrvatsku bile su Ukrajina (11. prosinca), Latvija (14. prosinca), Estonija (31. prosinca), Island i Njemačka (19. prosinca) te Sveta Stolica (13. siječnja) i San Marino (14. siječnja). Prije njih su to učinile i Slovenija (26. lipnja) i Litva (30. srpnja), no one u tom trenutku ni same još nisu bile međunarodno priznate. Naposljetku, Hrvatska je 22. svibnja 1992. postala 178. članica Ujedinjenih naroda.
No nedvojbeno je da od međunarodnog priznanja Hrvatske ne bi bilo ništa bez odlučnosti hrvatskog naroda da obrani svoje demokratsko pravo na slobodu, bez herojske borbe i vojnih pobjeda slabo naoružanih, ali neustrašivih hrvatskih branitelja predvođenih prvim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom.
Trideset godina poslije toga, unatoč teškom putu do ostvarene slobode te nenadoknadivih gubitaka, Hrvatska danas samostalno upravlja svojom sudbinom, okrenuta budućnosti. Oslobodila je godine 1995. većinu okupiranih teritorija te mirno reintegrirala hrvatsko Podunavlje – čime je uspostavila teritorijalni integritet, a potom krenula u obnovu ratom razrušenih područja i time omogućila povratak stotinama tisuća prognanika. Postala je članicom Sjevernoatlantskog saveza i Europske unije, i na pragu je ulaska u Schengenski prostor i europodručje. Hrvatski je danas jedan od 24 službena jezika Europske unije, a godine 2020. Hrvatska je prvi put predsjedala Europskom unijom, dok je Rijeka iste godine bila europska prijestolnica kulture. Hrvatska je danas jedna od malobrojnih europskih demokracija koja se može ponositi time što pripadnici nacionalnih manjina imaju svoje zastupnike u parlamentu, dok su vjernicima raznih vjera zajamčeni neradni dani za najveće vjerske blagdane. Premda je još mnogo posla do postizanja stupnja gospodarskog razvoja zapadnoeuropskih zemalja, zahvaljujući članstvu u Europskoj uniji Hrvatska se danas razvija i modernizira brže nego ikada u svojoj povijesti i privlači sve više stranih ulaganja. Osim što svojom politikom danas pridonosi stabilnosti jugoistočne Europe, i njezini vojnici u brojnim međunarodnim misijama svojim iskustvom pridonose globalnom miru. Zahvaljujući velikim uspjesima hrvatskih sportaša, crveno-bijeli kvadratići danas su postali zaštitni znak Hrvatske diljem svijeta. Hrvatska je danas prepoznata i kao inovativna zemlja, kao domovina Nikole Tesle i zemlja u kojoj se danas gradi najbrži električni automobil na svijetu, kao domovina koja je svijetu podarila kravatu, kao i tehniku identifikacije otiska prsta kojom se otključavaju pametni telefoni. Njena očuvana i raznolika priroda, bistro more i tisuću otoka, bogata kulturna baština i drevni gradovi, poput globalno poznatog i obnovljenog Dubrovnika, svake godine privlače sve više posjetitelja, zahvaljujući čemu je Hrvatska danas postala jedna od 25 najpopularnijih svjetskih destinacija.
Ništa od toga do danas ne bi bilo moguće da Hrvatska nije međunarodno priznata 15. siječnja 1992.