Izdvojili bismo nekoliko misli povjesnicara umjetnosti Ive šimata Banova iz predgovora kataloga izložbe slikara i kipara Ljubomira Stahova, redovnog profesora na Likovnoj akademiji u Zagrebu, otvorenoj u prigodi Dana državnosti Republike Hrvatske u Rimu, 21. lipnja 2007.:
Izdvojili bismo nekoliko misli povjesnicara umjetnosti Ive šimata Banova iz predgovora kataloga izložbe slikara i kipara Ljubomira Stahova, redovnog profesora na Likovnoj akademiji u Zagrebu, otvorenoj u prigodi Dana državnosti Republike Hrvatske u Rimu, 21. lipnja 2007.:
„Rijec je o osamljeniku. On je lik izvan copora, izvan bratstva i pripadništva grupama ili nekom zajednickom uvjerenju kojemu se, po naravi stvari, mora žrtvovati i dio osobnosti. Stahov ne žrtvuje ništa. On svojom osamljenickom stazom prolazi propitujuci prostor vlastita slikarskoga, grafickoga, crtackoga i kiparskoga osjeta u kojemu se zrcali iskustvo civilizacija, znakova i totema, u kojima se biomorfno i antropomorfno preplicu, primitivnost i visoka kultura sjedinjuju, u djelu gdje se plemeniti i grubi materijali mire, gdje se nježnost rukopisa miješa sa grubošcu fakture i reljefnim nanosima materije i boje.
Slike na ovoj izložbi, nastale u rasponu od petnaestak godina, pronose manje-više srodni i u sredini slike locirani motiv – bice na pola puta izmedu antropomorfne i zoomorfne naravi. Taj se lik nikada ne definira, niti želi postati jasni(ji)m. Nikada se ne stvrdnjavajuci u jasan i nedvosmisleni znak, on se uvijek kupa u „nedovršenim mijenama“ i „metamorfozama koje traju“.
I njegovi Putnici, Totemi – skulpture u bronci i varenom i kovanome željezu, nesumnjivo nose antropomorfni reduktivni znak. I oni su bliski njegovim slikanim bicima i sa njima cine organicku svezu. To su i u kiparstvu i u slikarstvu zapravo varijacije na jednu temu – za koju ne znamo što znaci. Skulpture su zapravo figure njegovih slikarskih ideja, kao što su i slike figure njegove kiparske zgusnutosti i sažimanja prema svojevrsnim idolima i totemima, s antropomorfnim sugestijama.
Od graditeljskoga do instinktivnog, od vitalistickih do stiliziranih, od sputanih do slobodnih poteza, od žedi za strukturom do slobode tragova, od koloristickih strasti i energija do mira kontemplativne naravi djela, od reljefnih i grubih do koloristickih i svjetlosnih nježnih nijansi, od izobilja do posnosti…svojim se radnim dinamizmom i vrijednostima nesumnjivo Stahov ukazuje kao jedan od vodecih hrvatskih umjetnika-osamljenika kojega vode visoki likovni kriteriji.“
Priopćenja
