Najstariji sacuvani hrvatski glagoljicni pisani spomenici potjecu iz XI. stoljeca (Krcki natpis, Valunska ploca, Plominski natpis, Konavoski glagoljski natpis). Najdulji i podacima najbogatiji spomenik hrvatske glagoljice je Bašcanska ploca, darovnica hrvatskog kralja Zvonimira opatiji sv. Lucije u Jurandvoru kod Baške na otoku Krku. Taj natpis, uklesan u kamen oko 1100., smatra se najvrjednijim spomenikom rane hrvatske pismenosti.
Tijekom XIII. stoljeca oblikuje se hrvatski tip glagoljice, cija slova poprimaju uglati oblik.
Razdoblje izmedu XIII. i XV. stoljeca vrijeme je razvoja i širenja glagoljskog pisma i slavenske liturgije, cemu je zasigurno pridonijelo odobrenje kojim je papa Innocenzo IV. dopustio senjskom biskupu Filipu i njegovim svecenicima obavljanje liturgije na staroslavenskom jeziku i korištenje glagoljskog pisma, koje su tada pripisivali sv. Jeronimu. Afirmiranje glagoljskog pisma i slavenske liturgije do kojeg dolazi u tom razdoblju ucinilo je naredna dva stoljeca (XIV. i XV.) zlatnim dobom pisane kulture i glagoljaške književnosti te otvorilo vrata humanizmu i hrvatskoj renesansnoj književnosti koja se javlja krajem XV. stoljeca.
Najstariji sacuvani hrvatski glagoljicni pisani spomenici potjecu iz XI. stoljeca (Krcki natpis, Valunska ploca, Plominski natpis, Konavoski glagoljski natpis). Najdulji i podacima najbogatiji spomenik hrvatske glagoljice je Bašcanska ploca, darovnica hrvatskog kralja Zvonimira opatiji sv. Lucije u Jurandvoru kod Baške na otoku Krku. Taj natpis, uklesan u kamen oko 1100., smatra se najvrjednijim spomenikom rane hrvatske pismenosti.
Tijekom XIII. stoljeca oblikuje se hrvatski tip glagoljice, cija slova poprimaju uglati oblik.
Razdoblje izmedu XIII. i XV. stoljeca vrijeme je razvoja i širenja glagoljskog pisma i slavenske liturgije, cemu je zasigurno pridonijelo odobrenje kojim je papa Innocenzo IV. dopustio senjskom biskupu Filipu i njegovim svecenicima obavljanje liturgije na staroslavenskom jeziku i korištenje glagoljskog pisma, koje su tada pripisivali sv. Jeronimu. Afirmiranje glagoljskog pisma i slavenske liturgije do kojeg dolazi u tom razdoblju ucinilo je naredna dva stoljeca (XIV. i XV.) zlatnim dobom pisane kulture i glagoljaške književnosti te otvorilo vrata humanizmu i hrvatskoj renesansnoj književnosti koja se javlja krajem XV. stoljeca.
U to vrijeme nastaju brojni liturgijski tekstovi te oni namijenjeni javnom citanju (misali, brevijari, kao i tekstovi poucnog ili zabavnog karaktera).
Sacuvano je 29 hrvatskih brevijara: najstariji je onaj iz Vrbnika s kraja XIII. stoljeca.
Jedan od najljepših glagoljskih misala zasigurno je Hrvojev misal, s pocetka XV. stoljeca, koji sadrži 94 minijature i više od 380 inicijala, a bio je napisan za Hrvoja Vukcica Hrvatinica. Ovaj misal danas se nalazi u Knjižnici turskih sultana u Istambulu.
Brojni hrvatski glagoljski rukopisi danas se nalaze u inozemstvu, u knjižnicama Rima, Petrograda, Beca, Londona, Istambula, Pariza, New Yorka, Krakova, Siene, Padove, itd.
U Vatikanskoj knjižnici cuva se Omišaljski misal iz XIV. stoljeca (Illirico 4), najstariji glagoljski misal. Nacionalna knjižnica u Parizu posjeduje iznimno važan kodeks – najstariju zbirku hrvatske duhovne lirike iz XIV. stoljeca.
Priopćenja
